U Zagrebu je utorak 25 rujna o. g. hrvatskoj javnosti predstavljena nova knjiga o Josipu Brozu Titu, mladog hrvatskog autora Jure Vujića, povratnika iz Francuske. O knjizi Trg Maršala Tita pohvalno su govorili dr. Zdravko Tomac, dr. Josip Jurčević, ing. Đuro Perica, g. Ivo Butković u ime nakladnika, a završnu riječ je održao autor Jure Vujić.

 

Osvrt na knjigu "Trg Maršala Tita - Mitovi i realnosti titoizma" 

Knjiga „Trg Maršala Tita-mitovi i realnosti titoizma“ (u izdanju „Hrvatske uzdanice", kolovoz 2007.) Jure Vujića, geopolitičara i književnika koji se školovao u Francuskoj, predstavlja jedan značajan doprinos znanstvenoj i politološkoj studiji o jugoslavenskom titoizmu, kao ideologiji ili vladajućoj totalitarnoj praksi koja se oslanjala na policijski i vojni represivni aparat. Na zasebni poetsko-realistički stilistički način pisanja koji nalikuje na kazališni igrokaz, autor nastoji na znanstvenoj razini demistificirati i dekonstruirati mitove (lažni „socijalizam s ljudskim likom“, kozmetika nesvrstanosti kao obmana vanjskog svijeta, obmana tzv. liberalizacije, federalizirani totalitarizam, iluzije samoupravnog socijalizam itd..) suvremenog postmodernog titoizma koji se danas u Hrvatskoj temelji i nalazi uporište u društvu zabave, medijima i procesima brendizacije i banalizacija njegovog lika i djela, kao svojevrsni mehanizmi „soft-power-ske“ rehabilitacije titoizma na bezbolan način.

Autor kroz obilnu literaturu i politološke i povijesne osvrte potiče na nužnost suočavanja s titoističkom komunističkom prošlošću ( na temelju preporuka rezolucije 1481-2006 Parlamenta Vijeća Europe o osudi zločina komunističkih režima) i na nužnost objektivnog razmatranja povijesnih činjenica. Takav proces bi zasigurno oslabio vladajuću „kulturu zaborava“ u Hrvatskoj i potaknuo nužnu „kulturu pamćenja“, te omogućio objektivno vrednovanje sadašnjosti i novije povijesti hrvatske demokratske države, i ujedno oslobodilo mlađe i buduće hrvatske naraštaje od postojećih hipoteka prošlosti. Autor knjige analizira titoizam kao mitska kategorija, ali ne u obliku klasičnih „utemeljiteljskih narodnih mitova“ već u obliku političkih instrumentaliziranih i izfabriciranih „mobilizatorskih mitova“ poput: „socijalizam s ljudskim likom“, „jugoslavenski samoupravljački socijalizam“, treči put“, „nesvrstani“ itd..

Zahtjevi za istinitošću i ispravnom povijesnom i politološkom argumentacijom znače da stvaranje kolektivnih identiteta ne treba vezati za „mitove“, već za „samospoznaju, što pretpostavlja napuštanje i revidiranje prevladajuće percepcije i predrasude o titoizmu u hrvatskom društvu. U tom smislu autor drži da titoističkim mitovima se moramo suprotstaviti sustavnom kritičkom dekonstrukcijom i „de-mitologizacijom“. U takvom procesu dekonstrukcije titoističkih mitova autor iznosi kako je titoizma prošao razne povijesne faze: od šumskog „prototitoizma“, do „apologetskog“ režimskog titoizma sklon idolopoklonstvu, a danas Vujić kaže da paradoksalno titoizma kao naslijeđeni mentalni sklop upravo metastazira u postmodernom društvu s krajnjom relativizacijom njegovih zloćina putem brendizacije i komercijalizacije njegovog lika i djela u sklopu suvremenog društva zabave.

Autor upozorava na dvije temeljne zamke glede proučavanja i prikazivanja titoizma u službenoj hrvatskog historijografiji: prvo, krajnja subjetivizacija kao pristup koji privilegira anekdote, i razne pikanterije hedonističkog života Broza Tita, a drugo kontekstualizacija kao pristup koji zagovara da je titoistička vladavina proizvod svojeg vremena kada su vladali totalitarni režimi te da kao takav nije mogao biti drugačiji, što amnestira sve titoističke zločine. Autor smatra da je nužna de-mitologizacije titoizma radi političkih , povijesnih i psihosocioloških aspekta. NA političkom planu, de-mitologizacija titoizma bi pridonijela današnjoj demokratskoj hrvatskoj snažnije približavanje k europskim civilizacijskim standardima u temeljeni na demokraciji, pluralizmu i slobode izražavanja ( načela koje je titoizma negirao), što nam upravo nalaže rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina ( 1481/2006). S povijesnog aspekta de-mitologizacija titoizma bi dovelo do neophodnog „rada pamćenja“ u hrvatskom društvu i do „konzensualnog svladavanja povijesti“ koji pretpostavlja priznavanje svih komunističkih i fašističkih zločina na istoj ravnopravnoj etičko-moralnoj i povijesnoj razini.

