Bilješke uz čitanje knjige sjećanja Zdravo oko Zvonka Bušića, Večernji list, Zagreb, 2014.

Govoreći o beletrističkoj knjizi, dakle o književnom djelu, pa i publicističkoj knjizi bilo kojeg autora, govorimo isključivo o artističkim, estetskim i drugim vrijednostima djela, dok se osoba i osobnost autora, poglavito njegovi Naslovnica knjige Zdravo okopolitički stavovi iz tog procesa isključuju, pa gotovo to nije ni dopušteno činiti u maniri uljuđenoga ponašanja. Međutim, taj uzus ovdje ne možemo prihvatiti. O kakvoj mi to knjizi Zvonka Bušića možemo govoriti a da ne govorimo o Taiku, o onome koji je junak rečene knjige, ili ju je sam napisao kao što je slučaj s fragmentima njegovih sjećanja sabranih u knjizi Zdravo oko.

Svojim iskustvom mogu potvrditi da drukčije nije moglo biti ni kada sam predstavljao svoju knjigu Zvonko Bušić / Kronika o povratku Zvonka Bušića u Domovinu. Da je ne znam kakvim knjiškim vezama djelo vezano za Zvonka, on će nevezan iskrsnuti ispred napisanoga i uvijek se predstaviti na nov i neuhvatljiv način. Putujući s njim po mnogim hrvatskim mjestima i kulturnim središtima, vrlo sam brzo spoznao da je riječ o jedinstvenom junaku s kojim je knjiški jednostavno teško izići na kraj.

BušićDa je ne znam kakvim knjiškim vezama djelo vezano za Zvonka, on će nevezan iskrsnuti ispred napisanoga i uvijek se predstaviti na nov i neuhvatljiv način. Putujući s njim po mnogim hrvatskim mjestima i kulturnim središtima, vrlo sam brzo spoznao da je riječ o jedinstvenom junaku s kojim je knjiški jednostavno teško izići na kraj.I kad je Zvonko Bušić u pitanju bit će to ne samo ovaj put, već i uvijek ubuduće ma koliko se knjiga bude napisalo o njemu, a zasigurno hoće, i to zato što je Taik življi od svake literature i što se njegova životna biografija i istina ne mogu iscrpsti jednim djelom, jednim viđenjem, niti jednom formom, a što je i on osobno osjetio istodobno pišući ova sjećanja i opirući se njihovu pisanju. Kao pisac mogu zamisliti Zvonka, čiji doslovno svaki dan provedenoga života može biti dostatan za jedno književno djelo, kako mu je bilo pri pomisli da se od njega očekuje cjelokupna biografija u tek jednome knjiškome tomu.

Biografija dostojna sabranih djela Dostojevskoga

Biografija čovjeka koji je za ideju slobode svog naroda proveo Kristove godine u uzama dostojna je sabranih djela Dostojevskoga, kojega je Taik nadasve cijenio. Bušić je jednostavno nadrastao svoju biografiju i svojim životom, kao i svojim odlaskom, zato se i slažem s prvom rečenicom predgovora Damira Pešorde, urednika ovog izdanja, kako je "Obuhvatiti ljudski život koricama jedne knjige pothvat unaprijed osuđen na neuspjeh".

Spreman na epsku artističku priču Zvonko nam je mudro i vješto tek postavio ciljeve koje nam je slijediti da bi mogli pratiti njegovu odisejadu, pa tako treba pristupiti i čitanju svakog posebnog poglavlja ovih sjećanja punih autobiografskih fragmenata, moralnih iskušenja, filozofskih stavova, duhovnih kontemplacija, povijesnih viđenja i iskustvenih uvida u složenost života i življenja.

Ovdje, dakle, treba postaviti pitanje tko je Zvonko Bušić Taik i što mi znamo o njemu. U Hrvatskoj se o njemu zna malo, ili gotovo ništa, što je notorna činjenica, jer to što se misli da se zna tek je vješto montirana "faktografija" jugoslavenskih tajnih službi, koja je toliko puta ponovljena i u slobodnoj hrvatskoj domovini, da je ovdje više ne želim ni spomenuti.

