Eseji, kritike, komentari i sjećanja Dubravka Jelčića

U Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika objavljena je nedavno knjiga Dubravka Jelčića „ I jedni i drugi“ s podnaslovom Kroatološke teme i jedni i drugi(urednik Ivica Matičević). Recimo odmah: Jelčićevi tekstovi nastali u rasponu od 1956. do 2014. prvorazredno su literarno štivo, svjedočanstvo o nepotkupljivosti i visokoj akribiji, širini znanstvenoga obuhvata i kritički potkrijepljenom nagnuću prema hrvatskim piscima koji su pisali i pišu književna djela velike vrijednosti u doista hrvatskom duhu, s osjećajem za sudbinu hrvatskoga naroda i njegovu posebnost.

Akademik Dubravko Jelčić rođen je u Požegi 1930., književni je povjesničar, esejist i političar (zastupnik u Hrvatskom saboru 1995. – 2000.), autor četrdesetak knjiga. Njegova je Povijest hrvatske književnosti prevedena na talijanski i španjolski.

U knjizi „I jedni i drugi“ pojavljuju se hrvatski pisci u rasponu od Marulića do Aralice. O Maruliću piše: „Današnja Europa, u potrazi za svojim (dobrano izgubljenim) identitetom, ne bi smjela zaboraviti da je prvi hrvatski pjesnik prije pet stoljeća želio i nastojao oblikovati zajednicu europskih naroda, ujedinjenu kršćanskim duhom, kao baštinicu mediteranske civilizacije, utemeljene na posve suvremenim načelima jednakosti i promicanja svih društvenih, kulturnih i vjerskih posebnosti.“ Takav Marulić bio je ujedno i „duhom i sviješću vezan s vlastitom zemljom i njenom sudbinom“. Premda nije prvi načeo temu našega nacionalnog opstanka (prije njega Ivan Česmički, pop Martinac i Juraj Šižgorić), Marulić je „kobnu temu uzvisio na razinu umjetnički izraženog nacionalnog pathosa“ i „time usmjerio hrvatsku književnost za idućih petsto godina sve do naših dana, u smjeru istinske, sudbinske povezanosti književne riječi sa sudbinom vlastitog naroda.“

Nadalje piše Jelčić o Gunduliću, blistavom hrvatskom predstavniku slavenskoga baroka, čija je tema (Osman) suvremena i svevremena, a njegove misli o „ništavnosti svijeta, sumornosti slave, ispraznosti taština kao da su upućene nama današnjima“. O Vitezoviću i njegovu nenadmašivom djelu Croatia rediviva: „Branitelj hrvatskih povijesnih granica postao je tvorac njene moderne svijesti i graditelj njene budućnosti... stao je na čelo impozantnoga niza velikih graditelja moderne hrvatske nacije i hrvatske nacionalne svijesti.“

Iz 17. stoljeća Dubravko Jelčić donosi i raspravu o Ivanu Velikanoviću, čiji umjetnički dosezi nisu bili prvorazredni, ali je on (uz mnoge druge) bio „književnik po jeziku“ zaslužan za poetsku izražajnost hrvatske pučke ikavice u Slavoniji i Bosni.

Pogubna posljedica vukovaca

Svestrani Ljudevit Vukotinović i njegova djela (i jezik prvenstveno) povod su Jelčiću za podsjećanje na žalosnu, upravo nesretnu činjenicu da u našim danima, iz kuta naviknutosti na suvremeni jezični standard, nismo u stanju osjetiti „specifični izraz hrvatskih pisaca romantičara“ (poglavito preporodnog razdoblja). U tome Jelčić s pravom vidi pogubnu posljedicu vukovaca ne samo u hrvatskom jezikoslovlju nego i u hrvatskoj književnosti, te se u dvije Jugoslavije bila ustalila praksa „posuvremenjivanja“ pisaca 19. stoljeća (pa i Šenoe i Kovačića). O jeziku govori Jelčić i u tezama o Vatroslavu Jagiću, nesumnjivo zaslužnom za hrvatski filologiju, ali na kraju (premda „vukovcu koji se opire Vuku“) zastupniku istosti hrvatskoga i srpskog jezika. „Ljudi velikoga dara ostavljaju velika djela“, zaključuje Jelčić, ali su i njihove grješke velike, kao i njihove zablude.“

