Marko Samardžija, Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

Nasilno spajanje hrvatskih zemalja sa Srbijom 1918. godine nije moglo, osim otpora nasilju, polučiti znatnije rezultate što su ih očikavali skupina hrvatskih političara, a još manje ono što je pod geslom jugoslavenstva i t. zv. narodnog jedinstva pokušavala ostvariti velikosrpska politika. U ime toga nacionalnog jedinstva pod Srbima, Hrvati su se, ali i Slovenci trebali odreći svoga jezika, a Crnogorci i Makedonci već u prvim danima te države nisu smjeli čak ni formalno postojati.

Prostorna udaljenost od Beograda, ali ponajprije njezin rubni položaj u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji ili kako to nedavno reče profesor povijesti međunarodnih odnošaja na engleskom sveučilištu Camridgeu Brendan Simms, Jugoslavija je mogla postojati bez Slovenije, ali ne i bez Hrvatske, omogućila je neposredno nakon stvaranja Dravske banovine emancipaciju slovenskoga jezika od troroge nakaze nazvane srpsko-hrvatsko-slovenički jezik.

Ta već predratna povlastica uvjetovala je i snažniju autonomiju Slovenije unutar kasnije jugoslavenske komunističke države, kao što je i Makedonija, zbog slična položaja, a vjerojatno i susjedne Bugarske, stekla jezičnu i svojevrsnu političku autonomiju. Za razliku od njih ZadaćaZadaća je državnih ustanova da svoj standardni, odnosno javni govor ujednače što je više moguće sa svim govornicima vlastite jezične zajednice. Tako su primjerice neki sjeverozapadni njemački dijalekti znatno bliži nizozemskim govorima od južnonjemačkih, nu ni Njemačka ni Nizozemska nisu zato odustajale od ustaljenih načela standardizacije jezika pa danas njemačkim standardom, zahvaljujući državnoj integraciji, jednako govore i južni i sjeverni Nijemci, kao što je i slučaj s nizozemskim jezikom u Nizozemskoj.Hrvati su svoj pokušaj jezičnoga izdvajanja pred sam rat unutar Banovine Hrvatske i tijekom kratkotrajne državnosti NDH plaćali otporom velikosrpskoj jezičnoj i političkoj koncepciji sljedećih gotovo pola stoljeća.

U toj polustoljetnoj borbi doista valja odati priznanje hrvatskim jezikoslovcima koji su primijenivši zapadnjačke standarde i suvremene lingvističke metode unutar svoje jezične zajednice različitim jezičnim savjetnicima uspjeli, unatoč silnoj unitarizaciji, izboriti kakvu-takvu samostojnost hrvatskoga književnog jezika.

Nu u razdoblju nakon stvaranja samostalne države na površinu su isplivali različiti interesi pojedinih skupina pa se formalni završetak normiranja i standardizacije hrvatskoga jezika protegnuo sve do u naše dane. Tako se na slučaju hrvatskoga jezika potpuno promašenom pokazala teza kako je jezik samo stvar jezikoslovaca te da se država navodno nema pravo uplitati u pitanja struke.

Nu analiza većine europskih standardnih jezika jasno pokazuje kako je u početku Crkva, a kasnije, umjesto nje, sama država iz pragmatičnih razloga morala zbog javne komunikacije djelovati na usmjeravanje i razvojih jezika svoje jezične zajednice.

Kod nas obično razlozi o navodnom razumijevanju i nerazumijevanju oko jezika dobivaju apsurdno pa i bedasto značenje. Naime, zadaća je državnih ustanova da svoj standardni, odnosno javni govor ujednače što je više moguće sa svim govornicima vlastite jezične zajednice. Tako su primjerice neki sjeverozapadni njemački dijalekti znatno bliži nizozemskim govorima od južnonjemačkih, nu ni Njemačka ni Nizozemska nisu zato odustajale od ustaljenih načela standardizacije jezika pa danas njemačkim standardom, zahvaljujući državnoj integraciji, jednako govore i južni i sjeverni Nijemci, kao što je i slučaj s nizozemskim jezikom u Nizozemskoj.

Velikosrpska politika

Nasuprot tomu načelu, u Hrvatskoj se samo pod plaštem jezikoslovnih razloga skrivala velikosrpska politika, čiji je cilj bio utapanje hrvatskoga naroda preko jugoslavenstva u srpstvo, što i danas nije rijetka pojava u hrvatskom priopćajnom prostoru.

