Tri zakašnjela deklaracijska priloga

Ova su tri deklaracijska priloga trebala biti u središtu obilježavanja Dana hrvatskoga jezika na Radiopostaji „Mir“, Međugorje u emisiji Govorimo hrvatski. Na njihovo mjesto upala je, ali ne slučajno, neobična stolna jezikoslovna izložba i dva priloga o najvećem stranom zaljubljeniku u hrvatski jezik, pjesmu i kulturu: Leszeku Kazimierskom – poljskom Thompsonu. Moglo bi se učiniti da su ova tri priloga zakašnjela po snimanju i puštanju u emisiji, ali, vjerujte mi: ta su tri priloga pisana 17. ožujka 2026., točno na 59. obljetnicu objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika u „Telegramu“ prije 59 godina. Iduća godina je jubilarna!

O Deklaraciji se mnogo pisalo i govorilo. Gotovo da je sve poznato: uvjeti u kojima je nastala, ustanove i rukovodeći pojedinci koji su je potpisali, nevolje koje su proživljavali zbog Deklaracije. Iako je to sve poznato, vrijedno je to mladima na primjeren način ponavljati, osvježavati da znadu što je bilo s njihovim hrvatskim narodom, domom i jezikom osobito u ideološki idealiziranim vremenima, u kojima je moralo biti: sve super! Previše je komunističko-partizanskih dogmi u koje smo morali vjerovati ili barem šutjeti.

O hrvatskim velikanima iz toga slavnog vremena zna se gotovo sve. Svi bi oni trebali dobiti dolično mjesto u stanovitoj dopuni vrijedne knjige Znameniti i zaslužni Hrvati… koja je objavljena za 1000. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva, godine 1925. u vrlo teškim političkim okolnostima. Ta je knjiga zbog svoje vrijednosti pretiskana godine 1990. 

Neki je novinar došao u jedno selo i upita mudrog seljaka: „Je li se ovdje rodio neki veliki čovjek?“ Pametan seljak mudro mu odgovori: „Dragi gospodine, ovdje se kao i svugdje rađaju samo mali ljudi!“ Doista svi su velikani pa i Isus rođeni kao mali!

Ova tri deklaracijska priloga posvetit ćemo tada malim ljudima: Benjaminu Toliću i Dubravki Oraić. Oni su kao mali, anonimni, obični hrvatski kršćanski ljudi, studenti, koji su tek položili B predmet i mogli s njim raditi dok ne dovrše i glavni studij – A predmet. Tek su se vjenčali, ali nisu imali gdje zajedno stanovati. Benjamin je kao profesor njemačkoga jezika tek dobio posla u Đurđevcu na Gimnaziji u siječnju 1967. Tu je s velikim oduševljenjem dočekao objavu Deklaracije, koja je doživjela snažno „političko granatiranje“ još uvijek moćne unitarističke vlasti i „službene“ Partije. Svim mogućim sredstvima gušili su Deklaraciju i njezin duh. Zato su prisiljavali „svjesne građane“ i „svjesne ustanove“ da javno osude Deklaraciju kao neprijateljski čin. Hrabri je Benjamin poduzeo što je mogao u obranu Deklaracije: održao je svestrano apologetsko predavanje o prijekoj potrebi Deklaracije i opravdanosti njezinih relativno skromnih i u socijalističko ruho obučenih zahtjeva. Ali došao je politički zahtjev da se i njegova škola mora postaviti kao „svjesna ustanova“: mora osuditi Deklaraciju kao neprijateljski čin. Bila su dva tajna glasovanja. Deklaracija nije osuđena. I što sad? Javno glasovanje. I javnim glasovanjem osudiše Deklaraciju poput Isusa „sih dan korizmenih“. Poslije toga zločina uslijedio je drugi: Benjamina Gimnazija mora otpustiti s posla! Rano ujutro došao mu je jedan prijatelj, pokucao i tiho mu šapnuo: „Odlučeno je da će te otpustiti s posla i uhititi.“ Mladi je profesor hitno pokupio svoje stvari i otišao u Sesvete pozdraviti se sa ženom i njezinom mamom i reći da mora hitno pobjeći u Austriju. Počinje, poštovani slušatelji, tužna priča, ali sa sretnim završetkom.  