Na predstavljanju u Grudama

Na predstavljanju u Grudama

Oni koji Zvonka Bušića znaju iz rane mladosti, iz djetinjstva provedenoga u Gorici, Grudama, Imotskom, dakle u širem njegovome zavičaju, znaju ga kao mladoga slobodara zadojenog junačkim pjesmama, kojemu se već tada "junačka smrt za SlobodaOni koji ga znaju iz studentskih dana znaju za njegove iskrene zanose idejama o hrvatskoj slobodi i borbi za njezinu neovisnost. Znajući za činjenice straha i stradanja hrvatskih ljudi pod komunističkom vlašću, a uvijek, pa i tada, spreman na vlastitu žrtvu, svjestan opasnosti koju svakom pojedincu nosi borba za slobodu vlastitoga naroda, bira neizvjesnu i tešku sudbinu političkog emigranta, od početka spreman na svaku žrtvu za svoju ideju.pravu stvar činila sjajnom perspektivom", koji je, po vlastitome priznanju, u svojoj dječačkoj mašti mogao biti i Robin Hood i Raskoljnikov, koji je samoinicijativno odbio pohađati pučku školu u rodnoj Gorici na račun dvostruko udaljenijeg Imotskoga, momčića koji je u šesnaestoj godini ostao bez oka, i konačno, što se njegov duh romantika, buntovnika i pustolova ničim nije moglo okovati.

Oni koji ga znaju iz studentskih dana znaju za njegove iskrene zanose idejama o hrvatskoj slobodi i borbi za njezinu neovisnost. Znajući za činjenice straha i stradanja hrvatskih ljudi pod komunističkom vlašću, a uvijek, pa i tada, spreman na vlastitu žrtvu, svjestan opasnosti koju svakom pojedincu nosi borba za slobodu vlastitoga naroda, bira neizvjesnu i tešku sudbinu političkog emigranta, od početka spreman na svaku žrtvu za svoju ideju.

Oni koji ga znaju iz emigrantskoga djelovanja znaju ga kao odlučnoga, točnog i konspirativnog, do kraja spremnog svaku odgovornost preuzeti na sebe, štiteći i pazeći svoje suradnike i istomišljenike, kao najmilije u obitelji, što se kasnije zorno pokazalo i pri otmici američkoga zrakoplova, (tek i samo zato da bi se svjetska javnost upoznala s istinom o položaju hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji), kada je svaku odgovornost za ideju, planiranu akciju i njezino izvršenje, pa i pisanje tekstova namijenjenih objavi u američkim novinama, do kraja preuzeo na sebe, iskazujući se i tako moralnim i istinskim junakom.

Neslomljiva osoba

Oni koji ga znaju iz dugih i vrlo teških zatvorskih dana, kroz trideset dvogodišnju kalvariju i mučeništvo, u uzništvu koje krši i željezo i beton, a kamo li ne ljudsko meso i kosti, znaju ga kao neslomljivu osobu predanu umnom i fizičkom treningu, čovjeka koji proučava klasičnu filozofiju i čita svjetske klasike, zanoseći se Platonom i Dostojevskim, da bi u zatvorskoj džungli opasnijoj i krvoločnijoj od one u prirodi koristio svoju razvijenu moć uvjeravanja u mirenju zaraćenih strana zatvorenika, u preodgoju slučajeva s dna ljudskoga roda, zbog čega su ga s pravom zvali filozofom. Uostalom o njegovim moralnim, ljudskim i filozofskim stavovima svjedoče i njegova pisma iz zatvora.

Oni koji ga znaju sa slobode, iz susreta i druženja, znaju za njegovu iznimnu i nadasve tolerantnu druželjubivost, njegovu ne samo sklonost već i snažnu unutarnju potrebu za razgovorima, dijalozima, podjednako s istomišljenicima i neistomišljenicima, prijateljima i protivnicima, u kojima baš nikad nikoga nije uvrijedio, a kamo li povrijedio, iskreno poštujući svoje oponente a da nikad ne bi zatomio svoju ideju. Štitio je druge od onoga što je iskusio na vlastitoj koži, a što može i zna samo čovjek koji iznad svega štuje slobodu, koja je to samo ukoliko na isti način vrijedi za sve.

