Monografija o Jurici Čenaru Đure Vidmarovića

Nije svakidanji dogadjaj, da se kakova knjiga od gradišćanskoga Hrvata pojavi u Hrvatskoj. Zato nas neobično veseli ov izuzetni dogadjaj, monografija o Jurici Čenaru s njegovimi pjesmami u izdanju, na brigi Ðure Vidmarovića, ekscelentnoga poznavaoca naše kulturnopovijesne situacije i književnosti. Naslov knjige je »Jurica Čenar hrvatski pjesnik iz Gradišća«, Split 2015, naklada Bošković, podnaslov Juričina pjesma: »rič / tvr / jezik / naš / jurica«.

Đ. Vidmarović, pisac monografije

Zač mi/nam je ta knjiga toliko draga? Ona nam daje do sada najopsežniji prikaz i analizu u presiku jednoga odredjenoga pjesnika i vrimena, od 70-ih ljet prošloga st. do danas. Ona nam daje — uz svoju složenost problematike — mogućnost (bar teoretski) pokazati, upotpuniti, ispraviti, zauzeti stav našim kritičarom, analitičarom, ljubiteljem lipe književnosti na kulturne dogadjaje presudnoga, da ne velim prelomnoga vrimena. Ar Ðuro Vidmarović svojom analizom Juričinoga književnoga i društvenoga djelovanja ulazi u žakljiva pitanja od egzistencijalne bitnosti. Sva otkrita — isto tako i skrita, naslućena, zamučana pitanja imaju presudnu važnost za našu budućnost. I zato potribuju izravan, istiniti i razuman odgovor, da si ne budemo lagali (i nadalje) u žep.

Nikola Benčić

Shvaćam monografiju o JČ kao trolepezastu kulturološku tematiku:

1. Vrhunsko, izvorno pjesničtvo suvrimene gradišćanskohrvatske književnosti, kim pjesničtvom se naša književnost usko po-/pripliće matičnom

2. Analiza, privezanost, zviranjki toga nenadijanoga, kripkoga, friškoga, novozbitoga zdenca hrvatske riči

3. Književnoteoretični, sociodruštveni stavi naše i matične teorije književnosti i društvenoga života, svakidašnjega dogadjanja.

K prvoj točki:, t. j. Najnovije pjesme JČ-a pod naslovom Gradišće usnilo nas razdvojilo me spominja na odnos austronimškoga i nimškonimškoga jezika, o kom se u šali ali krvavo ozbiljno veli: Skupni jezik, ki nas dili! Ako si pak pogledamo proširenost i čitanost, poznato staustronimške književnosti u Nimškoj, onda se već krat potvrdjuje, da su austrijski književniki u Nimškoj bolje poznati i čitaniji od Austrije. O tako nečemu mi moremo samo sanjati u naši najmiliji sanji.

Ali što je to, što Juricu izvišuje iz preglednoga broja naših pjesnikov? To je njegova formalnost i njegovi sadržaji: Formalno je JČ dekonstruirao klasičnu, po našu Miloradićevu formu. U knjigi se to opisuje kot: vizualna poezija, istotako i konkretna poezija. I Jurica je sa svojom zbirkom »misi misli« (1983.) povlikao za sobom cijelu našu pjesničku generaciju, do dana današnjega. Ali o tom nam neka budu govorili i raspravljali teoretičari pjesničke forme, imat će nam, ne imali su nam što pojasniti, zbuditi i razumivanje, apatit na te nove forme. I u tom je JČ zaista preteča i inovator sveukupne hrvatske poezije, akoprem u monografiji postoji poglavlje: Uticaj peti (naime na JČ): Književnost matičnoga naroda i prisutnost novije lirike u hrvatskoj književnosti, točnije u «književnoj smotri» (br. 49), kada se mi svi nismo mogli izvlić snažnoga, deliričnoga uticaja Ernsta Jandla i njegove grupe, ki je muzičkom pratnjom sām, neusporedivo hauzirao svojimi pjesmami po Beču, a Orf kultura se zakvačila na njega kot ose/muhe na med.