Nadalje se Jelčić posvećuje banu Josipu Jelačiću kao pjesniku (Eine Stunde der Erinnerung) koji u vrijeme još neizgrađenoga književnog hrvatskog jezika bira njemački, pa tako i u drami u stihovima „Rodrigo i Elvira“ o GundulićNadalje piše Jelčić o Gunduliću, blistavom hrvatskom predstavniku slavenskoga baroka, čija je tema (Osman) suvremena i svevremena, a njegove misli o „ništavnosti svijeta, sumornosti slave, ispraznosti taština kao da su upućene nama današnjima“. O Vitezoviću i njegovu nenadmašivom djelu Croatia rediviva: „Branitelj hrvatskih povijesnih granica postao je tvorac njene moderne svijesti i graditelj njene budućnosti... stao je na čelo impozantnoga niza velikih graditelja moderne hrvatske nacije i hrvatske nacionalne svijesti.“uzurpatoru Don Pedru i umjerenom kralju Fernandu s intrigantnim pitanjem je li mladi Jelačić slutio da drama u velikoj mjeri koincidira s potonjom njegovom vlastitom povijesnom ulogom.

Dubravko Jelčić bavi se također postankom i značenjem „Vijenca“, njegovim zlatnim razdobljima i krizama, a u posebenom tekstu Vjekoslavom Klaićem kao urednikom „Vijenca“ koji je radikalno i za današnje pojmove nevjerojatno zadirao u rukopise svojih suvremenika, „gladio, pilio“ i (primjerice u slučaju Gjalskoga) mijenjao literarnu odjeću – ne mijenjajući doduše sadržaj. Piše autor i o „Narodnim novinama“, pokrenutim 1835., a o svome proučavanju periodike dugom nekoliko desetljeća ostavlja u fussnoti bilješku o sudbini svojih tisuća rukom ispisanih stranica koje je pohranio u „hacijendi “ na Kupi pokraj Lasinje, a ujesen 1991. srpski su mu teroristi sve uništili, predvođeni „penzionisanim potpukovnikom JNA“ čije ime, kaže, nalazi i danas u telefonskom imeniku grada Zagreba.

Autentičnost jezika starijih hrvatskih pisaca iznevjeravana je sustavno. Jelčić piše i o slučaju slavnoga spjeva Ivana Mažuranića koji je doživljavao marljive „redakture“ pa je čak i naslov bio izmijenjen (Čengijić) sve dok Davor Kapetanić nije razmrsio klupko i vratio se izvoru. Pišući o Kumičiću , političkom čovjeku pravaške orijentacije (kao i Kovačić), Jelčić još jednom podsjeća zaboravljive (?) na Starčevićevu ideologiju i tri temeljne komponente Stranke prava: pravo na nacionalnu slobodu, pravo na društvenu pravdu i pravo na individualne građanske i ljudske slobode, te zaključuje da Starčević nikada nije bio desnica nego humana i nacionalna ljevica. Podsjeća Jelčić također da nitko u Hrvatskoj nije tako afirmirao osobu i misao Ante Starčevića kao što je to učinio A.G. Matoš.

Možda ni u jednom tekstu Jelčić nije tako osjećajno i duboko točno pristupio piscu kao u eseju o Ivan Kozarcu, što nije ni čudno jer je „pjesnik slavonske krvi“ autoru posebno blizak.

Poznati i nepoznati pisci

Hrvatskoj se književnosti 19. stoljeća vraća autor još jednom s točnim zaključkom da je ona, osobito u razdoblju od Preporoda do Moderne, „u društveno-političkom životu utjecajnija neko ikada prije.“ A poslije je književnost po utjecaju bila prispodobiva tom razdoblju samo u nekoliko godina druge polovice šezdesetih 20. stoljeća – od Deklaracije do Karađorđeva.

Slijede tekstovi o A.B. Šimiću kao polemičaru („Umjetnost ne teži ni za čime; teži jedino da bude umjetnost), o neponovljivom Slavku Kolaru koji „ravnopravno stoji uz novelistiku Maupassanta i Čehova“, o Hlapiću Ivane Brlić Mažuranić ( i Matoševoj razdraganoj ocjeni da su najbolje knjige čovječanstva upravo tako pisane), o romanu „Kolarovi“ Hrvoja Hitreca („artistički vjerodostojnom i životno uzbudljivom.... koji je pao žrtvom ideološkog jednoumlja koje nam je nametnula agresivna manjina... čiji je krajnji cilj rashrvaćivanje Hrvatske“. Pozornost autora zaokuplja nadalje roman Never more Ranka Marinkovića („nemilosrdna i sverazorna ironija, često na rubu sarkazma...ironija koja pogađa svakoga, a često završava i kao autoironija).

