Uz Međunarodni znanstveni skup
„Stogodišnjica Stjepana Babića“
Zagreb – Oriovac, 8. – 10. svibnja 2025.

Početak Međunarodnoga znanstvenoga skupa „Stogodišnjica Stjepana Babića“ (Zagreb – Oriovac, 8. – 10. svibnja 2025.), koji su u čast akademiku Stjepanu Babiću (1925. – 2021.) organizirali Časopis „Jezik“ – Hrvatsko filološko društvo i Općina Oriovac, pokazao je da to ne će biti samo još jedan komemorativni događaj u kojem će se uglednici u svojim govorima i jezikoslovci u znanstvenim radovima prigodno prisjetiti dragoga pokojnika i njegova djela, a onda sve zatvoriti u zborničku knjigu koju ćemo smjestiti na policu i zaboraviti i na nju i na osobu kojoj je posvećena. Pozdravni govori uz otvorenje toga skupa u Matici hrvatskoj 8. svibnja 2025., pozvano predavanje prof. dr. sc. Marija Grčevića o Zakonu o hrvatskom jeziku, predstavljanje autobiografsko-biografske knjige Na Božjim putovima, a zatim i izlaganja posvećena Babićevu jezikoslovnomu radu izrazili su drukčije poruke. Sažeto: Stjepan Babić i danas ostaje poticajan i aktualan u hrvatskom jezikoslovlju. Potreban nam je kao autoritet, uzor i smjerokaz, a potrebni su nam i nasljednici toga velikana hrvatske jezikoslovne misli. Skup priređen njemu u čast pokazao je da takvih, na sreću, još uvijek ima.

S. Ham: Neka Babićeva riječ odjekuje što dulje

„Skup se upriličuje radi očuvanja i promicanja bogate Babićeve jezikoslovne baštine. On danas ne može govoriti za sebe, pa govorimo mi, njegovi učenici i prijatelji, njegova obitelj. Riječ koju je izgovarao u svojim radovima i riječ koju bi nam i danas rekao – hrvatski jezik – ugodno odjekuje u našim mislima, a skupovima koje mu posvećujemo, želimo postići da ta riječ odjekuje što dulje“, navela je u uvodnoj riječi Knjižice sažetaka predsjednica Organizacijskoga vijeća „Stogodišnjice Stjepana Babića“, sveučilišna profesorica u miru dr. sc. Sanda Ham, koja je moderirala početnim dijelom. Bliska suradnica akademika Babića, njegova nasljednica na mjestu urednika časopisa „Jezik“, koji je on prije toga uređivao punih 35 godina, nije skrivala radost što se na skupu u čast njezinu učitelju uz brojne sudionike okupila i brojna publika: akademici i jezikoslovci, članovi obitelji i mnogi poštovatelji pokojnikova djela; stariji i mlađi naraštaji.

M. Gavran: Najbolje je kad jezikoslovci imaju znanje i hrabrost, ali i ljubav prema domovini

Upravo zbog tih pripadnika mlađih naraštaja posebno su bile važne riječi koje je u svojem pozdravnom govoru izrekao predsjednik Matice hrvatske akademik Miro Gavran, domaćin zagrebačkoga dijela „Stogodišnjice Stjepana Babića“.

„Skup je to koji ne će samo govoriti o prošlosti, nego će pokušati vidjeti kako nas danas može nadahnjivati i kako nas nadahnjuje Stjepan Babić“, rekao je akademik Gavran, a zatim znakovito dodao: „Postoje jezikoslovci koji imaju znanje i koji imaju hrabrost, a najbolje je kad imaju znanje i hrabrost, ali i ljubav prema domovini, prema Hrvatskoj, kao Stjepan Babić.“

Gavran je nazočne podsjetio da je Matica hrvatska od svojega osnutka na prvo mjesto stavljala skrb o hrvatskom jeziku i hrvatskoj književnosti pa je u skladu s tim zaključio kako zapravo i nema boljega mjesta na kojem bi se održao takav skup od kulturne ustanove kojoj je na čelu i koja i nadalje ostaje čvrst oslonac svima koji imaju jednaka nastojanja.

