Crtice uz zagrebačku premijeru predstave „Sokol ga nije volio“ u režiji Filipa Šovagovića

Unuk sam Filoša, jednoga od likova drame „Sokol ga nije volio“ djedova brata Fabijana Šovagovića, samim tim, subjektivan u pisanju kada se povede rasprava o glasovitom djelu velikana hrvatskoga glumišta, postavljenoj u studenom na daske osječkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta i zagrebačkoga Gradskoga dramskoga kazališta „Gavella“, u režiji Fabijanova sina Filipa i dramaturgiji kćeri Anje. Sve je to ista obitelj Šovagovića izniknulih u ladimirevačkom Mikolinu kraju, othranjena pod krovom strica Šimuna, nad rahlom slavonskom zemljom, s najljepšim svemirskim livadama Otoka i obiteljskim križem pogibije stričeva sina u Drugom svjetskom ratu. Nesuđeni svećenik, suđeni građevinar, a najsuđeniji glumac Fabijan Šovagović napisao je dramu o svojem djetinjstvu, iz perspektive sebe – dječaka Joze, začuđenoga defiliranjem različitih uniformi u ratnom i poratnom vihoru, (ne)snalaženjem seljaka u nemogućnosti prorokovanja ratnih prilika, jednom kada su i petnaestogodišnjaci bili regrutirani, ne sluteći Križni put od Dravograda do Virja, i dalje, ako ne budu strijeljani putem.

Četrdeset i pet godina nakon što je otac Fabijan napisao dramu, prvi put objavljenu u časopisu „Prolog“ (broj 47/1981.) s premijerom u Dramskom kazalištu „Gavella“ 12. ožujka 1982. i odigranom 224 puta u sljedećim godinama, njegova djeca uhvatila su se slatke, ali zahtjevne zadaće obljetnički postaviti antičku tragediju na slavonski način, kao posvetu svemu što su predstava, kao i film Branka Šmita, značili u vremenu bivše države, sa svim milicijskim razgovorima, oduzimanjima putovnica zvanih pasoš i negativnim kritikama, „ovjerenima“ izostankom nagrada, kako za predstavu, tako i film, uz iznimku Šmitove „izmišljene“ debitantske Arene, da funkcioneri tradicionalno pokriju svoje kurjačko runo – ako ustreba. A ustrebalo je, rušenjem Jugoslavije koje je uslijedilo Domovinskim ratom. Granatiranje Slavonije bubnulo je višekratnim moždanim udarima emotivnu Fabijanovu glavu, odnijelo u nepovrat suze iz „Ne dirajte mi ravnicu“, kao i recitiranje poeme Slavka Mikolčevića „Slavonijo, tužna mati“ na prvoj osječkoj obrambenoj crti.

Što nam šapuće demon omiljena Filoševa vranca Sokola četiri i pol desetljeća kasnije nakon što je napisana drama? Prepoznaje li tko njegove hrzaje, suze i otimanje onomu tko ga je othranio, a koga će i ubiti? U vremenu kada nas umjetne društvene mreže lišavaju emocija, ili ih svode na smajliće i ostale karikature, djeca Fabijanova izabrala su starinski, tradicionalni put, ne nudeći nova čitanja, ne glumeći „autorski pristup“ koji obeščašćuje klasike do neprepoznatljivosti. Ovdje poštovanom čitatelju valja napomenuti – drama i film razlikuju se u bitnom detalju, Benoš u drami pogiba kod Donjega Lapca (kao i stričev sin Ignja u javi), dočim se u filmu vraća s Bleiburga, stvarajući u oba slučaja okidač u ocu Šimi Begoviću, okidač koji zbog pogrešnih prosudbi (ne može seljak proniknuti prevrtljivu ćud politike) mora završiti tragično. Između redaka i didaskalija, Filip i Anja doskočili su davnim primjedbama Fabijanovih sestara Ruže i Eve, ljutitih na brata zbog dvije činjenične pretumbacije. Prva je da ljubavni parovi nikako nisu mogli ležati u roditeljskom kijeru, a druga da baka na završetku predstave ne smije bogohulno izgovarati „Vražja je to volja, vražja“, što je sama Anja, igrajući baku, umotala u pjesmu „Predite prelje“, koju je Fabijan rado izvodio u pratnji tamburaša. I inače su Božja i vražja volja izazivale niz polemika između Šovagovića i redatelja Božidara Violića, budući da je Violić sve želio zadržati na „nebeskoj“ razini, dočim je Fabijan spuštao na onu „zemaljsku“, gledajući i Božju i vražju volju kroz uniforme, pa i kolare.