Benjamin Tolić

Ni na javnom glasovanju Benjamin nije osudio Deklaraciju
(Benjaminov bijeg u Austriju zbog javne podrške Deklaraciji)

Benjamin se začudio kad je utvrđeno da njegova Gimnazija javnim glasovanjem osuđuje Deklaraciju, i bez njegova glasa. Da bude svima jasnije kako je on javno glasovao, ustao je i rekao: „Ja Deklaraciju ne osuđujem i ne ću potpisati zahtjev za njezinu osudu.“ Čim je od prijatelja saznao da dobiva otkaz na poslu i da mu spremaju uhićenje, odlučio je bježati, samo je kratko rekao ženi i punici u Sesvetama što mu se dogodilo i što mu se sprema, Rekao im je da mora što prije bježati u Austriju, da će im što prije pisati o svemu, pozdravio se i otišao.

Bijeg je bio savršeno organiziran. Sve se odvijalo munjevitom brzinom kao u nekom kriminalističkom filmu. Ima prijatelja slične sudbine na sve strane. Svi mu u nevolji pomažu.

Za koji dan Benjamin je smogao snage javiti se svojoj ženi. Jasno joj je oslikao težinu svojega položaja kao hrvatskoga političkog emigranta. Siguran je da ga ona silno voli, ali razumije i njezinu brigu za majku koja je sve za nju žrtvovala i sad žive zajedno. Razumije i njezin strah budućega emigrantskog života s mužem, pogibelji, strahove i nesigurnosti, te moguće zamke koje im posvudašnja Udba može postaviti da ih ulovi.    

Teška srca Benjamin šalje svojoj voljenoj ženi to pismo, i potiho se nada da bi njezina silna Ljubav ipak mogla pobijediti. I bi tako. Vjerna Dubravka spremna je na sve žrtve. Odlučuje doći svome jedinom mužu i dijeliti s njim dobro i zlo. Ubrzo se stvori kod njega. Bože, koje li radosti za njih!? Divna li susreta usprkos svim nevoljama!

I Dubravka traži politički azil kao i Benjamin. Kao tražitelji azila različita spola spavaju odvojeno dok ne dobiju odgovarajući status.

Mudra žena Dubravka, koja svojega Benjamina bezuvjetno voli, ipak mu postavlja jedan uvjet: da što prije u Beču nastave studij koji su u Zagrebu prekinuli. Na obostranu radost, razboriti Benjamin rado prihvaća mudri savjet svoje žene. Nastavili su u Beču odgovarajući studij. Kao ponosni studenti Sveučilišta u Beču susretali su se na raznim predavanjima što su ih u Beču držali njihovi relativno dragi, ali svakako dobri profesori. Među njima su bili i neki praksisovci, s kojima se Benjamin nije baš slagao, a Dubravka je na njihovu zamolbu prihvatila prodavati njihov list Praxis, što se Benjaminu nije baš svidjelo. Žene su praktičnije i tolerantnije. Na neki skup u Bonnu došli su neki profesori prava iz Zagreba održati stručno predavanje, a zapravo su veličali samoupravnu Jugoslaviju, njezine zakone, njezino zakonodavstvo, sudove i pravosuđe. Bečki student Benjamin se na njihovo izlaganje silno uznemirio i prijavio se za koreferat. Tako ih je ponizio svojim koreferatom da su se stekli uvjeti za „krivično djelo“. Zapisano je to u njegovim dosjeima i čekalo ga čim se vrati u Hrvatsku, ali oni to još nisu znali.  