Akademik Ranko Matasović, tajnik Razreda za filološke znanosti HAZU-a, pod čijim je pokroviteljstvom priređen znanstveni skup posvećen njihovu nekadašnjemu redovitomu članu akademiku Babiću, u svojem je pozdravnom govoru usporedio položaj hrvatskoga jezika u godini Babićeva rođenja (1925.), kada je hrvatski jezik bio ozbiljno ugrožen i kada su se nametali nazivi „srpskohrvatski“ i „hrvatskosrpski“ uz učenje da je to jedan jezik, a političko uređenje omogućilo snažnu dominaciju srpskoga jezika u službenoj i javnoj uporabi (toliko da su i neki hrvatski pisci počeli pisati ekavštinom), i danas, stotinu godina poslije, kada je hrvatski jezik jedan od službenih jezika EU-a. Za Stjepana Babića, koji je dao silan doprinos hrvatskomu jezikoslovlju, ustvrdio je da njegovo djelo i danas živi među njegovim poštovateljima.

Među poštovateljima Babićeva djela nedvojbeno je i akademkinja Helena Sablić Tomić, dekanica osječke Akademije za umjetnost i kulturu, koja se pridružila suorganizatorima skupa. Cijenjena je znanstvenica i profesorica izrazila svoje zadovoljstvo zbog sudjelovanja i istaknula koliko je važno i u akademskom životu čuvati hrvatski identitet. „Trebamo znati voditi one koji nas nasljeđuju. Trag Stjepana Babića put je kojim želimo ići“, rekla je među ostalim u svojim pozdravnim riječima.

M. Grčević: Posebnosti nacrta Zakona o hrvatskom jeziku Matice hrvatske

Nakon poticajnih pozdravnih govora sa zanimanjem se iščekivalo pozvano predavanje prof. dr. sc. Marija Grčevića, još jednoga bliskoga suradnika akademika Babića, koji je upravo uz skup u povodu stote godišnjice rođenja svojega mentora i prijatelja odlučio prvi put od donošenja Zakona o hrvatskom jeziku (NN 14/2024) javno progovoriti o razlikama između usvojenoga Zakona i nacrta Zakona o hrvatskom jeziku koji je izradila Radna skupina Matice hrvatske. Grčević je bio voditelj Radne skupine, a članovi su joj još bili akademik Stjepan Damjanović, akademik Mislav Ježić, akademik August Kovačec i jezikoslovac Tomislav Stojanov.

I Grčević i Ham potvrdili su da se Stjepan Babić zalagao za zakon o hrvatskom jeziku, no nije ga dočekao. Valja podsjetiti na sad već davnu tribinu Hrvatskoga kulturnoga vijeća pod nazivom „Treba li nam zakon o hrvatskom jeziku?“, održanu 13. lipnja 2007., u kojoj je uz akademika Dalibora Brozovića i tadašnjega ravnatelja Leksikografskoga zavoda Tomislava Ladana sudjelovao i akademik Babić. Na toj je tribini Babić rekao da je Hrvatsko filološko društvo, kojemu je on tada bio potpredsjednik (predsjednik je bio Ivo Škarić), na svojoj godišnjoj skupštini 15. lipnja 2005. zaključilo da će uputiti prijedlog Vladi RH koja bi inicirala donošenje zakona o uporabi hrvatskoga jezika ili zakon o hrvatskom jeziku. Prijedlog koji je Babić spomenuo nije ušao u saborsku proceduru, kao ni prijedlog Matice hrvatske iz 2013., a nisu prošli ni prijedlozi Dragutina Lesara i Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada upućeni Hrvatskomu saboru 2010. (za vrijeme vlade Jadranke Kosor, koja se oko odluke nije složila s tadašnjim Vijećem za normu hrvatskoga standardnog jezika, svojim savjetodavnim tijelom; Vijeće je podržalo taj prijedlog) i 2012. (za vrijeme vlade Zorana Milanovića). Što bi Babić rekao o Zakonu o hrvatskom jeziku koji je napokon usvojen 2024., možemo samo nagađati, no još uvijek se čine aktualnima njegove zaključne riječi s HKV-ove tribine iz 2007.: „Uzalud su sva naša nastojanja ako nije osigurana provedba Zakona.“