Uglavnom, emocije je nemoguće kupiti, a njih ima u svakom pljeskom spojenom osječko-zagrebačkom ansamblu, emocije koje razumiju da se pred njima odvila svehrvatska priča o pognutim glavama i nedaćama tzv. malih ljudi, preslabih doskočiti većim, geopolitičkim igrama. Vjerni očevu tekstu dramske kronike u osam slika s pjevanjem i pucanjem, jedinu veću promjenu u odnosu na original izveli su postavljanjem ciganskoga glazbenoga benda uz dovratak kuće Begovića, kuće čija su ulazna vrata granica sigurnosti između svijeta u kojemu sve uniforme mogu zajedno živjeti i svijeta koji zapuca čim pomoliš nos napolje. Ali izvan svijeta su i štala s demonom Sokolom, i ljubavni izazovi, i Švabe koji pokušavaju napraviti cestu od hrastovih dasaka za tenkove, što će ostati trajnom Fabijanovom fascinacijom, kao i tuga stolara Čič Steve koji pijan pogiba prosvjedujući zbog uzaludnoga trošenja nacjenjenijega drveta. Da, bilo je to vrijeme kada se ginulo jer je čovjek osjećao drvo.

Je li potrebno dodatno bockati i pitati anacionalni i jugoslavenski Zagreb, kako mu „tepa“ veliki pjesnik Petar Gudelj, zašto „Sokol ga nije volio“ nije igrao u glavnom hrvatskom gradu svih ovih godina? Je li nužno provocirati pa pitati mjerodavne zašto Šovagovićev tekst nije trajno ostao po mjeri utišanoga hrvatskoga čovjeka, sposobnoga obraniti državu, ali nesposobnoga pobuniti se kada mu mediji glavne struje vrijeđaju zdravi razum? Možda se ni etikete nisu promijenile, danas ih je još lakše zalijepiti nego onomad kada je „Sokol“ prvi javno progovorio o Križnom putu, o zločinima „osloboditelja“, kako kod Bleiburga i drugih stratišta, tako i agrarnom reformom koja će ekipara Tucića, prije seoskoga pijanicu, dovesti u položaj moćnika, lukava i prepredena „u ime naroda“ otimati ljetinu iz ambara, ako se glava kuće ne odluči skrasiti u seoskoj zadruzi. I nema veze što je Šima Begović pomagao i partizanima, ako se ne usudi kolektivno misliti, njegovu individualnost valja zgaziti dokraja, neka mu djeca i nećaci grickaju paučinu. U prijevodu: ne ćeš u Beograd, ne ćeš u Bruxelles, u redu, ali ne ćeš imati ni što jesti. Istina, može u jednom času viknuti „Zemlju vam ne dam“, ali u drugom morat će potpisati primopredaju većega dijela ljetine. Da prežive oni oko njega, kada već ne može sam.