S psiho-sociološkog aspekta, takva de-mitologizacija bi potaknulo nužnu „katarzu“ u kolektivnom pamćenja hrvatskog naroda kao oblik psihološkog „Pročišćavanja“ te onemogućilo „ugnijezdavanje“ i “ukorijenjavanje“ naslijeđenog titoističkog mentalnog sklopa u postojećim strukturama hrvatskog društva kao zapreke za razvoj zdravog civilnog društva i provođenje nužnih političkih, gospodarskih i društvenih reforma. Knjiga „Trg maršala Tita-Mitovi i realnosti titoizma ( 256.str.) podijeljena je u pet poglavlja: Što je titoizam i državno-pravni politički temelji jugoslavije, federalizirani totalitarizam i kulturni algoritmi titoizam, Samoupravni socijalizam i Titov diktatorski položaj te staljinizacija Jugoslavije, titoistička zločinačka industrija. U uvodnom dijelu, autor ističe kako su trgovi i ulice promotori konstrukcije kolektivnog identiteta koji nastaje, izgrađuje se i razvija kroz splet simbola i predstavljanja, koji fiksiraju i potvrđuju određeni identitet u društvenom smislu. Nazivi ulica i trgova govore o smjeru i službenoj uporabi povijesti u svakodnevnici i predstavljaju medij i oblik povijesne konkretizacije i izgradnje konstrukcije društvene zbilje. Ako su povijesne činjenice preko naziva ulica i trgova iskrivljene ili zatajivane, onda se omogućavaju konkretizacije "lažne", „pogrešne“ ili „ideologizirane“ povijesti u svakodnevnici.

Autor naglašava kao je titoizam koji se afirmirao kroz „inovativne pokuse„ poput radničkog samoupravljanja i pokreta nesvrstanosti, poslužio kao funkcionalističko-režimsko sredstvo za očuvanje i opstanak komunističkog totalitarnog sustava i Titove individualne autokratske vladavine. U tom pogledu kult ličnosti Broza Tita istovjetan je kultu ličnost Staljina te se pretvorio u ono što su rani Marx i Engels nazvali “fetišizirana iskrivljena lažna svijest" jugoslavenskog naroda, koji putem parada i propagandne mašinerije funkcioniraju kao svojevrsni ideološki opijum naroda. Dakle iako titoizam nije u strogo formalno-pravnom određenju ideologija, činjenica je da je njegova dugogodišnja totalitarna vladavina generirala određenu političku kulturu u tadašnjem jugoslavenskom društvu (putem političke medijsko-propagandističke indoktrinacije) koja još danas ostavlja svoje psihosociološke tragove u hrvatskim generacijama i koji se održavaju poput onoga što je talijanski sociolog Vilfredo Pareto nazvao „derivate“ u obliku dogmatskog razmišljanja, uporabe metoda etiketiranja i prozivanje političkih neistomišljenika u demokratskom društvu, autocenzure, kao sociološke nuspojave posttitoizma u obliku jugonostalgičarstva.

Autor služeći sa raznim politološkim definicijama i tipologia totalitarizma od R. Aron-a i M- Weber-a, ističe kako je titoizam klasični totalitarizam koji se po sadržaju, metodologiji i konstitutivnim elementima, u ničemu ne razlikuje od staljinističkog ili nacističkog totalitarizma, te kao takav odgovora definiciji totalitarizma koju je iznijela Hannah Arendt: režim koji prihvaća isključivo prevlast jedne partije koja kontrolira državu koja nastoji nadzirati društvo i pojedince u sveobuhvatnom smislu (teorija Unstate koju je iznio Franz Neumann). Vujić drži kako proučavanje politološke hrvatske tradicije dokazuje kako je komunizam uvozna ideologija, strana nacionalnom i ideološkom tradicionalnom hrvatskom političkom korpusu, te kao takva je mehanističko-konstruktivistička ideologija koja je proizašla iz sovjetskog kominternističkog internacionalističkog inkubatora, te je nametnuta hrvatskom narodu revolucionarnim i nasilničkim, kao i propagandističkim putem. Naime, komunizam kao ideologija nikada se nije povijesno-organski uklapao u kontinuitet hrvatske političke misli.

