Marina Katinić Pleić upitala DHK: Što je pogrešno u oduzimanju nagrade Milku Valentu?
Filozofkinja i članica Društva hrvatskih književnika (DHK) dr. sc. Marina Katinić Pleić uputila je 28. ožujka otvoreno pismo DHK-u u povodu njegova priopćenja o oduzimanju Goranova vijenca DHK-ovu članu Milku Valentu. 
Podsjetimo, Upravni odbor Društva hrvatskih književnika reagirao je 26. ožujka na oduzimanje nagrade Valentu priopćenjem sljedećega sadržaja:
„Član DHK Milko Valent proglašen je dobitnikom Goranova vijenca za životno djelo 11. ožujka, da bi mu nagrada priopćenjem objavljenim na društvenim mrežama Goranova proljeća 25. ožujka bila oduzeta. Osuđujući etički neprihvatljive Valentove izjave o pedofiliji iznesene u intervjuu za časopis Artikulacije, kao strukovna udruga ipak smatramo potrebnim ukazati na neprihvatljivu praksu naknadnoga oduzimanja jednom dodijeljene književne nagrade zbog pritiska medija i dijela javnosti. Čin oduzimanja književne nagrade već proglašenom laureatu pokazuje neozbiljnost i neprofesionalnost prosudbenog povjerenstva koje je dodijelilo nagradu, čime se narušavaju ugled, vjerodostojnost i autoritet Goranovog proljeća kao jedne od najstarijih književnih manifestacija u Hrvatskoj.“ (v. Polemika oko dodjele Goranova vijenca)
Mnogima nisu bili jasni naglasci toga priopćenja u kojem se navodi da čin oduzimanja nagrade šteti njezinu ugledu, a ne razmatra se kakvu štetu ne samo ugledu nagrade nego i hrvatskomu društvu čini njezina dodjela osobi čije izjave o pedofiliji i sam DHK osuđuje kao etički neprihvatljive.
Katinić Pleić u svojem otvorenom pismu, koje ovdje u cijelosti prenosimo, traži odgovore Društva hrvatskih književnika u svezi s tim priopćenjem.
(hkv)
Otvoreno pismo povodom Priopćenja o oduzimanju
Goranovog vijenca Milku Valentu
Poštovani,
zgrožena sam činjenicom da je Upravni odbor Društva hrvatskih književnika „smatrao potrebnim ukazati na neprihvatljivu praksu naknadnoga oduzimanja jednom dodijeljene književne nagrade zbog pritiska medija i dijela javnosti“ članu Društva Milku Valentu. 
U slučaju dodjele Goranovog vijenca Milku Valentu, „dio javnosti“ reagirao je zbog otvorenog propagiranja pedofilije (zgodimice i dječje pornografije) u književnim i neknjiževnim iskazima dotičnoga autora. „Silovao sam je i bila je dobra/ bila je rezbareno mlijeko mladosti/ deflorirani užas/ himen u dronjcima“, kaže lirski subjekt u Valentovoj pjesmi „Ambijentalno-dijetalno“ koja tematizira silovanje djevojčice. U intervjuu za časopis Artikulacije autor tih stihova sa žaljenjem je ustvrdio da se posjedovanje dječje pornografije „kažnjava čak kaznom zatvora“ dok je, kako navodi, pedofilija „prirodna seksualna orijentacija“. S obzirom da je Upravni odbor osudio Valentove izjave u dotičnom intervjuu, postavljam pitanje: Je li javnost (ili njezin dio) s pravom izrazila zgražanje i ukazala na neprihvatljivost dodjele pjesničke nagrade dotičnom autoru? Ako jest, što je pogrešno u oduzimanju nagrade? Ako nije, koja je zapravo uloga javnosti u društvu?
Neću komentirati moralni integritet povjerenstva za dodjelu Goranova vijenca, koje je bilo upoznato sa sadržajem Valentova opusa, kao ni njihove pohvale njegovoj „estetici“ i vještom izbjegavanju „tradicionalnog fašizma smisla“, kao ni usporedbu Valenta s Majakovskim. Želim ukazati na činjenicu da je Gabriel Matzneff (Neuilly-sur-Seine, 1936.), slavljeni francuski pisac i dobitnik prestižnih književnih nagrada, u svojim literarijama i pamfletima godinama opisivao kako je na Filipinima u okviru seks-turizma općio s dječacima od osam do četrnaest godina, te kako voli spavati s maloljetnicama jer one „još nisu otvrdnule, još su drage“. Nitko nije reagirao osim kanadske spisateljice Denise Bombardier, koju je zbog nazivanja Matzneffova ponašanja zlouporabom moći francuski književni kritičar Philippe Sollers nazvao kujom. Matzneff je svisoka prokomentirao kako Bombardier nema pravo na taj način prosuđivati „književno djelo“. Kritičar Pol Vondromme 1974. nazvao je Matzneffa „najznačajnijim piscem svoje generacije“. Sve je išlo glatko do 2020., kada je francuska izdavačica Vanessa Springora objavila roman „Pristanak“ u kojem je opisala kako je s 14 godina postala žrtvom Matzneffove manipulacije i kako joj je seksualna „veza“ s triput starijim muškarcem uništila mladost i trajno ostavila posljedice na njezinu mentalnom zdravlju. Pokrenut je kazneni postupak protiv Matzneffa, ali nikada nije osuđen zbog roka zastare.
Ovime ne sugeriram da je nesuđeni dobitnik Goranova vijenca počinio kaznena djela poput Matzneffa, nego da je moguće da zbog navodne veličine nekog umjetnika društvo postane slijepo prepoznati moralno bolestan diskurs koji ispisuje i normalizira.
Ne treba dokazivati da djeca ne mogu dati pristanak na spolni čin s odraslom osobom zbog nedovršenosti njihova neurobiološkog razvoja. Ne treba dokazivati ni kako spolno zlostavljanje djece ostavlja duboku i trajnu štetu na njihovu psihofizičkom zdravlju i dobrobiti. Treba, međutim, istaknuti kako je industrija seksualnog iskorištavanja djece jedna od najbrže rastućih industrija svijeta te kako je pedofilski lobi aktivan i prisutan na svim razinama društva – kao što su nedavno pokazali i Epsteinovi dokumenti. Javni pokušaji normalizacije pedofilije, kakvima s vremena na vrijeme svjedočimo, i obrana takvoga diskursa pljuska je žrtvama – od kojih mnoge progovore tek nakon mnogo godina – i utiranje puta budućim zločinima.
Estetika se ne može odvojiti od etike. Književnost se ne događa u zrakopraznom teorijskom vakuumu, nego u konkretnoj društvenoj zajednici. Književna „genijalnost“ ne može ekskulpirati autore od prosudbe kojoj podliježu svi ostali. Ili su možda književnici nadčovjeci onkraj dobra i zla?
U očekivanju odgovora na postavljena pitanja, srdačan pozdrav,
Marina Katinić Pleić, dr. sc.
članica DHK-a