Uz prvu godišnjicu smrti Timee Horvat (12. svibnja 1967. – 11. lipnja 2023.)

Svakoga četvrtka slala je e-poštom „Hrvatski glasnik“, tjednik Hrvata u Mađarskoj, u kojem su redovito bili njezini uvodnici i tekstovi, potpisani s prva dva slova imena i prezimena – Tiho. Timea Horvat. Tiho je Tiho i otišla, nakon duge i teške bolesti, a onaj tko ju nije susreo teško može pojmiti ljubav koju je osjećala za Hrvate u Gradišću, kao i onu za staru domovinu. Bila je novinarka i pjesnikinja, zaštitni znak hrvatske zajednice u Petrovu Selu, amaterska glumica u folklornoj skupini „Veseli Gradišćanci“, organizatorica, osoba koja povezuje hrvatski književni standard s gradišćanskohrvatskim književnim jezikom.

Timea Horvat s kolegama književnicima u Petrovu Selu 2019. (privatni album)

Ostavila nam je u nasljedstvo knjižicu pjesama „Ako nisi tu“, objavljenu 1999. i zbirku kolumna „Petrovisko pero“, koja je doslovno razgrabljena po izlasku i predstavljanju 2010. Lirika se u Timei miješala s novinarstvom, iako je skromno odbacivala pomisao da je pjesnikinja. A bila je. Uostalom, njezine su pjesme uvrštene u antologiju hrvatske poezije u Mađarskoj 1945. – 2000. „Rasuto biserje“ Stjepana Blažetina i „Pjesništvo gradišćanskih Hrvata“ urednika Đure Vidmarovića i Marije Belošević. Bila je pjesnikinja, kao što je bila i novinarka koja ukazuje na nelogičnosti, kakve su se i u Petrovu Selu događale osobito tijekom velepošasti krunskoga virusa. Zalagala se za pravo na drukčije mišljenje, ono koje je znalo uzdrmati glavnu struju, cijepljenu protiv dijaloga.

Teško je posljednjih godinu dana bez Timee, njezina osmijeha kojim dočekuje putnike namjernike u gostionici „Nazdravlje“, škljocajući fotografskim aparatom, pišući bilješke, skicirajući izvještaj u trajnoj borbi s rokovima. Raspitivala se za novosti iz Hrvatske, ljutila na progresivne trendove, zaborav Domovinskoga rata, odijeljenost koja teško poima važnost gradišćanskih Hrvata, njihovu bitku za preživljavanje u svemu što donosi neumitni prolazak vremena. U svakoj hrvatskoj riječi vidjela je i svoju sudbinu, ložeći štednjak u zimskim noćima Pinčene drage, kuhajući omiljeni paštafažol, ugrijana kućnim ljubimcima psima, s kojima je odlazila u nadahnjujuće šetnje. Čuvala je uspomenu na Lajoša Škrapića i druge znamenite osobe rodnoga kraja, vjerujući da će dobra riječ opstati u svakom nevremenu oko nas. Bila je svoja, ne i svojeglava, mudro tražeći načina da ono promišljeno i napisano nađe put do čitatelja, čak i kada uredništvo (uglavnom opterećeno političkom slikom i tržišnom logikom) ne gleda blagonaklono na njezinu hrabrost. Rijetko je griješila, još rjeđe pogrešno procjenjivala osobe i događaje. Nije bila naivna, novinarsko iskustvo donijelo je mudrost i autoritet, ma kako bježala od njega kao i od pjesništva. Bila je optimist i kada su zdravstvene prognoze postale posve nepovoljne. Tipkala je do posljednjega daha, pretačući darovani talent u strpljivi, marljivi rad. Njezinih je čitatelja i poštovatelja bilo više nego što bi i sama mogla pojmiti. Nije uzalud dobila i zasluženi spomen u knjizi „Neotuđeni u tuđini“ Sanje Vulić uz dodatak autora ovoga zapisa – pisalo se u mađarskom dijelu Gradišća o Domovinskom ratu, bilo je glasova poput Timeina itekako svjesnih što se događa dok gori Hrvatska. Bilo je svega širega u njezinu pogledu, kako je zapisao i izbornik Koljnofskih književnih susreta Tomislav Marijan Bilosnić u pjesmi „Na vijest o smrti Timee Horvat“: „Timea ti si s anđelima / Spokoj vuče sjenu u kojoj gledam u tvoje oči / one se šire do gradišćanskoga obzora...“.  S one strane gradišćanskoga i svih drugih obzora, u toj šimićevskoj tišini, ostaje pouzdanje vjerniku i mali prilog smrtnika da nije zaboravljena ona koja je svojim potpisom „Tiho“ glasno pripovijedala baladu opstanka jednoga tučenoga, okovanoga i zanemarenoga naroda.

Tomislav Šovagović

___________

Timea Horvat

Virostovanje 

Nad mrtvimi nakinčenimi kameni teške tajne
samo ja virostujem u škuroj daljini.
Lijeno otpodne vličem za sobom
i prez svitla nakvasim tijelo.
Do kosti me grize nepoželjna krivica
našega nevrimena.
Kadgod me odzamu strašne ćuti.
Okolo mene gluhi predmeti
dobrohotno muču.
Smih me požge dokle katalogiziram lice
gvišne, napušćene, izmučene, zbudjene,
u praznom oceanu očekivanja.
Po danu grčevito zduram u sanjariji,
dokle na štiga škurine samo ja virostujem.
A s manom neće jur nigdor.

(1995.)

* virostovanje - bdjenje, nap. a.