DruželjubivostOni koji ga znaju sa slobode, iz susreta i druženja, znaju za njegovu iznimnu i nadasve tolerantnu druželjubivost, njegovu ne samo sklonost već i snažnu unutarnju potrebu za razgovorima, dijalozima, podjednako s istomišljenicima i neistomišljenicima, prijateljima i protivnicima, u kojima baš nikad nikoga nije uvrijedio, a kamo li povrijedio, iskreno poštujući svoje oponente a da nikad ne bi zatomio svoju ideju. Štitio je druge od onoga što je iskusio na vlastitoj koži, a što može i zna samo čovjek koji iznad svega štuje slobodu, koja je to samo ukoliko na isti način vrijedi za sve.Kad bi danas svi u Hrvatskoj koji su Zvonka doživljavali kao terorista, a s kojima se on u međuvremenu, posljednjih godina života susretao, iskreno i javno progovorili, bila bi to priča o čovjeku koji je ljudski život cijenio samo onoliko koliko mu se tko bio spreman žrtvovati. U tome smislu nikad javno nije ni pomislio na bilo kakav progon onih koji su mu "priuštili" sudbinu kakvu je osjetio na vlastitoj koži.

I konačno, oni koji ga znaju iz kratke političke aktivnosti znaju za njegovu potrebu služenja hrvatskom narodu, za njegovo promišljanje odnosa pojedinca i naroda, da je u svemu tome njegovo ključno pitanje bilo racionaliziranje odnosa pojedinac – narod – Bog, te da nije podnosio takve ljudske slabosti kakve danas nažalost vidimo od čelnika narojenih hrvatskih političkih stranaka, gdje su osobni interesi iznad interesa i naroda i Boga. I u politici je zastupao svoju maksimu kako "Samo težnjom idealu čovjek može ispuniti svoju ljudsku sudbinu", što se nažalost, za naše današnje prilike ipak pokazalo anakronim. Za budućnost sigurno ne, jer ako bi tako ostalo budućnosti ne bi bilo.

Oni koji ga žele znati iz ove knjige sjećanja naslovljene Zdravo oko, to će im Zvonko Bušić Taik najbolje kazati sam: "Bio sam zaigrano dijete, penjao sam se tamo gdje se nijedno drugo dijete nije moglo popeti; bio sam uplakano dijete zbog neke banalne stvari koju sam u međuvremenu zaboravio; bio sam mladić i u zagrljaju držao prekrasnu ženu; bio sam otmičar zrakoplova koji je očajnički želio skrenuti pozornost svijeta na porobljenost svoje domovine i svog naroda; bio sam hrvatski politički zatvorenik u američkom zatvoru, okružen ubojicama, silovateljima i pljačkašima; bio sam povratnik s robije kojemu je klicao narod na aerodromima i gradskim trgovima; bio sam toliko puta bez ručka, ali i u situaciji gdje su se moćni i bogati natjecali da mi plate ručak; doživio sam da me slave, ali i da me kude, konačno bio sam čovjek koji gleda smrti u oči. Pa ipak sve je prolazno, ono što od mog života ostaje nije nijedan od tih trenutaka ili doživljaja sam za sebe i izoliran iz životne cjeline. Ono što ostaje, usudio bih se reći, ono je što me cijeli život tjeralo da idem naprijed otvorena srca, spreman vlastiti život položiti u ime životnog ideala. Nadživjeti vlastitu smrt, čini mi se, može samo onaj tko se smrti ne boji, tko nije panično zabrinut za vlastiti život i prolazna dobra koja mu se posrećilo prikupiti tijekom života. Narod mi se u tom kontekstu činio kao proširenje pojedinca, kao zalog njegova preživljavanja u vremenu, dok je Bog zalog vječnosti. Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne smijemo kazati da su mrtvi. Oni su heroji koji će za nas uvijek biti živi."

Vjera u besmrtnost

Čitajući, sjećanja, koja su više filozofska, etička i politička promišljanja od kronologije i faktografije, otkrivamo i Taikovu sklonost mitu i mitskome, što će on i sam u više navrata apostrofirati govoreći o svojim promišljanjima o odnosu pojedinca i naroda, o izvorima svojih nadahnuća glede onoga što i kako može učiniti za svoju domovinu na putu ostvarenja nacionalnog identiteta. Iz svega što je napisao u ovim sjećanjima, bilo da govori o sebi, o svojim uzorima i prijateljima, ljudima s kojima se susretao ili koje je čitao, Taikov junak gotovo uvijek istodobno simbolizira nebeske i zemaljske sile, i to u smislu osobnog opredjeljenja, gdje pojedinac zadatak svoje bitke za slobodu domovine vidi dat od više sile ali potaknutu zemaljskim, konkretnim okružjem.

