Kako sam (na)učio hrvatski? Zašto volim Hrvatsku?

U životu postoje trenuci koji, dok se događaju, ne izgledaju ni po čemu posebni. Tek obična slučajnost, jedna od mnogih epizoda svakodnevice. Tek mnogo kasnije, kada se osvrnemo unatrag, počinjemo shvaćati da je upravo tada nešto započelo. Da je taj mali, naizgled nevažan trenutak bio početak puta koji nas je odveo mnogo dalje nego što smo mogli zamisliti. Tako je bilo i u mom slučaju s Hrvatskom.

Sa suprugom Dorotom, Zagreb, 2025.

Ja sam Poljak. Nisam Hrvat, nemam hrvatske korijene niti obiteljske veze s tom zemljom. A ipak – Hrvatska je postala važan dio mog života. Ne kao prolazni interes, nego kao nešto dublje: kao odnos koji se s vremenom razvijao, produbljivao i sazrijevao.

Početak te priče bio je gotovo banalan. Tijekom studija, sasvim slučajno, dijelio sam sobu u studentskom domu s Lucianom – mladićem koji je bio napola Hrvat, napola Talijan. Ja nisam znao ni riječ hrvatskog ni talijanskog, a on nije govorio poljski. Ipak, sporazumijevali smo se bez većih poteškoća. Obojica smo znali ruski jezik, i to je bilo dovoljno da između nas nastane most.

To iskustvo bilo je za mene više od praktične lekcije komunikacije. Po prvi put sam osjetio da slavenski jezici, unatoč razlikama, imaju zajednički ritam, zajedničko „srce“. Postoji neka dublja razina razumijevanja koja nadilazi same riječi. Moglo bi se reći da sam tada prvi put „dotaknuo“ hrvatski jezik, iako toga tada nisam bio svjestan.

Nakon toga uslijedilo je razdoblje tišine. Godine u kojima Hrvatska nije bila prisutna u mom životu. Sve do trenutka kada se ponovno pojavila – ovaj put jasnije i snažnije – kroz profesionalni kontakt s predstavnikom tvrtke Pliva. Tada sam odlučio otputovati u Hrvatsku.

Bila je to 2001. godina. Zemlja je tek izašla iz rata. Tragovi sukoba bili su vidljivi gotovo posvuda: spaljene kuće, rupe od metaka na zidovima, uništena infrastruktura, ostaci vojne opreme. To nije bila razglednička Hrvatska. Bila je to zemlja obilježena boli. I upravo u tom kontekstu još je snažnije došlo do izražaja nešto što me duboko dirnulo – ljudi. Njihova otvorenost, srdačnost, iskrena gostoljubivost. Spremnost na razgovor, na pomoć, na dijeljenje onoga što imaju – čak i kada toga nije bilo mnogo. U toj jednostavnosti i autentičnosti bilo je nečega izuzetno snažnog. Između mene – Poljaka – i njih pojavio se osjećaj bliskosti koji je teško objasniti, a nemoguće zanijekati. Kao da dijelimo sličnu povijest, slična iskustva, sličan način gledanja na svijet.

Tada još nisam poznavao povijesne činjenice koje bi to mogle objasniti. Nisam znao za koncept Bijele Hrvatske, nisam razmišljao o seobama naroda. A ipak sam intuitivno osjećao da ta povezanost nije slučajna. Odlučio sam je bolje razumjeti. I tako je započeo moj svjestan put prema učenju hrvatskog jezika. To nije bio lak put. Treba se sjetiti da su to bila vremena kada su mogućnosti učenja bile vrlo ograničene. Internet je postojao, ali nije nudio ono što danas uzimamo zdravo za gotovo. Nije bilo mnogo udžbenika, nije bilo online tečajeva ni aplikacija. Ostajali su znatiželja, upornost i – ljudi.

Kao filolog istočnoslavenskih jezika imao sam određenu prednost. Na studiju sam učio staroslavenski jezik, koji mi je iznenada postao ključ za razumijevanje suvremenog hrvatskog. Počeo sam prepoznavati sličnosti, strukture i obrasce. Učio sam ne samo „kako“, nego i „zašto“. Istodobno sam tražio kontakt sa živim jezikom. Internetski chatovi – danas gotovo zaboravljeni – tada su bili pravi prozor u svijet. Razgovori su bili spontani, često nesavršeni, ali upravo zato autentični. Prekretnica je došla neočekivano.

