Justice, lies, audio tapes (iliti: pravna lakrdija)

Citati i komentari, ponekad su neizbježna tehnika priopćavanja. Naime, razno razne vrpce, laži, pretpostavke, optužbe, iskonstruirane teze pa i ''dokazi'', u suvremenom birokratsko-činovničkom pravnom paklu kojem su i zdrav razum a pogotovo istina podvrgnuti, najbolje govore – sami protiv sebe.

Jedna netom izrečena, izrazito sumanuta presuda s nebuloznim eksplikacijama i argumentacijom plićom od analognih procesa na nekom lokalnom prekršajnom sudu, diljem naše policijske državice ali i ostalih članica Kruga Zemalja, dala je povoda mnogobrojnim priobćenjima i reakcijama svih vrsta. Pa, krenimo redom.

''Ta je presuda prvi korak do pravde i istine za mnoge žrtve zločina počinjenih tiekom operacije Oluja u Hrvatskoj 1995. Ona pokazuje da čak i počinitelji zločina prema međunarodnom pravu na visokoj razini ne mogu izbjeći pravdi'', rekla je Nicola Duckworth, direktorica programa AI-a za Europu i središnju Aziu, u priobćenju.

''Međunarodna zajednica mora tražiti da Hrvatska istraži i procesuira stotine zaostalih predmeta kako bi žrtvama dala pristup do pravde, istine i odštete. Mora se tražiti i dati pravda za hrvatske ratne žrtve'', kazala je Duckworth.

Polako, Ms. Nicola. Mora se tražiti i dati pravda, ali prvo i prethodno, za srpske ratne žrtve. Kažemo mi, a trebala bi i čitava Hrvatska. Zašto? Zato. Zašto optužiti i osuditi generale pobjedničke vojske, koji su radili nešto što je bilo potpuno legitimno. ''To što je Hrvatska učinila bilo je potpuno opravdano, a ova presuda ne znači odbacivanje prava i obveze Hrvatske na samoobranu, nego je tu riječ o stajalištu suda prema onom što su učinila dvojica generala u okviru opravdane samoobrane'', rekao je Hannes Swoboda, izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku, u povodu spomenute presude.

Naravno da ne znači, ali Amnesty International i Ms. Nicola Duckworth uopće nisu zabrinuti što Ratko Mladić i Goran Hadžić nisu još ni uhićeni, dočim ''međunarodnu zajednicu'', a i hašku pravdu, uopće ne zanima gdje su i hoće li im ikad biti suđeno. Za genocid, na primjer. Veljko Kadijević i Blagoje Adžić nisu nikad optuženi, baš kao i nitko iz bivše Jugoslavije ili njezine JNA, za desetke tisuća kaznenih djela, genocidnih i protiv čovječnosti. Za prekomjerna granatiranja, nečovječne progone, mučenja, sakaćenja, silovanja, deportacije, progone, etnička čišćenja i mnoga druga zlodjela, za koja je, kako je danas jasno, odgovornost preuzela – Srbija. Kako i na koji način – Srbija, zapitati će se mnoga duša?

Pa jednostavno je to, a odgovor obara i svaku razložnost koju bi netko mogao vidjeti u gore spomenutoj, sumanutoj presudi, ili njezinoj nebuloznoj argumentaciji, začetoj u laboratoriju Save Štrbca i ostalih radionica Slobodana Miloševića i suradnika, raznoraznih četnika koji su se odavno po Srbiji izbratimili i izljubili s partizanima, i svim ostalim sudionicima onog pravog, jedinog ''zločinačkog poduhvata'', kako smo već pisali, jedinog pravog megaprojekta ikad započetog i provođenog na ''ovim prostorima''. Ali naravno, taj velikosrpski projekt imao je mnogobrojne subprojekte, i različite subordinirane procese, manje ili više vješto maskirane, ali u svakom slučaju učinkovite. Jer, Hadžić i Mladić, na primjer, slobodno negdje šeću. I tobože nitko ne zna gdje. A generali pobjedničke vojske, kojoj su pri pobjedi pripomogli i Amerikanci i Francuzi, optuženi su i osuđeni. Za pobjedu u ratu. Sudac Orie, koji je u iznošenju presude praktički 'prepisao' tekstove Save Štrbca, zanemario je, uz cjelokupnu argumentaciju svih obranbenih timova, i razna svjedočenja. Na primjer i ono bivšeg američkog veleposlanika Petera Galbraitha, kojemu nije poklonio baš nikakvu pažnju ili uvažavanje.

Odgovor ima veze s jednom od rezolucija UN-a, odnosno Generalne skupštine sa zasjedanja od 9-og veljače 1995-e godine, s 49-og zasjedanja, gdje je pod ''Agenda item 148'' prihvaćena rezolucija, 49/43:

The situation in the occupied territories of Croatia

1. Expresses its commitment to ensure respect for the sovereignty and territorial integrity of the Republic of Croatia;

Vidimo da se podržava suverenitet i teritorialni integritet Republike Hrvatske, unatoč tome što unutar RH traje od 1991-e godine ''međudržavni oružani sukob'', jer je sudac Orie rekao kako je ''Vieće ICTY-a došlo do zaključka da je postojao međunarodni oružani sukob''. Naravno da jest, i taj je započeo posve sigurno još 1991-e, a završen 1995-e. Radi se o istom sukobu, koji je Peter Galbraith okarakterizirao ovako: ''Hrvatska je bila napadnuta, Hrvatska je bila izložena agresiji, i to je jasno. U konačnici, Hrvatska je okončala rat akcijom Oluja koja je kasnije imala i posljedice da se cijela situacija u regiji smiri. Naravno, ako se pogledaju neke druge presude koje su sudska vijeća u Haagu donijela, jasno je da postoje određene nedorečenosti i razlike i zato kažem da mogu shvatiti zašto su ljudi danas u Hrvatskoj tužni i frustrirani.''