Potpisnik ovih redaka sjeća se sebe kao dječaka koji gleda Fabijana Šovagovića i Nadu Subotić u ulogama supružnika Šime i Staže, Zorana Gogića u ulozi Benoša, Reze Ljiljane Bogojević, Ive Ficija i Emila Glada kao partizanskih ilegalaca Bone i Andrije... Teška su se posla prihvatili Ivan Ćaćić i Sandra Lončarić u novoj podjeli, ali ne pokazuju opterećenost časnim prethodnicima, igraju kako jedino i mogu - sa svojim habitusom. Nije nikomu u ansamblu bilo lako svladati ladimirevačku ekavicu, za koju je bila zadužena jezična savjetnica Sanja Silvar. Publika, osobito zagrebačka, vjerojatno ni ne primjećuje koji pogrešan naglasak, jer je riječ o iznimno specifičnom izgovoru, začudnom onomu tko je naviknut na slavonsku ikavicu. Ono što je ostalo posvetom Fabijanu i Bošku Violiću jest Joza kojega igra glumica Anja Đurinović, u davnoj prvoj podjeli to je bila Ankica Dobrić. Filoš je bio pokojni Slavko Brankov, djevojačkom uvjerljivošću, osobito kada pripovijeda Križni put, a danas ga glumi Selma Sauerborn. Baka, mati Stažina, onomad je bila Ljiljana Gener, sada se, eto, uloge i dramaturgije uhvatila Anja Šovagović Despot, spremna na pletenje i prebiranje graha kroz cijelu predstavu. Upečatljiva je i mlada Mateja Tustanovski u ulozi Reze. Ukupno, ansambl od dvadeset i tri glumca, koja je bilo gotovo nemoguće okupiti na probama, cijelo vrijeme puni pozornicu, ne nužno replikama, ali svakako radnjama koje boje život slavonskoga sela od 11. listopada 1943. do 29. srpnja 1945. kada karmine postanu svatovi, i obrnuto, pa opet u krug. Minimalizam scenskih efekata bio je u skladu s proračunom predstave, multimedijsko doba moglo je dodatno naglasiti scenografiju, videoinstalacije i oblikovanje zvuka Ivana Marušića Klifa, ali i ovako je posve dovoljno, jasno, a nenametljivo. Datumski natpisi u pozadini slavonskoga neba sami za sebe najavljuju sljedeću sliku, sljedeću nevolju. Redatelj Filip kratko je na sceni u ulozi njemačkoga oficira, hičkokovski prolazan kao očev duh.

Bilo bi dobro, a vjerojatno je prezahtjevno, da svaki budući gledatelj nove verzije „Sokola“ iznova pročita Fabijanovu dramu (ili prvi put), barem nakon odgledane predstave. Možda tada lakše pojmi ono što je sve teže pojmiti, ta zašto nismo imali „Arhipelag Gulag“ preveden na hrvatski jezik sve do konca 2024. godine, zašto se o Bleiburgu moralo šutjeti simboličnih 45 godina, zašto je komunizam bio nepravedan sustav, ma kako ga neki i danas slavili pa priređivali zabave u čast smrdljive tvorevine, iz političkih razloga održavane na životu i trideset pet godina nakon što je u krvi pokušala ugušiti vlastiti raspad. Poruka „Sokola“ nije crno-bijela, ali krvnici imaju svoje ime i prezime, baš poput konja koji Šimu Begovića optužuje i presuđuje njegovom dobronamjernom, ali nes(p)retnom politikanstvu, jer mu je odnio ono najvrjednije – timaritelja koji je s njim postupao kao s čovjekom. Niti je otac umio zaštititi sina, niti je Sokol uspio suznim hrzanjem spasiti svijet od propasti.

Predstavi „Sokol ga nije volio“ zajamčeno je pedesetak izvedbi u tekućoj kazališnoj sezoni. Ne treba joj stavljati dodatno breme, ima dovoljno očeve orme na leđima potomstva. Hoće li orma izdržati zahtjeve publike, sve odučenije od „modernoga kazališta“, odnosno uopće od kazališta? Ha, nešto je i do Božje volje, ako već ona vražja omalovaži bitno. Vražja vlada i prešućuje.

Tomislav Šovagović