Tijekom jednog boravka u Hrvatskoj kupio sam kazetu s hrvatskom glazbom. Izbor je bio slučajan – bio je to album Mix hitova Mladena Grdovića. I upravo je glazba postala moj učitelj. Slušajući pjesme, analizirajući tekstove, pokušavajući razumjeti njihovo značenje, uranjao sam u jezik na prirodan način. Bez prisile. Bez umjetnih struktura. Jezik je postao živa stvarnost. U isto vrijeme dogodilo se još nešto.

Na jednom chatu upoznao sam djevojku s kojom sam razgovarao na hrvatskom jeziku. Kasnije se pokazalo da je Poljakinja, studentica kroatistike iz Gdanjska. Poslala mi je svoj udžbenik. Taj jednostavan, ali velikodušan čin pomogao mi je da sistematiziram svoje znanje.

Godine 2003. upisao sam tečaj koji je vodio profesor Mile Mamić, Lingua Croatica u Zadru. Odabrao sam srednju razinu, što se pokazalo kao dobra odluka. Tečaj mi je ne samo pomogao u učenju jezika, nego mi je dao i osjećaj pripadnosti zajednici ljudi koji dijele sličnu strast.

Polaznici tečaja hrvatskoga jezika s dr. Milom Mamićem, Zadar

Taj boravak u Zadru ostao mi je u posebnom sjećanju ne samo zbog učenja jezika, nego i zbog jedne iznimne, dirljive situacije. Profesor Mamić pripremio mi je, potpuno neočekivano i u tajnosti, veliko iznenađenje. Tijekom jednog susreta u gradskoj vijećnici u Zadru, na kojem su sudjelovali polaznici tečaja, pojavio se Mladen Grdović. Imao sam priliku osobno ga upoznati. Taj trenutak bio je za mene duboko emotivan i izuzetno važan. Bio sam iskreno dirnut i do danas osjećam veliku zahvalnost prema profesoru Mamiću za tu gestu.

S vremenom je moja fascinacija Hrvatskom postajala sve dublja. Više nije bila riječ samo o jeziku, nego i o povijesti, kulturi, mentalitetu. I sve sam jasnije vidio koliko su Poljaci i Hrvati slični. Ljubav prema slobodi, svijest o njezinoj krhkosti, duboka ukorijenjenost u vjeri, važnost obitelji i tradicije – to su vrijednosti koje dijelimo. To nisu apstraktni pojmovi, nego iskustva oblikovana poviješću.

Dr. Mile Mamić i Leszek Kazimierski

Razvojem interneta otvorile su se nove mogućnosti. Jedno od najvažnijih otkrića za mene bila je glazba Marka Perkovića Thompsona. Njegove pjesme ostavile su snažan dojam na mene – ne samo kao slušatelja, nego i kao filologa. Minimalizam izraza, maksimalna gustoća značenja. Ritam koji prati misao. Poezija pretočena u glazbu. U svijetu u kojem često prevladava površnost, hrvatska glazbena scena za mene predstavlja prostor u kojem riječ još uvijek ima težinu. Vrhunac mog putovanja bio je koncert Marka Perkovića Thompsona 2025. godine u Zagrebu, na Hipodromu. To nije bio samo koncert. Bio je to događaj zajedništva, slavlje, gotovo duhovno iskustvo. Više od pola milijuna ljudi okupilo se na jednom mjestu. Bio sam tamo sa svojom suprugom Dorotom. Nosili smo majice s natpisom „Poljska“. Reakcije ljudi bile su nevjerojatne – srdačnost, otvorenost, želja za razgovorom, zajedničke fotografije. Osjetili smo iskrenu dobrodošlicu. U tom trenutku sve je dobilo smisao. Shvatio sam da Hrvatska za mene više nije samo zemlja koju posjećujem. Postala je dio mog unutarnjeg svijeta.

Hipodrom, 2025. 

Danas pokušavam podijeliti to iskustvo s drugima. Prevodeći hrvatske pjesme na poljski jezik, nastojim prenijeti ne samo njihovo značenje, nego i njihovu dušu. Želio bih da Poljaci upoznaju Hrvatsku ne samo kao turističku destinaciju, nego kao zemlju bogate kulture i dubokih vrijednosti. Jer Hrvatska – barem u mom iskustvu – nije samo ljepota krajolika. Ona je prije svega ljepota ljudi.

A jezik koji sam naučio pokazao se kao nešto mnogo više od sredstva komunikacije.

Postao je most.

Leszek Kazimierski