Predstavljanje knjige Benjamina Tolića

Tko smo mi? - Ogledi o naciji i državi

Nedavno sam razgovarao s jednim kolegom o knjizi Samuela P. Huntingtona - "Tko smo mi? Izazovi američkomu nacionalnom identitetu" (2004.) - u kojoj Huntington raspravlja o krizi američkoga nacionalnog identiteta. Kolega, koji nije moj politički istomišljenik, napomenuo je kako bi bilo dobro da ja ili netko sličan meni napiše takvu knjigu o nama. - Napisana je, rekao sam mu. Napisao ju je netko mnogo pozvaniji od mene za to. Naravno mislio sam na knjigu koju danas predstavljamo i na autora g. Benjamina Tolića.

Tolić je rođen 1943. g. u Osoju, općina Posušje. Školovao se u Posušju, Donjim Andrijevcima, Slavonskom Brodu, Zagrebu i Beču. Završio je studij filozofije i germanistike u Zagrebu. Radio je kao profesor njemačkog jezika i kao urednik Osmojezičnoga enciklopedijskog rječnika u Leksikografskom zavodu «Miroslav Krleža» u Zagrebu. Od 1992. do 2003. bio je diplomat s prekidom od 1998. do 2000., kada je bio glavni urednik HINE. Prevodio je s njemačkoga. Pisao je političke oglede, a čitateljima Hrvatskoga slova poznat je po razgovorima Guravca i Rutavca koji su iz tjedna u tjedan izlazili od Božića 2000. do Božića 2001. Potpisivao ih je doduše Eugen Patak, a bilo je više čitatelja koji su me pitali pišem li ih ja. Rekao sam to Toliću i pitao ga zna li tko ih piše. I tako sam doznao. Ostalim čitateljima se razotkrio kad su te, kako kaže Ivan Jindra u Hrvatskom slovo 14. prosinca 2007., duhovite i oblikom jedinstvene kolumne skupljene u knjigu Haaški sapun (HKZ - Hrvatsko slovo, 2002.). Slijedili su politički eseji o Hrvatskoj u vrtlogu novoga svjetskog poretka -Pamet u glavu, Zagreb, 2003.

Međutim, predstaviti vam autora ove knjige na ovaj način bilo bi nepotpuno kada vam ne bih ispričao jednu priču koju sam i objavio u knjizi Priznajem, Hrvat sam!, Zagreb 2005.: Još na početku velikosrpske agresije na BiH, dakle 1993. godine, organiziran je u Hamburgu okrugli stol o BiH. Sudjelovali su predstavnici tamošnjeg Instituta za mirovna istraživanja, veleposlanstva BiH, jedan Nijemac stožerni general ispred NATO-a, a ispred Hrvatskoga veleposlanstva ministar savjetnik Benjamin Tolić. Bilo je oko 200 slušatelja. Na samom početku Tolić je rekao da on ne bi trebao sudjelovati na tome okruglom stolu jer on nije stručnjak za ratna pitanja pa će nazočni ismijati njegova gledišta. Obećali su da neće. Stožerni general je iznio stavove NATO-a. Srbi su po njima vojnički narod, a u BiH se može voditi partizanski način ratovanja, pa ako bi se uključio NATO rat bi trajao godinu dana, a bilo bi potrebno 500 tisuća NATO-vih vojnika. General je nabrojio golemo teško naoružanje koje bi im za to trebalo. Tada je riječ dobio g. Tolić i on je rekao da se ne slaže s procjenama iz NATO-a. Zatim je rekao kako on smatra da NATO-u treba najmanje milijun vojnika, a i sve brojke o potrebitom naoružanju je udvostručio. "Uz sve NATO-u bi trebalo najmanje četiri godine da bi pobijedio Srbe" – zaključio je Tolić. Dvoranom se razlijegao podrugljiv smijeh, na što je Tolić demonstrativno htio napustiti okrugli stol rekavši: "Pa zar nisam upozorio da će se smijati mojim tvrdnjama." Ispričali su se, a onda je on nastavio:

"Ima i drugo rješenje. Treba pola od oružja koje bi bilo potrebno NATO-vim vojnicima podijeliti Hrvatima i Muslimanima, ali će tada rezultati biti porazni jer poslije toga više neće biti Srba s ovu stranu Drine." Po završetku tribine NATO-ov general je rekao Toliću da ga nije trebao onako ismijati, jer to su bili stavovi NATO-a, a ne njegovi. "Pa mogli ste to i reći. Ja i jesam ismijao njihove stavove, a ne Vas!" Tolićeva knjiga ogleda o naciji i državi već u uvodnom tekstu nas podsjeća na ispravnost njezina naslova Tko smo mi? kroz priču o zadnjem istupu predsjednika Tuđmana kad je na zlobno novinarsko pitanje odgovorio "Dajte, budite normalni ljudi, po mogućnosti Hrvati." Ta rečenica pokazuje kako je teško bolesni predsjednik i u tom času bio svjestan pogibelji kojoj je izložena netom stvorena i priznata država. Otuda se ta rečenica može tumačiti i kao Tuđmanova oporuka, a svaki novi dan to nam sve više i više potvrđuje, a samim tim i svu genijalnost Oca hrvatske države, pa Tolić s pravom konstatira: Danas nema nikakve sumnje. Ta izjava izražavala je Predsjednikovu tjeskobu zbog slutnje da bi hrvatska politika mogla opet – kao što je on to rekao – zalutati u bespućima povijesne zbiljnosti.

