Bleiburg i Britanci

U hrvatskom kolektivnom pamćenju događaj pod pojmom "Bleiburg" svake se godine obilježava sredinom mjeseca svibnja. Komemorativni skup sastaje se u znak sjećanja na događaj izručenja hrvatskih vojnika i civila Jugoslavenskoj armiji (JA) od strane britanskih vojnih vlasti.

Premda je sam događaj izručenja relativno poznat i često opisivan, pozadina "Bleiburga" i dalje je relativno nepoznata. Razlog tome je što se sam događaj uglavnom nije stavljao u širi kontekst, odnosno nije objašnjen u odnosu na tadašnje događaje na međunarodnoj razini, nego je uglavnom opisivan izolirano. Preciznije rečeno, hrvatska vojska i civili koji su ih pratili nisu se "povlačili pred partizanima (JA)", nego pred znatno brojnijim i opasnijim neprijateljem; sovjetskom vojskom.

U sastavu sovjetske vojske, Crvene armije, nalazila se, operativno podređena, bugarska vojska koja je u vrijeme povlačenja hrvatskih vojnika i civila nadzirala dijelove slovenskog područja, uključujući i grad Maribor. [1] Poput bugarske, i jugoslavenska vojska je imala sovjetske instruktore i časnike za vezu na zapovjednim položajima. [2]

Dakle, promatrano u širem kontekstu, "Bleiburg" je bio tek jedno od područja na kojoj je sovjetska vojska, putem podređenih joj drugih vojski (u ovom slučaju, bugarske i jugoslavenske), provodila odmazdu nad poraženim protivnicima. Sam "Bleiburg", odnosno konkretan čin izručenja hrvatske vojske i civila, dogodio se 15. svibnja, odnosno punih tjedan dana nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata u Europi, no, u uzročno-posljedičnom smislu predstavlja dio istog događaja na području čitave istočne i srednje Europe.

Spomenuta okolnost može se razumjeti i na temelju objavljene britanske dokumentacije. Iz nje je vidljivo kako je britanska strana, u prvom redu tadašnji britanski premijer Winston Churchill, doživljavala Jugoslaviju kao produžetak sovjetske vlasti, odnosno, Churchillovim riječima, kao državu koja je "u potpunosti u ruskoj [sovjetskoj] vlasti". [3]

Moguće ratno stanje

Tadašnji britanski odnos s novom jugoslavenskom vlasti na čelu s Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ) pod vodstvom Josipa Broza Tita, bio je dodatno zakompliciran time što je jugoslavenska strana željela zauzeti Julijsku krajinu i Korušku, što je iz britanskog kuta gledanja bilo neprihvatljivo. Iz tog razloga, Churchill je u početkom svibnja razmišljao i o mogućem sukobu britanskih (i ostalih podređenih) postrojbi s JA.

IzručenjeMoguće ratno stanje između britanskih i jugoslavenskih postrojbi na području Julijske krajine i, u manjoj mjeri, Koruške, zadržalo se sve do 18. svibnja, odnosno do trenutka dok jugoslavenski vrh nije odlučio povući vojsku sa spornog područja. Postrojbe JA trebale su se u potpunosti povući do 21. svibnja. U razdoblju od Churchillovog upozorenja Titu, 11. svibnja, do jugoslavenske odluke o povlačenju, 18. svibnja, dogodilo se izručenje (dijela) hrvatskih vojnika i civila Titu od strane tamošnjih britanskih vojnih vlasti 15. svibnja.Sukladno tome, upozorio je Tita u telegramu od 11. svibnja: "Iskreno i od srca se nadam da nećete poduzeti ništa što bi Vaše jedinice dovelo u oružan sukob s našima. Feldmaršalu [Haroldu] Alexanderu naložili smo da izvrši snažnu koncentraciju svih snaga na britanskoj fronti koja stoji nasuprot Vašem ljudstvu u pokrajini Julijska krajina. Uvjeren sam da biste učinili veliku pogrešku ukoliko ga napadnete. U takvim okolnostima on već ima puna ovlaštenja da odgovori." [4]

Moguće ratno stanje između britanskih i jugoslavenskih postrojbi na području Julijske krajine i, u manjoj mjeri, Koruške, zadržalo se sve do 18. svibnja, odnosno do trenutka dok jugoslavenski vrh nije odlučio povući vojsku sa spornog područja. Postrojbe JA trebale su se u potpunosti povući do 21. svibnja. [5] U razdoblju od Churchillovog upozorenja Titu, 11. svibnja, do jugoslavenske odluke o povlačenju, 18. svibnja, dogodilo se izručenje (dijela) hrvatskih vojnika i civila Titu od strane tamošnjih britanskih vojnih vlasti 15. svibnja.