Otuda i njegova vjera u besmrtnost kroz potomstvo ili djelo učinjeno za narod, što su zapravo dva pola na obodu iste kružnice. I u tome smislu Taik je hrvatski junak, on je to po djelima, po ideji, po spremnosti na izvanredne podvige, po tome što je sva svoja djela temeljio na osobnim vrlinama, cijeneći mentalnu, duhovnu i fizičku snagu, međutim za razliku od klasičnih junaka on niti je tražio, niti prihvaćao počasti, kao niti išta drugo što ide uz takve počasti, i DomDom mu je bio središte svemira, ali nije bio spreman na zatvaranje u njegove zidine. Domovina mu je, kao i ruskome pjesniku Bloku, bila slika čovjeka, dapače i više, njegova osobna slika, njegovo lice, ali i sam svemir. Držao je kako čovjek sve što duguje vanjskomu svijetu duguje isključivo domovini, dok je domovina svoj dug prema bilo kome izravnala već time što je dotični u njoj rođen. Za domovinu je, kao što svi znamo, i što je uvijek opetovao sam, bio spreman staviti na kocku i sam život, ali domovinu nikad niti za bilo što nije doveo u pitanje.izabran ostao je u krugu svoga naroda služeći mu na dobrobit. Isto tako, Zvonko sklon junačkim djelima nikada svoju vrlinu nije pothranjivao nekom gestom koja bi na bilo koji način ponižavala protivnika, u svemu što je radio poštovao je pravila zakona viteštva.

Njegov duhovni autoritet nije mu dozvoljavao nikakvu izopačenost, srž njegova morala bila je iskrenost i otvorenost u svakome pogledu. Konačno, bio je to čovjek koji je u svakome trenutku znao i mogao pobijediti samoga sebe, što je i odgovor na enigmu njegova definitivna odlaska s ovoga svijeta. Družeći se s njim mnoge dane i noći, putujući i razgovarajući, jedući i pijući, brzo sam postao svjestan kako je to čovjek kojega isključivo zanima neprestana stvaralačka evolucija, što nas je konačno i zbližilo.

Dom mu je bio središte svemira, ali nije bio spreman na zatvaranje u njegove zidine. Domovina mu je, kao i ruskome pjesniku Bloku, bila slika čovjeka, dapače i više, njegova osobna slika, njegovo lice, ali i sam svemir. Držao je kako čovjek sve što duguje vanjskomu svijetu duguje isključivo domovini, dok je domovina svoj dug prema bilo kome izravnala već time što je dotični u njoj rođen. Za domovinu je, kao što svi znamo, i što je uvijek opetovao sam, bio spreman staviti na kocku i sam život, ali domovinu nikad niti za bilo što nije doveo u pitanje.

Žrtva za ideale

Čak i kad je bila gola egzistencijalna strana života u pitanju, on je domovini vratio višak zasluženoga novca zadovoljavajući se dijelom dovoljnim za preživljavanje. Živeći otrgnut od majke zemlje, najprije zbog policijskih prijetnji u zemlji, a poslije u dugogodišnjem uzništvu, prezirao je samo one koji su bili spremni pljuvati na svoj prag, pa i taj je prezir išao tek do potrebe i spremnosti na uvjeravanje takvih kako griješe.

Euripidovski nikada se ni u čemu nije zamorio pomagati domovinu, i na to pokušavajući poticati druge. Istinski se žrtvovao za svoje ideale, a onaj tko to čini ne može misliti na sebe. Idealist međutim nije bio, jer je vizionarski znao dokle idu ostvarivi ciljevi, iako mu se nije išlo malenome ispod zvijezda, kako je pjevao njegov stariji i slavni zavičajni susjed Antun Branko Šimić.

Nažalost, morat će proći još godina prije nego li spoznamo tko je zapravo bio Taik. Još nema povijesti vremena naše mladosti, još nema istine o onome što se sve dogodilo kod nas PromjeneNe samo što se mnogo toga u vremenu i prostoru, pa tako i u ljudima promijenilo u odnosu na vrijeme kad je iz domovine otišao, on će ubrzo otkriti kako u domovini baš i ne vlada proklamirana demokracija, već više plutokracija, narodu nedostupna i sklona globalističkim kretanjima i tuđim potrebama. Zbile su se radikalne promjene, pala je komunistička vlast, nad srpskim agresorom izvojevana je sjajna pobjeda u Domovinskom ratu, ali vlast nije zaživjela u narodnom interesu, pa su ne samo sporo, već u suprotnome smjeru krenule teći temeljne promjene u gospodarstvu, kulturi i društvu.poslije tzv. pobjede revolucije, kako nam valja poimati vrijeme 70-tih, što su to, koji i kakvi okviri našeg vlastitog društvenog položaja. Kada se Taik vratio u domovinu ona je već bila slobodna, pa su glede toga njegovi ideali bili ostvareni.