Otkriva Jelčić i izvrsne knjige javnosti (gotovo) nepoznatoga pisca Zvonimira Remetu kojemu je Matica hrvatska 1942. objavila roman „Grieh“, a potom je u vrijeme NDH tiskao još dva romana. Tri njegove knjige objavljene su također u Matici početkom 21. JelčićTotalitarizmima svih fela protivio se i dr. Mate Ujević, enciklopedist i pacifist, koji definira nacionalizam kao kolektivnu svijest pripadnosti i poantira: „Modernu naciju ne može uništiti nikakva sila“, ona je „nerazdruživa cjelina s izgrađenom voljom za zajedničkim životom u obliku vlastite države.“ Bavi se Jelčić i sudbinom I.G. Kovačića koji je „vjerovao u umjetnost kao superiorni čin koji jedini može dati ljudski odgovor na neljudsku zbilju vremena.“ Svrstava ga autor među one koji „vjerujući u Hrvatsku kao svoj ideal nisu griješili ni onda kad su griješili u biranju putova koji vode do nje.“stoljeća (Zadnji časovi, Moja obrana, Minijaturni portreti) s temom sužanjstva u komunističkim kazamatima. Jelčiću su (posebno novela Iz dnevnika) Remetina sudbina i zatvorske uspomene povod i za podsjećanje koliko je hrvatskih pisaca od Križanića, Frankopana, Grabovca.... do Pavletića, Gotovca, Tuđmana, Ricova, Tomičića, Vaupotića i Donata bilo zatvoreno u tamnicama.

Spomenutu Remetinu novelu uspoređuje Jelčić s Uzničkim uspomenama Stjepana Radića i Zapisima iz mrtvoga doma F.M. Dostojevskog. Jedan je esej posvećen i široj javnosti također nepoznatom Ivi Lendiću („Božji kotači“) pjesniku katoličke orijentacije koji je u vrijeme NDH bio dopisnik iz Rima, a nakon rata svjedočio o atmosferi egzodusa i ne baš tako začudnoj činjenici da su se savezničke vlasti vrlo pomirljivo odnosile prema novinarima koji su surađivali s fašističkim glasilima, osim naravno prema Hrvatima. O režimu u NDH Lendić nije imao dobro mišljenje, a u pretkazivanjima budućnosti vrlo je uspješan: da je potrebno „obćenarodno izmirenje“ pa i zato što će „poslije Titova pada opet nastati strahovit srbsko-hrvatski rat“.

Totalitarizmima svih fela protivio se i dr. Mate Ujević, enciklopedist i pacifist, koji definira nacionalizam kao kolektivnu svijest pripadnosti i poantira: „Modernu naciju ne može uništiti nikakva sila“, ona je „nerazdruživa cjelina s izgrađenom voljom za zajedničkim životom u obliku vlastite države.“ Bavi se Jelčić i sudbinom I.G. Kovačića koji je „vjerovao u umjetnost kao superiorni čin koji jedini može dati ljudski odgovor na neljudsku zbilju vremena.“ Svrstava ga autor među one koji „vjerujući u Hrvatsku kao svoj ideal nisu griješili ni onda kad su griješili u biranju putova koji vode do nje.“

Slijede književnici koji su prošli i svjedočili ratovima od Prvoga svjetskog (Mile Budak, Ratno roblje) do Domovinskog (Mirna Šitum, Naranče i mrtve ribe) a u vezi s rečenom spisateljicom nabraja mnoštvo hrvatskih pisaca koji su u „civilu“ bili liječnici (Šporer, Dežman, Feldman, Štambuk). U literaturi s ratnom tematikom posebno mjesto Jelčić daje Miroslavu Međimorcu i njegovoj knjizi „Piše Sunja Vukovaru“ kao uzorku i uzoru moderne hrvatske ratne proze.

Drugi svjetski rat, odnosno prvenstveno Bleiburg, tema je pjesama I. Lendića, Jure Prpića, Malkice Dugeč, Srećka Karamana, Vinka Nikolića, Antuna Bonifačića, Marijana Mikca, komunistički zločini na Daksi u romanima Ivana Dragojevića i Milana Milišića, Bleiburg i Križni putovi u Araličinom Četveroredu i Na istoku zapada Mirka Sabolovića, Ukradenom djetinjstvu Ivana Otta i (u jednom dijelu) trilogije Kolarovi H. Hitreca.