Sam čin izručenja 15. svibnja nije značio da je britanska strana automatski isključila mogućnost sukoba s jugoslavenskom vojskom. O tome jasno svjedoči Churchillov zapis od 16. svibnja u kojem je navedeno da "iskustvo iz Atene nas uči da se oni [britanski vojnici], kad pucnjava započne, ubrzo zagriju, pod pretpostavkom da im se, nakon razmatranja, uspije dokazati da se bore za pravednu stvar." [6]

Pod "iskustvom iz Atene", Churchill je podrazumijevao sukob britanske vojske s gerilskim postrojbama pod nadzorom Komunističke partije Grčke u Ateni u zimu 1944. godine, odnosno pola godine prije "Bleiburga".[7] Spomenuti zapis jasan je kao nagovještaj Churchilovog uvjerenja kako mogući sukob britanske vojske s JA ne bi bio prvi britanski obračun s nekom komunističkom formacijom tijekom (zadnje faze) Drugog svjetskog rata.

Julijska krajina i Koruška

Sukladno svojim (protukomunističkim) ciljevima, britansko vodstvo razmatralo je krajem travnja 1945. godine mogućnost da hrvatske postrojbe "zadrže Tita oko Zagreba i Ljubljane, kako bi u međuvremenu saveznici nesmetano okupirali Julijsku krajinu i Korušku." [8]Isti princip britanska strana primijenila je i dva tjedna kasnije, prilikom izručenja hrvatskih vojnika i civila jugoslavenskim postrojbama. Načelo je tada bilo samo donekle modificirano: umjesto da zadrže Tita, izručena hrvatska kolona Tita je trebala zaokupiti, kako bi se smanjile njegove aspiracije u vezi Julijske krajine i Koruške.

Britanski cilj bio je smanjiti mogućnost da im jugoslavenska strana stvara probleme prilikom okupacije dva spomenuta područja: Julijske krajine i Koruške. Taj cilj mogao se provesti ili izravnim sukobom s jugoslavenskom vojskom, što je britanska strana željela izbjeći, ili putem "toleriranja sukoba" između hrvatskih postrojbi u povlačenju i jugoslavenske vojske. Spomenuto "toleriranje sukoba" variralo je od britanskog promatranja sukoba hrvatske i jugoslavenske vojske s jasne distance, do izručenja hrvatskih vojnika jugoslavenskoj strani tijekom dužeg vremenskog razdoblja s ciljem da ju se zaokupi, i na taj način, neutralizira.

Pri promatranju problematike izručenja, odnosno pitanju koliki je broj od ukupnog hrvatskog ljudstva izručen, nužno je uzeti u obzir način na koji su se hrvatske kolone povlačile. Povlačenje se provodilo na području Slovenije, čije su ceste, ali i šumski putovi, bili ispunjeni i zakrčeni od velikog mnoštva ljudstva. Hrvatske kolone nalazile su se na začelju njemačke operativne grupe u povlačenju, a sastav kolona bio je mješovit: izmiješani su bili vojnici s civilima. Dodatna važnost zakrčenosti slovenskog područja bilo je u tome što su izbjeglice nastavile pristizati i nakon službenog završetka rata u Europi, čineći tako relativno veliko područje van svakog nadzora.

U takvim okolnostima, britanska strana odlučila je u cilju obostranog popuštanja napetosti s predstavnicima JA, izručiti dio hrvatskog ljudstva koje im se predalo. Nakon toga, izručenje se provodilo do 4. lipnja, kada je britansko vodstvo spomenutu odluku opozvalo. [9] I donošenje odluke o izručenju, kao i njezino opozivanje, bilo je u konkretnom trenutku samo odraz britanskih globalnih ciljeva lokaliziranih na relativno malom području. U takom razvoju situacije stradali su izručeni hrvatski vojnici i civili koji su od strane jugoslavenske vojske okrutno pobijeni kao kolateralna žrtve jedne pogodbe kojom se izbjegao (lokalni) sukob.

Vladimir Šumanović

Bilješke

[1] Petar Strčić, »"Bleiburg" – mit i stvarnost«, Titovo doba: Hrvatska prije, za vrijeme i poslije, Savez društava „Josip Broz Tito" Hrvatske, Zagreb, 2008., str. 97.
[2] Josip Broz Tito, Izgradnja nove Jugoslavije, Kultura, Beograd, 1948., sv. II. /knj. 1., str. 104.;
Katarina Spehnjak, »Britanski pogled na Hrvatsku 1945.: politika i društvo«, 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., str. 192.
[3] Dušan Biber, Tito – Churchill: Strogo tajno, Arhiv Jugoslavije – Beograd / Globus – Zagreb, 1981., str. 548.
[4] D. Biber, Tito – Churchill, str. 543.
[5] Darko Bekić, »Verzija Cowgillova izvještaja«, Otvoreni dossier Bleiburg, Vjesnik, Zagreb, 1990., str. 54., 58.
[6] D. Biber, Tito – Churchill, str. 549.
[7] Vladimir Dedijer, Svedočanstva o Drugom svetskom ratu, Narodna knjiga / Partizanska knjiga, Beograd, 1908., str. 169., 597.
[8] D. Biber, »Međunarodni položaj Jugoslavije u poslednjoj godini rata«, Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1986., str. 834.; Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986., str. 60.
[9 ]D. Bekić, »Verzija Cowgillova izvještaja«, Otvoreni dossier Bleiburg, str. 60.-61.