Međutim, ne samo što se mnogo toga u vremenu i prostoru, pa tako i u ljudima promijenilo u odnosu na vrijeme kad je iz domovine otišao, on će ubrzo otkriti kako u domovini baš i ne vlada proklamirana demokracija, već više plutokracija, narodu nedostupna i sklona globalističkim kretanjima i tuđim potrebama. Zbile su se radikalne promjene, pala je komunistička vlast, nad srpskim agresorom izvojevana je sjajna pobjeda u Domovinskom ratu, ali vlast nije zaživjela u narodnom interesu, pa su ne samo sporo, već u suprotnome smjeru krenule teći temeljne promjene u gospodarstvu, kulturi i društvu.

Zvonku, kao ni svima nama, nije bilo jasno kako je to narod izborio neovisnu domovinu, ali ne i politiku, već onu koja ga iz jednoga ropstva vodi u drugo. Njega je to mučilo tim više što je sada već dolazeći iz vana jasnije vidio kako je hrvatski čovjek opet ostao (i postao) instrumentom vlasti, ako ne u ideološkim, onda u tržišnim uvjetima.

I konačno, Zvonka Bušića Taika agresivno jugokomunističko društvo držalo je teroristom, što je jedan od apsurda koji živimo i danas, a to je činjenica da društvo nastalo i održavano na nasilju nekoga proglašava nasilnikom, i još više da ta ocjena u međuvremenu nije revidirana, bar prema onome kako ju je sud obrazložio. Kada je u pitanju Zvonkova otmica američkoga zrakoplova ideološku nametnutu laž kao istinu, danas na svoj način nastavlja potrošački mentalietet.

Platonova pećina

Dok krv šiklja na sve strane ovoga svijeta izazvana nizom "mirotvornih" akcija raznih "spasitelja", mi pristajemo na to da se čovjeka koji avionskoj posadi prijeti pištoljem od kruha etiketira teroristom. To je Platonova pećina o kojoj je posljednju poruku ostavio Zvonko. Iz te pećine plazi svijet u kojemu danas živimo, njene nas sjene prekrivaju i zamjenjuju. Takav svijet teško da može znati tko je, jer on iz dana u dan postaje sve više nešto drugo od onoga što je želio biti – demokratski, pa se budućnost ukazuje samo pred onima koji su ga napustili. Politička demokracija u Platonovoj se pećini prometnula u naličje totalitarnih sustava.

Licemjerje je jedina istinska stvarnost. Trojstvo politike, ekonomije i kulture postalo je opsceno u globalnoj moći tržišta. Partija se poput amebe podijelila na mnoga zasebna ogledalca u kojima se zrcale iste stare strukture moći. Zvonko, kao i mnogi koji su s njime i s istom idejom i nadom proživjeli 70-te godine hrvatskog proljeća to znaju i osjećaju, njima to ne može sakriti neutaživi politički egoizam i ambicije koje osjećamo na sve strane.

Sjećanja Zvonka Bušića upućuju i na rečene činjenice, i tako ih treba čitati. Otud i njihov naslov Zdravo oko, kao i motto cijele knjige preuzet iz Meditacija Marcusa Aureliusa - "Zdravo oko treba gledati sve vidljive stvari, a ne govoriti: Čeznem za ugodnim; jer to je stanje bolesna oka". Čitajte zdravim okom, ne čeznite za ugodnim.

Taik nije patio od toga da za sobom ostavi tek autobiografski trag, njegov je trag ljudskiji i životniji, dakle uzvišeniji, to je trag duha i krvi, trag ljubavi i znoja, trag vlastitog postojanja u ideji i idealu. Prorok ne piše, a tako se i Taik, što mi je poznato iz osobnih razgovora, bojao da će njegovo pisanje neizbježno utjecati na subjektivne vrijednosti. Ono što je ostalo zapisano u ovoj knjizi dio je hrvatske povijesti, a ona je, da zaključim Zvonkovim riječima "velika knjiga koja se piše i nadopunjuje stoljećima".

Tomislav Marijan Bilosnić

Uto, 11-08-2020, 20:36:22

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.