Grčević je u uvodu svojega predavanja priznao da se nije htjelo naštetiti postupku donošenja Zakona o hrvatskom jeziku i da se zato u javnosti nije govorilo o razlikama između proglašenoga Zakona i nacrta koji je izradila Radna skupina MH-a. Te razlike nisu spektakularne, objasnio je predavač, ali ipak postoje i zanimljive su na više razina. Matičin je nacrt, primjerice, manji nego konačni zakonski tekst: 14 671 znak (s bjelinama) prema 16 835 znakova (s bjelinama). U nacrtu je devet zakonskih članaka raspoređeno u sedam cjelina, a u konačnom tekstu 20 zakonskih članaka raspoređeno u četiri cjeline.

Prema nacrtu, naveo je Grčević, u zakonski je tekst trebalo ući da je hrvatski službeni jezik svih pravnih osoba i udruga u RH te da zbog zakonite uporabe hrvatskoga jezika nitko ne smije biti diskriminiran. U nacrtu je stajalo da Zakon o hrvatskom jeziku ne ograničava primjenu Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH i Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, a u konačnom je zakonskom tekstu dodano da ne ograničava ni primjenu zakona kojim se uređuju područja županija, gradova i općina u Hrvatskoj, što je zatražio saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Odbor je u svojem obrazloženju naveo da su u tom zakonu toponimi i na jezicima nacionalnih manjina pa bi to trebalo gledati, objasnio je Grčević, zajedno s čl. 15. st. 1. zakonskoga teksta: „Hrvatski toponimi (imena mjesta i zemljopisnih lokaliteta) dio su hrvatske jezične baštine i u svojoj se pojavnosti zaštićuju na svim razinama službene i javne uporabe“. U Matičinu nacrtu, nastavio je dalje nabrajati Grčević, stajalo je i da se javne obavijesti koje nisu na hrvatskom moraju izmijeniti u roku od pet godina, da se nastavni sadržaji koji se izvode na stranom jeziku trebaju izvoditi i na hrvatskom standardnom jeziku u mjeri koja jamči usvajanje hrvatskoga nazivlja i stručnoga izražavanja te da će se Strategija hrvatske jezične politike (sada: Nacionalni plan…) posvetiti i unaprjeđenju opisa hrvatskoga jezika u jezičnim priručnicima.

Što se tiče Vijeća za hrvatski jezik, otkrio je predavač, Matičin je nacrt predložio da ono bude pravna osoba s javnim ovlastima (Vijeće je prema usvojenomu Zakonu savjetodavno tijelo Vlade RH pri Ministarstvu kulture i medija RH), da se njegovi članovi biraju u svojim matičnim ustanovama, da to budu istaknuti stručnjaci za hrvatski jezik, koji će sami birati predsjednika Vijeća, zamjenika i tajnika, i to na rok od jedne godine. Bilo je predviđeno i da članove Vijeća predlože tri fakulteta sa Sveučilišta u Zagrebu: Filozofski fakultet, Učiteljski fakultet i Fakultet hrvatskih studija (trenutačno je u Vijeću samo jedan predstavnik Sveučilišta u Zagrebu), a jednoga je kandidata, predstavnika Filozofskoga fakulteta, trebalo predložiti i Sveučilište u Mostaru. Matičina je Radna skupina u nacrt uvrstila, dodao je Grčević, i da tijela RH traže mišljenje Vijeća pri uspostavljanju i promjenama odredaba koje se odnose na službenu i javnu uporabu hrvatskoga jezika, da Vijeće određuje i razrješuje ustanovu koja će raditi na razvoju hrvatskoga nazivlja, da ono koordinira izradbom Strategije hrvatske jezične politike (Nacionalnoga plana…) te da daje mjerodavna mišljenja u svezi sa službenom i javnom uporabom hrvatskoga jezika.