Glede državno-pravnog temelja titoističke jugoslavije, autor drži da u okviru politološke tipologije političke legitimnosti ( tradicionalna, legalno-racionalistička, i karizmatička prema Weberovoj tipologiji), možemo ustanoviti kako titoistička komunistička Jugoslavija nikada nije crpila svoj politički legitimitet iz demokratskog modela izborne legitimnosti (osim kada su rijetki kvaziizbori bili politički izmanipulirani u korist prevlasti partije), već isključivo iz ideološke legitimnosti koja je kroz totalitarni državno-policijski aparat zahtijevala od svih građana potpunu odanost komunističkoj ideologiji i vođi. U raščlanjivanju titoističkog federalnog modela, autor iznosi kako je titoistički oblik federalizma predstavlja još jedan od temeljnih političkih mitova na koje se sustavno gradila jugoslavenska propaganda o visokom stupnju ravnopravnosti naroda i narodnosti, bratstva jedinstva i snošljivog federalizma koji je zapravo bio centralističko uređenje u kojem je prevladavao koncept jugoslavenskog integralizma i unitarizma i prema kojem su Srbi imali u toj državi prevlasti u svim saveznim organima te pseudofederacije.

U poglavlju „titoistički kulturni algoritmi“, autor razotkriva titoističke mehanizma kontrole kulturnog života. U tom smislu, titoistički odnos prema kulturi i „kontestatorske“ supkulture bio je obilježen primjenom mehanizma društvene regulacije i „politike ispusnog ventila“. Titoistička mitologija također pripisuje Josipu Brozu da je začetnik ideje socijalističkog samoupravljanja. Međutim, treba napomenuti da samoupravljanje kao politološka kategorija i ideja nije svojstvo titoizmu, nego vuče korijene kod prvih socijalističkih utopista poput Fouriera, kasnije Babeufa, Blanquija i anarhosindilalizma a da Kardeljeva verzija samoupravljanja nikada nije trpila demokratski pluralizam te je uvijek zagovarala politički centralizam u odlučivanju. Autor razotkriva također titoistički mito „nesvrstanim“ te ga dekonstruira s povijesnim činjenicana da takva nesvrstanost je u biti bila kozmetička obmana vanjskog svijeta kako bi se prekrila totalitarna vladavina, a titoistička nesvrstanost se postepeno pretvarala u širenje sovjetskog modela u trećem svijetu. Također, titoistički mit o „trećom putu“ ostao je na razini politološke mitologije, jer je titoizam kao i svi komunistički i fašističko-nacistički totalitarizmi bio utemeljen na klasičnom modelu državnog kapitalizma zasnovanog na planskoj i dirigističkoj ekonomiji s kozmetičkim i teoretskim elementima.

Autor iznosi kako Titoistička autokratska vladavina upotpunjena je doživotnim položajem predsjednika SKJ: doživotni predsjednički mandat Tita koji mu daje diktatorske ovlasti poput onih koje su imali Hitler, Staljin, Caucescau, Idi Amim Dada i drugi, utvrđen je na XI. kongresu SKJ. Autor također razotkriva obmane tzv. liberalizacije. Iako su postojali zahtjevi za ustavnim reformama od strane republika i dviju pokrajina kao i zahtjevi za decentralizacijom državnog i partijskog aparata i iako je djelomično liberaliziran intelektualni i kulturni život, posebice u Republici Hrvatskoj i na Kosovu, gospodarska reforma i val liberalizacije nisu decentralizirali državni aparat Jugoslavije tako da su komunističke partije republika i pokrajina ostale ovisne o beogradskoj partijskoj centrali. Isto tako gospodarske reforme nisu zahvatile temeljne mehanizme državnog planskog upravljanja.

U zadnjem poglavlju „titoistička zločinačka industrija“, autor iznosi da Je danas je nepobitna povijesna činjenica da je komunistički titoistički represivni i totalitarni sustav odgovarao svim kriterijama definicije zločinačke industrije onako kako ju je iznio Leon Goldensohn koji se osvrnuo na totalitarne sustave, a posebice na nacističku zločinačku industriju, odnosno na sustavno planiranje, pripremanje (objavljivanje na posebnim listama „političkih neprijatelja“) i izvršenje zločina nad jednom nacionalnom ili klasnom skupinom. U zaključku, autor poziva da se sve struje hrvatske elite suoče s objektivnim povijesnim činjenicama kako bi se mogla provesti nužna de-mitologizacija titoizma u hrvatskom društvu, kao nužni proces pročišćavanja kolektivnog pamćenja i konstrukcije zdravog nacionalnog identiteta neopterećenog hipotekama totalitarne prošlosti.

Ono što francuski filozof Paul Ricoeur naziva „rad pamćenja“ zahtijeva proces de-mitologizacije titoizma (politološke, sociološke, psihološke naravi) nužan za obnovu hrvatskog društva, jer upravo mitologizacija i mistifikacija s održavanjem određenih predrasuda u javnosti održavaju rezidualni komunistički mentalni sklop. Zbog nedostatka navedenog „rada pamćenja“ hrvatski će narod i dalje možda patiti od „viška povijesti“.

A.M. 

{mxc}


Pon, 28-09-2020, 23:48:30

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.