Dubravka Oraić Tolić, Foto: Saša Zinaja

Mlada pjesnikinja, politička emigrantica u Austriji – Dubravka, u zabranjenoj domovini dobiva pjesničku nagradu

Mlada pjesnikinja Dubravka dovršila je potkraj godine 1968. zbirku pjesama Oči bez domovine. Neke su joj pjesme objavljene i u Hrvatskom književnom listu. Znala je za anonimni natječaj za mlade pjesnike iz Fonda Antuna Branka Šimića. Bilo joj je poznato da su nedavno na prvom natječaju nagrade dobili pjesnici Luko Paljetak i Zvonko Maković. I ona se ohrabrila: odlučila je napisati 10 pjesama za drugi natječaj i prijaviti se. Pozvala je mamu u posjet, napisala deset pjesama za taj natječaj, stavila u omotnicu, adresirala i zamolila mamu da to preda u poštu čim se vrati u Zagreb, a natječaj je upravo bio otvoren.

U travnju 1969. na ručku u jednom bečkom restoranu Benjaminu i Dubravki se na očigled svih dogodio čudesan događaj: Uz ručak su naručili dvije krigle piva: veliku za Benjamina i malu za Dubravku. Istodobno su uz ručak na televiziji gledali kako ruski tenkovi u krvi guše Praško proljeće. U jednom trenutku Dubravkina je krigla puna piva eksplodirala i raspršila se u tisuće čestica. Svi su se začudili. Konobari su skupljali krhotine krigla i silno se čudili: Iz čista mira krigla eksplodirala na stolu! Nitko je nije takao, raspršila se sama! Dubravka je u tom čudesnom događaju vidjela Božji znak da se njihovo izbjeglištvo bliži kraju i da će se uskoro vratiti kući.

I gle, Dubravka saznaje da je na natječaju za mlade pjesnike pobijedila: dobila nagradu kao mlada pjesnikinja. Svladane su sve prepreke. Došla je primiti nagradu. Sve je bilo u redu. Ona ostaje u domovini i raduje se da će se i Benjamin brzo vratiti. Mirisi Hrvatskoga proljeća bili su osjetni na svakom koraku.

Dubravka, zahvalna Bogu i dobrim ljudima, otišla je dobrovoljno i na svetu ispovijed, ali je više puta bila pozvana i na informativne razgovore, ne baš od svoje volje. Bila je ugodno iznenađena „demokratizacijom“ Udbe: kako su susretljivi, blagi, dobrohotni. To je utjecalo i na njezino raspoloženje i otvorenost u razgovoru s njima, pa su je u dosjeima ocijenili prilično naivnom, uz napomenu da je u pitanju Deklaracije ostala „čvrsta kao i mnogi u književnim krugovima“. Rastužila se kad je kasnije iz dosjea o sebi i mužu saznala da njihova ljubaznost nije bila demokratizacija nego smišljena zamka kako bi se i Benjamin radije i lakše vratio u tako naizgled demokratsku državu, gdje ga već čeka „krivični postupak“ zbog onoga koreferata u Bonnu.

Spomenimo i to da joj je u Povjerenstvu za natječaj bilo jedno istaknuto ime hrvatske književnosti i kulture, koje se krilo pod pseudonimom jer je njegovo pravo ime bilo osuđeno za neprijateljsku djelatnost. Taj je čovjek mladoj pjesnikinji u ranoj dobi njezina profesionalizma u Matici hrvatskoj davao dosta tekstova na lekturu i korekturu da može nekako preživljavati. Našlo se i drugih dobrih ljudi koji su joj velikodušno pomagali bez ikakvih smišljenih zamki. Obavljala je lektorske i tajničke poslove u nekim proljećarskim kućama i pomalo postala profesionalna znanstvenica, profesorica, vrhunska stručnjakinja, teoretičarka književnosti i kulture, pa i akademkinja.

Uskoro će se i Benjamin, poput Klepetana, vratiti svojoj vjernoj i voljenoj. Ne će mu biti lako, ali stvaranjem samostalne Hrvatske doći će i njegovo, zakašnjelo Proljeće. I bit će bolje! Njemu i svima!

Mile Mamić

Prilozi su emitirani na Radiopostaji „Mir“, Međugorje 19., 20. i 23. ožujka 2026.