Nacrt je predviđao i kazne za prekršitelje, no samo primjenom Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o audiovizualnim djelatnostima, objasnio je Grčević. Dijela o lektorima i lektorskim uslugama u Matičinu nacrtu nije bilo.

U osvrtu na usvojeni Zakon o hrvatskom jeziku naveo je da on ima tri temeljne funkcije: simboličnu (ističe se važnost hrvatskoga jezika), edukativno-normirajuću i planirajuću (Vijeće za hrvatski jezik i Nacionalni plan hrvatske jezične politike) te da postavlja okvire za budući razvoj i institucionalnu skrb o hrvatskom jeziku, a ne zadire u jezičnu uporabu današnjice (osim dijela o lektorima i lektorskim uslugama). Ustvrdio je da je to jedan od najliberalnijih zakona te vrste, no da drukčiji možda nije mogao ni biti zbog onih koji su bili protiv bilo kakva zakona o hrvatskom jeziku.

„Zakon o hrvatskom jeziku mijenjat će se i nadograđivati tijekom vremena. Inzistiranjem na pojedinim rješenjima u početnoj fazi, onemogućili bismo njegovo donošenje“, zaključio je Grčević svoje predavanje.

Na Božjim putovima

Na kraju uvodnoga dijela „Stogodišnjice Stjepana Babića“ predstavljena je autobiografsko-biografska knjiga Stjepana Babića Na Božjim putovima (2023.). U predstavljanju su sudjelovali Višnja Babić, Hrvoje Hitrec, Zrinka Jelaska i Helena Sablić Tomić, a odabrane dijelove iz knjige čitao je Krunoslav Klabučar.

Ravnateljica Gradskoga kazališta „Trešnja“ Višnja Babić (kći Stjepana Babića) i njezin suprug književnik Hrvoje Hitrec podijelili su s publikom nekoliko zanimljivih i duhovitih crtica iz života i susreta s Babićem, a jezikoslovka Zrinka Jelaska (kći Stjepana Babića) i akademkinja Helena Sablić Tomić nastojale su objasniti sadržaj i spomenuti one koji su sudjelovali u nastanku knjige.

Babić je, naime, svoju autobiografiju (I. Autobiografska proza) zaključio opisom svojega crkvenoga vjenčanja 21. kolovoza 1955. („I tu je kraj moje autobiografije. Ostalo ide u moj znanstveni curriculum vitae i bude li to trebalo pisati, to će pisati netko drugi.“), pa su se za knjigu zauzeli Lovre Jelaska (II. Lik Stjepana Babića iz autobiografije), Sanda Ham (III. Bilješka o piscu, posve osobna) te Zrinka Jelaska i Višnja Babić (IV. Pogovor) i dopisali što je nedostajalo. Tako je nastala autobiografija-biografija Stjepana Babića, koju svakako treba pročitati kako bi se upoznao i drugi, drukčiji, „unutarnji“ Babić. Naslov knjige – Na Božjim putovima – Babić je sam izabrao, otkrila nam je nakon predstavljanja Jelaska.

Nakon što smo nakratko dobili uvid u skrovitu, obiteljsku, intimnu dimenziju Stjepana Babića, u nastavku zagrebačkoga dijela „Stogodišnjice…“ ponovno je bio naglasak na znanstveniku Babiću, uz niz izlaganja posvećenih njegovu jezikoslovnomu radu, baš kao i 9. svibnja kada je skup nastavljen u Oriovcu, gdje je dodijeljena i ovogodišnja Nagrada „Stjepan Babić“ koju je dobio znanstvenik Igor Ivašković. Velik broj cijenjenih sudionika Međunarodnoga znanstvenoga skupa „Stogodišnjica Stjepana Babića“ i raznovrsnost tema obuhvaćenih njihovim izlaganjima (v. Knjižicu sažetaka njihovih radova) ne svjedoče samo o širini i slojevitosti Babićeva djela, koje i dalje mnogima otvara prostor za nova otkrića, iščitavanja i tumačenja, nego i potvrđuju njegovu trajnu izazovnost, aktualnost i važnost unutar hrvatskoga jezikoslovlja.   

Irena Šupuković