Zato su jugoslavenske vlasti i njihovi pristaše na štetu ostalih hrvatskih narječja i dijalekata izdvajali korpus sličnih i istovjetnih riječi kako bi stvorili unitaristički jezični hibrid ispod kojeg se opet skrivala velikosrpska politička ideja. Kako se u Hrvatsku tijekom ratova dvedesetih godina doselio znatan broj orjunaša iz balkanskih gudura i uz pomoć domaćih unitarista se ugnijezdio u hrvatskom priopćajnom prostoru, oni jedini danas pokušavaju održavati taj hibrid jugoslavenskoga jezika ili kako ga naziva srpskohrvatskim jezikom u svojim najnovijim izdanjima Srpska akademija nauka i umjetnosti, zloglasna SANU, koja je bila tvorac Memoranduma, toga idjenog začenika velikosrpskih agresija devedesetih godina.

Problem s balkanskim orjunašima u hrvatskom priopćajnom prostoru, zbog nemogućnosti integracije u hrvatsku jezičnu zajednicu i kulturnu sredinu, sličan je problemu orijentalnih migranata, koji vlastite frustracije u radikalnijem obliku očituju terorističkim napadajima.

Nu unatoč tomu, balkanski radikali ne će, niti mogu zaustaviti proces, što svjedoči i nedavno objavljen "Srpsko – hrvatski objasnidbeni rječnik" jezikoslovca Marka Samardžije, koji je, doduše nakon razlikovnih rječnika tijekom devedesetih godina, napravi ozbiljan iskorak u izradbi pravoga dvojezičnog hrvatsko-srpskoga rječnika. Kolikogod to bio trnovit put takav budući rječnik bit će dobrobit i hrvatskoj i srpskoj jezičnoj zajednici, jer će tek on otvoriti putove dijaloga dviju kultura.

Dobra podloga

Prof. Samardžija napravio je dobru podlogu, ali i jezični priručnik svakomu onom tko dolazi u kontakt sa srpskim PrigovoriSvi možebitni prigovori izradbi, odabiru leksika, leksikografskim metodama, osim naravno prigovora orjunaških politikanata, mogu biti dobrodošli jer bi svakom budućem pothvatu omogućili cjelovitije poznavanje dvaju jezika, što bi doista bila dobrobit i hrvatskoj i srpskoj kulturi, koje bi se nakon stoljeća i pol napokon oslobodile velikosrpskoga jezičnog unitarizma, koji nije ništa dobro donio Hrvatima, ali ni Srbima.medijima, književnošću, kulturom pa i cjelokupnom politikom.

Uz izbor riječi, natuknice, i njihova objašnjena naznačio je osnovna pravila ponašanja leksika u hrvatskom jeziku. U uvodnom dijelu napisao je temeljit predgovor korisnicima, ali i protivnicima razloge i objašnje potrebitosti ovakvoga rječnika. U Rječniku su uglavnom obrađeni leksemi s čijim bi razumijevanjem moglo biti, kako kaže Samardžija, leksičko-semantičkih poteškoća. Dakle, u nj nisu ušli svi srpski leksemi u kojima postoje razlike prema hrvatskim leksemima, što je naravno posao budućih leksikografa.

Priznaje i kako je u izboru srpskih leksema i njihovoj obradbi kao natuknica težio leksiku suvremene srpske govorne i pisane komunikacije (književnost, novine) te da je iz organskih idioma, strukovnih i znanstvenih nazivlja obradio samo odabrane, što ne znači uvijek i najčešće nazive.

Na početku svakoga slova, osim slova nj, uvrštene su lekiskonski sažete natuknice o odabranim događajima iz srpske nacionalne i političke povijesti, o nacionalnim ustanovama, kao i o pothvatima, djelima i fenomenima materijalne, pisane i popularne kulture.

Pripomenuo je korisnicima kako kao autor rječnika nema kompentencije izvornoga govornika srpskoga jezika, nego je leksiku srpskoga jezika pristupa kao inojezični govornik s težnjom da taj jezik uz pomoć odgovarajuće leksikografske literature i opisnoga inventara približi pripadnicima vlastite hrvatske jezične i etničke zajednice.

Svi možebitni prigovori izradbi, odabiru leksika, leksikografskim metodama, osim naravno prigovora orjunaških politikanata, mogu biti dobrodošli jer bi svakom budućem pothvatu omogućili cjelovitije poznavanje dvaju jezika, što bi doista bila dobrobit i hrvatskoj i srpskoj kulturi, koje bi se nakon stoljeća i pol napokon oslobodile velikosrpskoga jezičnog unitarizma, koji nije ništa dobro donio Hrvatima, ali ni Srbima. "Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik" (599 str.), koji je objavila Matica hrvatska, osim leksikografskoga dijela (29-589) sastoji se i od predgovora, popisa kratica, napomene i popisa leksikografskih izvora te dodatka na kraju knjige u kojem su popisani češći zemljopisni nazivi.

Trpimir Kovač
Hrvatsko slovo