S liva: Ðuro Vidmarović, Nikola Benčić i Jurica Čenar 7. XI. u Koljnofu (Mađ. Kopháza)

Za naše prilike, naši ljudi puno već pažnje poklanjaju sadržaju: a to su zaista naše vruće teme: §7 Državni ugovor, mjesto gradišćanskih Hrvatov u Austriji, Ugarskoj, Slovačkoj, društvenosocijalna mriža, to je njegova prisna povezanost s prirodom, sa stvari, pak vječnozelena, najegzistencijalna podloga narodnosti: pitanje materinskoga jezika, povezanost sa svakidanjim životom, friško, čudakratšalno, prevertljivo, okretno inovativno.

Posebno se mora istaknuti ciklus: si ti ta i pitati, ki je to ta?, se mora to napisati s velikimi slovami? Mislim Da!, svakako, kot Jurice svakako da! To je jedan od najintimnijih, najiskrenijih ciklusov naše poezije. Čudi me, jako me čudi, kako mi akceptiramo: molitvene maline, molitvene prostirače, halloweene, horoskope i svaki čudesni brimborijum ali našu iskonsku vjeru, vjeroispovid sramežljivo zamučamo, zatajimo, sve dopustimo na rušenju. Naša je vjera, naša kulturna povezanost je puno diblja, jača nek si mi to danas kanimo sebi priznati i nek nam je to danas svisno. Iskonsko povjerenje, neograničena zaufanost duši i duše iz toga ciklusa.

Drugo težišće monografije je produbljena analiza. Do sada poznajemo dvi veće analize gradišćanskohrvatskepoezije: Vladimira Vukovića o Miloradićevoj poeziji i Milorada Stojevića o čakavskoj poeziji. O prozi Andriju Sapunar-Knežević, Irvina Lukežića, o starijoj prozi Alojza Jembriha. Ovde nam, u prvom redu meni i Irvinu Lukežiću ĐV zamira, da imamo drugi prilaz, takoreći suženu, žmirkajuću vizuru na našu skupnu književnost. Nimamo vrimena, ni mjesta za kontradikcionu argumentaciju ali smo svakako otvoreni dijalogu na tu temu. Naša protivargumentacija je: Pomislimo samo kako je hrvatska književnost zahadjala jako dugo sa svojom dijalektalnom literaturom, u ku je zgnjavila i našu. Isto tako na analize Antuna Barca o «malenih», a ni Stojevićeva čakavska monografija je bila ocijenjena velikim najzaddržanjem. A Krležina procjena o Ignacu Horvatu točno paše u takov koncept. I ne more se postaviti mirilo Jasne Melvinger ili Petra Pučara, ar je njeva sredi¬na živi hrvatski jezik, akoprem bi pri nas rekli okolišni je «slavski» ali srodan hrvatskomu, a naši su (ne)srodni nimški i ugarski, a slovački je potpuno požrknuo hrvatski.

Drugi je nabačeni problem analize ubaštinjenje/uvrštenje/pojerbanje u hrvatsku matičnu književnost. U našoj petstoljetnoj pismenosti nimamo niti jednoga pisca, ki bi rekao bio, da je nešto drugo od hrvatskoga, oni to zovu hervatski, harvatski, ’arvatski i spodobno. Ništ drugo ne, ni gradišćanskohrvatski ne (nije čisto istina), ni zapadnougarski ili vodenohrvatski ne, i ne raspravljaju o velikom ili malom g ili G. Puno veći nam je problem (za nas) anonimnoga latinizma i sadašnje pomodne dvojezičnosti. Ne shvaćamo, nije nam jasna ta mriža tupljenja svisne narodnosti. Gizdimo se s njom!

