Održana konferencija HAZU-ova Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika

U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, najviše znanstvene i kulturne ustanove u RH, dva je dana, 18. i 19. listopada 2021. godine, trajala konferencija „Norma hrvatskoga standardnoga jezika u 21. stoljeću“. Konferenciju je organizirao HAZU-ov Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika (osnovan 29. siječnja 2020. godine) na čelu s predsjednikom akademikom Rankom Matasovićem. Izlagalo je 13 jezikoslovaca (Marko Alerić, Nataša Bašić, Mario Grčević, Jadranka Gvozdanović, Zrinka Jelaska, Mislav Ježić, Amir Kapetanović, Ranko Matasović, Anita Peti-Stantić, Bojan Marotti, Mate Kapović, Anđel Starčević i Diana Stolac), a dvojica izlagača poslala su svoje pisane radove (Artur Bagdasarov i Drago Štambuk).

Već se iz popisa sudionika može uočiti kako je tu bila riječ o jezikoslovcima koji nemaju jednake teorijske poglede o hrvatskom standardu i njegovu normiranju, što je naglašeno i u najavi konferencije, pa je tim važnije pozitivnim ocijeniti HAZU-ov pokušaj argumentirane rasprave i želje za uspostavljanjem dijaloga, kao i davanja odgovora na nekoliko važnih pitanja koja su bila istaknuta među ciljevima toga skupa.

Kakva je uloga norme i normiranja hrvatskoga standardnoga jezika u 21. stoljeću, postoje li institucije koje bi se trebale baviti normiranjem i njegovanjem norme hrvatskoga standardnoga jezika i koje su to institucije, postoje li elementi hrvatskoga jezika koji nisu normirani i na koji bi ih način trebalo normirati, kako uskladiti potrebu za normiranjem standardnoga jezika i neizbježne jezične promjene, postoji li „ideologija standardnoga jezika“ i jesu li njezine posljedice društveno štetne, je li potreban zakon o hrvatskom standardnom jeziku i njegovoj javnoj uporabi i što bi taj zakon trebao sadržavati, samo su neka od pitanja o kojima se raspravljalo na konferenciji Akademijina Odbora za normu. Pokazalo se tijekom izlaganja da se otvaraju i nova pitanja, ali i da – što je važnije – postoji akademska znatiželja i propitivanje, želja da se među stručnjacima uspostavi suglasje oko najvažnijih pitanja koja su u interesu razvoja i budućnosti hrvatskoga jezika, kao i to da čak i oni jezikoslovci koji u javnosti ostavljaju dojam kao da su protiv čvrste norme ipak prosvjeduju kad je što nedorečeno, kad se ne podudaraju jezična pravila i popisi, kad jezični savjetnici daju oprječne savjete i zbunjuju korisnike i sl.

Treba pozdraviti raspravu o zakonu o hrvatskom jeziku, ali...

Osim izlaganja koja su se bavila povijesnim pregledima i teorijskim pogledima koji se odnose na normu i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (Gvozdanović, Matasović, Marotti), na konferenciji se nekoliko jezikoslovaca osvrnulo na rad ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika (Bagdasarov, Bašić, Grčević i Ježić), čije zaključke i preporuke nasljeduje HAZU-ov Odbor za normu, dio ih je svoja izlaganja usmjerio prema jezičnoj stvarnosti i uporabi prenoseći iskustva iz prakse (Alerić, Jelaska, Kapetanović, Peti-Stantić, Kapović, Starčević, Stolac, Štambuk), a neki su izlagači otvorili mogućnost šire rasprave o zakonu o hrvatskom standardnom jeziku i njegovoj uporabi. Takav zakon spomenuli su u svojim radovima i istaknuli njegovu važnost Bagdasarov i Štambuk, u potpunosti mu se posvetio u svojem predavanju Grčević, a podržali su ga Alerić i Ježić.

Predsjednik Odbora za normu akademik Ranko Matasović izjavio je kako smatra da nam takav zakon nije potreban jer ne vidi koji je to problem koji bi on trebao riješiti i koja društvena zajednica trpi zato što ga nemamo, no akademik Ježić odgovorio je da je „smisao organskoga zakona zaštititi prava i vrijednosti, a jezik jest naša vrijednost“. Grčević je istaknuo da mnoge europske zemlje imaju takav zakon, da Hrvatska nema jezičnu politiku kakva postoji u njezinu okružju te da nam je zakon potreban kako bismo ustrojili svoju jezičnu politiku, kako bismo zaštitili položaj hrvatskoga jezika u javnoj komunikaciji, poveli veću skrb o hrvatskom standardnom jeziku, ali i dijalektima, te da se ne bi preko noći donosile odluke koje se tiču hrvatskoga jezika, a da se ne zna tko ih je donio.

Svojevrsni strah od takva zakona, tumačio je Grčević, možda dolazi i od toga što većina u prvom redu misli na neku „jezičnu policiju“ i kažnjavanje prekršitelja, a ne razmišlja o tom koju bi dobrobit zakon mogao imati za hrvatski jezik, njegov razvoj i njegovu budućnost. Podsjetio je nazočne kako je već bilo pokušaja da se zakon uvede, no protiv njega bile su dvije najveće stranke – HDZ i SDP. Zanimljivo, zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika Hrvatskomu je saboru 2012. godine predložio Klub zastupnika hrvatskih laburista – Stranke rada, ističući kako bi on, primjerice, onemogućio stranim tvrtkama u Hrvatskoj da hrvatskim radnicima daju ugovore o radu koji nisu pisani hrvatskim jezikom, no Vlada tadašnjega premijera Milanovića predložila je Saboru odbijanje toga prijedloga, kao i Vlada premijerke Kosor dvije godine prije toga. Neobično, ali Vlada se oko te odluke nije složila s tadašnjim Vijećem za normu hrvatskoga standardnog jezika, svojim savjetodavnim tijelom, štoviše, odlučila je suprotno Vijeću jer je ono, kako smo imali priliku doznati na konferenciji, podržalo taj prijedlog.

U svjetlu svih tih činjenica, treba pozdraviti akademsku raspravu o zakonu o hrvatskom jeziku, ali ne bi sve trebalo ostati samo na raspravi. Možda je došlo vrijeme da se netko ponovno odluči doraditi prijedlog takva zakona, da se on temeljito opiše i predstavi u javnosti te da se o njem povede široka javna rasprava. Konferencija je pokazala da su i oni koji su načelno protiv takva zakona ipak spremni čuti argumente s druge strane i u dijelu se složiti s njima. Ako je to doista pozitivan zakon, zakon kojim ćemo unaprijediti položaj hrvatskoga jezika i skrb o tom jeziku, pa kako bi protiv njega mogao biti itko tko je izvorni govornik hrvatskoga jezika, tko se tim jezikom koristi ili tko se njime profesionalno bavi?!

Irena Šupuković