Bleiburg

O djelima onih koji su preživjeli Bleiburg, iskočili iz vlakova smrti, izbjegli tragediju na druge načine, govori Jelčić u eseju Hrvatska književnost izvan domovine. Nastavili su pisati na hrvatskom jeziku, stvarali u iseljeništvu djela neprolazne vrijednosti (Bonifačić, Nikolić, Viktor Vida, Lucijan Kordić) pridružili im se noviji (Maruna), izvan domovine pisali su i Šimun Šito Ćorić, Nizeteo, Hrvoje Lorković, Ivan Meštrović, Kupareo, Vinko Grubišić... Među rijetkim Hrvatima koji su postali uspješni pisci na jeziku zemlje u kojoj su se nastanili jest Josip Hitrec (1911.-1972.) koji je, međutim, Hrvatsku napustio sedam godina prije Drugoga svjetskog rata, živio u Indiji, a zatim se u SAD afirmirao kao romanopisac i novelist, stvarajući na engleskom jeziku.

Vrlo je zanimljiva Jelčićeva esejistička analiza intrigantnoga i kontroverznog Ise Kršnjavoga i njegovih zapisa iz doba Khuenova vladanja Hrvatskom. Omražen među suvremenicima kao Khuenov skutonoša, Kršnjavi je umnogome zaslužan za hrvatsku kulturu, a Khuenu se osvetio opisujući ga poslije kao lažova koji laže čak i „gdje nije potrebno“. Kršnjavi se vodio onom svojom „bolje nokat vlasti nego lakat prava“ po čemu se razlikovao od suvremenika koji su bili vlasnici hrvatskog značaja. „Hrvatski značaj nije dvoličan“, piše Jelčić,“mi otvoreno iskazujemo i svoje simpatije i svoje antipatije, često i onda kada nam to nimalo ne koristi. Ta vrlina karaktera, ako je to danas još uvijek vrlina, postaje bezuvjetno neoprostiva mana u političkim aktivnostima.“

Iduće stranice knjige „ I jedni i drugi“ posvećene su Jelčićevu suvremeniku Nedjeljku Fabriju i njegovu „Vježbanju života“, povijesnom romanu s temom hrvatsko-talijanskih odnosa u Rijeci („pisac se utječe povijesti kad osjeti da je nemoćan bez nje“, piše Jelčić i dodaje: „Ali je čovjek, otkako je čovjek, unatoč tiraniji povijesti koja se nad njim vrši, oduvijek strasno želio da je nekako nadmudri.“ Slijedi esej o Milivoju Slavičeku, slavljenom krugovašu čije je „vino i bistro i slatko i jako“, a Jelčić izdvaja njegovu pjesmu čiji zadnji stih glasi „Evo izgovaram tvoje ljupko, strasno ime: Hrvatska.“ Pisao je to Slaviček početkom šezdesetih, pisao je to o Slavičeku Jelčić 1962 .godine! Samo petnaest ili nešto više godina nakon komunističkoga prevrata koji je bolje no itko opisao Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. – o strahu pobijeđenih i pobjednik, primitivizmu „nove vlasti“ i svijanju šije pred Srbima čak i istaknutih tada komunističkih predstavnika u Hrvatskoj.

Nakon izleta u teatrološke vode (O dramatizacijama Šenoinih romana, Što je kazalištu politika i što je politici kazalište), u završnom dijelu opsežne knjige Jelčić donosi razmatranja o djelima i životima svojih suvremenika s kojima je bio – s većinom njih – povezan istim senzibiltetom i svjetonazorom. Piše o Dubravku Horvatiću i njegovoj besmrtnoj poeziji, ali i posebnoj ulozi toga čovjeka klasične naobrazbe u političkom životu Hrvatske, o političaru sui generis koji je više no itko u bližoj povijesti znao što je odgovornost književnika i odgovornost intelektualca u odsudnim vremenima. Piše Jelčić i o Nikoli Milićeviću, osebujnom poeti i prevoditelju, o Miroslavu S.Mađeru, rapsodu 20. stoljeća, o Tomičićevoj poeziji nagona i snage i njegovu stradanju („skupio je u sebi svu žalost stradanja svoje generacije“, o Mihaliću i njegovoj poeziji nemirnih stanja, a na kraju o romanopiscu Aralici i njegovim romanima s ključem koji su doživjeli iznimnu popularnost početkom stoljeća.

U svemu, knjiga Dubravka Jelčića „I jedni i drugi“ na stanovit je način proširena i esejističkim načinom produbljena njegova Povijest hrvatske književnosti, zanimljiva i uzbudljiva kronika u kojoj ključna mjesta zauzimaju oni hrvatski autori koji su stvarali na tragu Marulićevih uvjerenja o neizostavnoj svezi narodnoga života i umjetnosti.

(vl)

Pon, 27-01-2020, 12:59:29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.