Treta tematika je: književnoteoretični, sociodruštveni stavi naše i matične teorije književnosti i društvenoga života, svakidašnjih dogodjajev. U tom krugu Ðuro Vidmarović nabacuje bar 40 (četrdeset) žakljivih pitanj! k našem kulturnom i sociodruštvenom stanju/zbivanju i na svako bi se moralo podrobno i temeljito odgovoriti. Da samo neke izvličemo iz konteksta:

Pitanje Hrvati i Hrvaćani se sigurno nije napisalo onovrimeno u Naši novina kako se to danas podrazumiva i izlaže. Čisto jednostavno je to bio razlikovni terminustehnikus. Istotako i «gradišćanski Hrvati», kot skupni pojam svih iseljenih Hrvatov u Ugarskoj, Austriji, Slovačkoj i Moravskoj u 16. st. I veliko G ima samo s tim posla. To je bio i odgovor ugarskomu znanstveniku, akademiku László Szarka, ki se je uzrujavao za to, ar su zapadnougarski. Hrvati sebe prozvali «gradišćanski», a to je po njegovom razumivanju ugarske nacije jako pačilo. Tako bi morali razgovarati o manipulativni tehnika većinskih narodov u zrcalu mamljenja a ipak držanja na distanci (NémethLászló), odrediti kako daleko smimo govoriti vrimenski i po svisti o Hrvati, pak razvitku, zapravo čuvanju narodne svisti. Pri tom nije jas¬no, da li su naši napredovali u narodnoj svisti ili su samo čuvali, pomoću Crikve, pomoću škole, dokle im nisu zničili, reducirali školstvo (1962.), pomoću socijalne strukture.

Jurica Čenar

I puno svega drugoga, u prvom redu gibanje Hakovcev od kulturne samosvisti, do političkoga akcionizma i mlačnoga samelsurijuma bez oštrice. Bolno nam je pitanje uloge gradišćanskih Hrvatov, Hakovcev u kritiki Hrvatske za vrime Domovinskoga boja, (mislim, da nas je zvijana austrijska politika zloupotribljavala i stavila nam lečku, a naši su slipo stupili u nju). Još teža je uloga gradišćanskohrvatskih djakov na sveučilišću u Beču u odluki BKSa. I nadalje, što je Antejevski kompleks, uloga kršćanstva, materijalizma, civilnoga društva, sadašnje stanje crikvenih peljačev, škole i uprave, i t.d. i t.d.,...

Puno svega je natuknuo Ðuro Vidmarović u svojoj monografiji. Ona je dobar putokaz, peljač u složenoj, akoprem zanemarenoj, umalovaženoj, sumljivoj, za nas ali jako važnoj problemtiki.

Po mojem prosudjenju danas gradišćanski Hrvati nimaju nikarkove šance prisvojiti pozornost hrvatske matične javnosti. Hrvatska ima danas toliko izvandomovinskih problemov, da ustaložena/krizna, dobrorazvijena, u slobodnom padu nalazeća narodnosna grupa nima u tom naticanju nikarkovešance. Ona je sudionik ali nije aktivan oblikovač, ar je usrodetočenje pažnje na drugi kontinenti.

Osvidočen sam, unatoč svake problematičnosti i svojevrsnosti, da je ova analiza značajan miljokaz u prosudjivanju naše skupne književnosti, ako si ju zamemo k srcu. Za naše je poziv: postanite!... premislite si Vaše stave, prosudite na novič. Za analitičare iz matičnoga naroda oštrenje, brusenje vida za razvojne linije, ke se u matičnom narodu odvijaju drugačije ili uopće ne, ke su kod nas podzemne, neizrečene ali ovde u atmosferi, u okolišu, u neobjašnjenoj, podmukloj, bespomoćnoj susdržljivosti.

dr. sc. Nikola Benčić (Nickolaus Benchics)
dopisni član HAZU, Željezno (Eisenstadt), Austrija

Napomena: Prilog je pisan na gradišćanskohrvatskom književnom jeziku