Koliko je bio u pravu pokazuje nam i raščlamba nas samih koju daje Tolić u ovoj knjizi. Naravno, Tolić ne bi bio ono što jest da ne definirao ono o čemu raspravlja. A raspravlja o hrvatskoj naciji pa na str. 24. daje slijedeću definiciju: Nacija je samosvjesna politička zajednica; nastala je na osnovi stvarnoga ili zamišljenoga zajedničkog podrijetla i zajedničkih interesa; osjećajno je povezuju zajednički jezik, teritorij, kultura, mitovi i običaji; od naroda i drugih kulturnih zajednica ona se razlikuje odbijanjem tuđinske vladavine. Tolić je napisao ovu knjigu prije izbora koji su pokazali koliko su tvrdnje iz njegove knjige točne. Naime, oni su pokazali kako Hrvati još nisu nacija. U Sabor nije ušao niti jedan zastupnik koji «odbija tuđinsku vladavinu». Svi žele da budu dio Europske unije ili da parafraziramo predsjednika vlade «nema te cijene koju Hrvatska ne bi platila samo da njome ne upravljaju Hrvati»! A upravo to je i bit ove knjige u kojoj nas je, kako konstatira i Jindra, Tolić prošetao «hrvatskom poviješću i uočio u njoj dvije sile koje se izmjenjuju od XVIII. stoljeća, iako početcima sežu i dublje u prošlost, do XII. st, a traju i danas. Te su sile čas centrifugalna, koja nas rashrvaćuje, čas centripetalna, koja nas vraća izvorištima i spaja».

Ove dvije sile se najlakše prepoznaju prema tome kako se pojedinci odnose prema samom imenu hrvatskog naroda. Poznato je kako se mnogi Hrvati lako odriču hrvatskoga imena. Na taj bi način mnogi odmah i Gaja tj. ilirce i Strosmajera i njegovo južnoslavenstvo definirali kao centrifugalnu silu. Međutim Tolić prepoznaje u njihovim pokretima i ideju Velike Hrvatske. Tako Tolić kaže (str. 55-60): U prvoj polovici XIX. stoljeća ilirstvo je u hrvatskih narodnih preporoditelja igralo dvostruku ulogu. Na jednoj strani ono je funkcioniralo kao tradicionalni centrifugalni kulturni strategem čuvanja hrvatskoga narodnog interesa, a na drugoj, već u Draškovićevom projektu «Ilirije Velike», kao centripetalni politički strategem konstituiranja moderne hrvatske nacije (…) Ne treba se dakle čuditi hrvatskim ilircima i jugoslavenima što su konstituirali «Iliriju Veliku» i «Jugoslaviju». Hrvatski ilirci i jugoslaveni svoje su političke projekte temeljili na dvjema premisama koje su smatrali apsolutno superiornima: na hrvatskom povijesnom državnom pravu i na kulturnoj nadmoći hrvatskog naroda nad ostalim Južnim Slavenima (…) Duboko uvjereni golemu hrvatsku nadmoć, ni jedni ni drugi nisu tajili svoje nakane (…) To, dakako, nije moglo promaknuti kulturnim i političkim elitama drugih južnoslavenskih naroda. One su zbog toga zazirale od hrvatskih ponuda (…) Ti su dakle ideologemi, istodobno sabirući i raspršujući narodnu energiju, bili one duhovne sile koje su proces konstituiranja hrvatske nacije na samom početku dovele u centripetalno-centrifugalnu slijepu ulicu.

Meni, a i ne samo meni, se čini da je u svemu tome bilo problema i u osobnoj nesnošljivosti glavnih aktera. Za razliku od Hrvata Srbi su brzo prevladali takve dvojbe svjesni da im je ideja Jugoslavije i Velike Srbije donosi isto. To je ponajbolje izrazila Tanja Torbarina kada je svojevremeno napisala: «Što bi ovom Miloševiću. Htio je neku Veliku Srbiju, a najveća moguća Velika Srbija zvala se Jugoslavija.» Dapače, raščlamba Strossmayerove ideje pokazuje da su Srbi stvarali «najveću moguću Veliku Srbiju» na premisama koje su u potpunoj suprotnosti od onih Strossmayerovih. Bit je i u tome što su Srbi uspjeli u takvim nakanama, a Hrvati nisu. Naravno, Hrvati su bili u mnogo nepovoljnijem položaju, što je posebno pokazala Svetojeronimska afera iz 1901.-1902. godine, kada se pokazalo da je jedan papa morao promjeniti hrvatsko ime Zavodu Sv. Jeronima u Rimu. Već to pokazuje zašto je nama i danas teško imati svoju državu i biti svoj na svome. Međutim, činjenica je da je problem i u nama samima tj. da ta centrifugalna sila u narodu itekako ima svoj veliki doprinos tomu. Matoš to kaže i ovako: «Hrvati imaju više izdajica od svih ostalih europskih naroda zajedno.» Dovoljno je pogledati samo prošli broj «Hrvatskog slova» gdje je preneseno iz «Večernjeg lista» od 29. prosinca slijedeće:

Njezin (Vesne Pusić) djed Danko Anđelinović održavao je kontakte s vođama četničkog pokreta u Dalmaciji, njegov sin a Pusićkin stric Vuk Anđelinović bio je pripadnik jedinice, 11. dalmatinske brigade, koja je počinila pokolj nad hrvatskim vojnicima i civilima na Kočevskom rogu… Grga Anđelinović, brat njezina djeda, naredio je pokolj hrvatskih demonstranata 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Na kraju, njezin otac Eugen Pusić bio je visoki dužnosnik u vlasti grada Zagreba i Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata, dakle u vrijeme najgorih progona komunističkih vlasti. Zato i ne čudi današnje djelovanje Vesne Pusić i njezina brata. A ona je predsjednica treće po snazi «hrvatske» stranke. To je i moguće zato što – kako tvrdi Tolić na str. 143: «nacija nije potpuno konstituirana». Knjiga je tiskana neposredno pred izbore i Tolić upozorava:

«Hrvatski državljani mogu na izborima (…) izabrati državnu vlast koja će: očuvati neovisnu i suverenu državu; ustrojiti modernu vojsku na iskustvima i ljudima iz pobjedničkoga Domovinskog rata; obnoviti jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske; uvesti referendum kao obvezan oblik odlučivanja o svim bitnim nacionalnim pitanjima; braniti konstitutivnost, suvremenost i jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, podupirući ideju o stvaranju hrvatske savezne jedinice u toj državi; dokinuti strano vlasništvo nad medijima; zabraniti prodaju prirodnih dobara strancima (…) proglasiti isključivi gospodarski pojas na Jadranu; promijeniti sadašnje pogubno stanje u bankarstvu (…) obračunati s korupcijom, kriminalom i zloupotrebom položaja i provesti lustraciju i dekomunizaciju u skladu s rezolucijom Vijeća Europe br. 1481 od 25. siječnja 2006. (…) Ako se to ne dogodi, država će sigurno propasti, a hrvatski narod će opet biti vraćen na početak svojih nastojanja u razdoblju europske političke moderne (…) Hrvatima ne će preostati ništa drugo nego tražiti povratak iz tuđine i ponovo se boriti za uspostavu svoje neovisne i suverene države, koju im danas u granicama Republike Hrvatske priznaju svi narodi na svijetu.»

Znamo što se dogodilo na izborima: izabrani su oni koji zagovaraju i sprovode suprotno od ovoga što traži Tolić. Pobijedila su dva lica jedne te iste centrifugalne opcije. Na jednoj strani imali smo Sanadera za koga je sama Pusićka rekla da provodi njenu politiku, a na drugoj Milanovića koji je nastupio s jugo-komunističkom retorikom, dakle s retorikom koja se očekuje upravo od Pusićke. Još prije izbora tvrdio sam da je na djelu zajednička strategija Sanadera i njegova štićenika iz Ministarstva vanjskih poslova. Naime, Milanovićeva retorika je i bila namijenjena pridobivanju Pusićkinih birača, uz istovremeno strašenje državotvornog pučanstva koji će se zbog toga prikloniti Sanaderu. Izbori su pokazali da je time više pomogao Sanaderu nego sebi: Sanader je pobijedio, iako znatno oslabljen HNS je postala treća stranka, znatno jača od HSP-a, a državotvorne opcije u Saboru nema! Istina nije mu ni bilo lako jer Pusićka i opisane «zasluge» njene obitelji su takve da ih je teško pobijediti kod onih koji mrze sve što je hrvatsko. Svemu tome doprinijeli su i lideri državotvorne opcije. Znali su da se moraju svi ujediniti da bi imali uspjeha – ali nisu. Svaki je mislio da to okupljanje mora biti oko njega!

A sve to što nam se događa još 1975. godine predvidio je (tko bi drugi?) Bruno Bušić: Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidit ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?

Tako je Bruno Bušić još 1975. godine predvidio da će danas centripetalna sila je u Hrvatskoj biti sve drugo samo ne stvarna sila, tj. snaga! To nam na daje puno optimizma u traženju odgovora na pitanje s kojim Tolić završava svoju knjigu: Tko će biti vlasnik Lijepe naše, Hrvati ili – netko drugi? Možda upravo ova knjiga pomogne da hrvatski narod dođe k sebi da ostane vlasnik Lijepe naše i tako učini nepotrebnim ono što je Tolić predvidio – ponovnu borbu za suverenost ali pod znatno težim uvjetima! Ili barem da tada među nama bude, kako je to Otac hrvatske države rekao, dovoljno «ljudi i po mogućnosti Hrvata» za takvu borbu!

akademik Josip Pečarić

{mxc}

Sub, 31-10-2020, 16:33:32

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.