Jasno je, danas kao i onda, spomenute ''nedorečenosti i razlike'', proizlaze iz posve dorečenih razlika u stavu haškog Suda prema stranama u ovom ''međudržavnom sukobu'', odnosno namjernom 'nerazumijevanju' koje vodi k posve pristranom prosuđivanju i posljedičnoj presudi.

2. Calls upon all parties and, in particular, the Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro), to comply fully with all Security Council resolutions regarding the situation in Croatia, and to respect strictly its territorial integrity, and in this regard concludes that their activities aimed at achieving the integration of the occupied territories of Croatia into the administrative, military, educational, transportation and communication systems of the Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro) are illegal, null and void, and must cease immediately;

Razvidno je iz ovoga da UN jasno vidi kako je bitna strana u sukobu FRY, nekad proširena Srbija, danas samo i ta ista Srbija, koja je svojim nedavnim postupcima, kao recimo najavom odlikovanja zaslužnim pojedincima koji su napadali Vukovar, isto kao i angažmanom na polju prava, s optužnicama i progonima hrvatskih branitelja započetih još od 1991-e godine, u potpunosti preuzela odgovornost za agresiju, odnosno ''međudržavni sukob'' koji je spomenuo sudac Orie. G. Alphonse Orie očito ne cilja na tzv. SAO Krajinu kao na stranu u spomenutom ''međudržavnom sukobu'', kako on naziva isto ono što Peter Galbraith naziva srpskom ''agresijom'', suprotno (ne)razumijevanju mnogih u Hrvatskoj. Orie je namjerno neodređen i dvoznačan, ali sigurno zna da ne može poništiti UN-ove rezolucije. Kako je Hrvatska bila u ''sukobu'' ili s tzv. SAO Krajinom ili sa Srbijom (alias FRY-om), od 1991-e do 1995-e godine, jer je ratovala ili s jednom ili s drugom ''državom'', jasno je da nije mogla ratovati s tzv. Krajinom, koju UN nikad nije priznao kao državu. Radi(lo) se o državi Srbiji. Današnjoj i ondašnjoj.

3. Requests the Federal Republic of Yugoslavia (Serbia and Montenegro) to cease immediately any military and logistic support to the self-proclaimed authorities in the Serbian-controlled parts of Croatia; Ova točka iz Rezolucije 49/43 potvrđuje gore izneseno, u cjelosti.

4. Strongly condemns the Serbian self-proclaimed authorities in the Serbian-controlled territories of Croatia for their militant actions that have resulted in ethnic cleansing of the United Nations Protected Areas, and for their constant refusal to comply with the relevant Security Council resolutions;

UN jasno govori o etničkom čišćenju, što uključuje etnički sukob. Orie je shvatio da taj proizlazi iz međudržavnog sukoba, iako ne vidi agresiju, koju vidi UN. Jer, UN kaže dalje:

5. Reaffirms its support for the principle that all statements or commitments in the Serbian-controlled parts of Croatia made under duress, particularly those regarding land and property, are wholly null and void;

Ovo jasno kaže da je etničko čišćenje dovelo do nejasne situacije glede vlasništva nad zemljom i posjedima. Samim tim presuda koja sudi i presuđuje Hrvatskoj za djela počinjena nakon legalne i legitimne oružane oslobodilačke operacije na dotičnom hrvatskom teritoriju, a nije se bavila raznim kriminalnim djelima prethodno počinjenim na tom istom području, te nebrojenim zločinstvima nad domicilnim Hrvatima glede ''zemlje i posjeda'', selektivno je i namjerno jednostrana, pristrana i neodrživa.

Stvar je, međutim, prilično jednostavna. Sudac Orie širom je otvorio vrata pobijanju svoje vlastite presude. Naime, kako smo vidjeli, on namjerno nije spominjao Srbiju, iako je Sudsko vijeće ustanovilo kako se radi(lo) o ''međudržavnom oružanom sukobu''. Taj duboki zaključak namjerno nije pobliže kvalificiralo, niti se bavilo prirodom dotičnog ''sukoba'', unatoč gore navedenoj Rezoluciji UN-a, recimo, kao i mnogim drugima. To je haškom pravosuđu omogućilo da proglasi ''zločinački poduhvat'' započet 31-og srpnja, i proveden tijekom kolovoza, potpuno izdvojen iz (barem) petogodišnjeg konteksta, i zanemari činjenicu kako su, sudeći i prosuđujući po istom kriteriju, morali odavno, i davno prije ovog ''poduhvata'' osuditi stotine i tisuće ljudi u Srbiji, provesti procese i osude opsežne (bar) toliko kakvi su bili oni u Nürnbergu po završetku Drugog svjetskog rata, i nedvojbeno ustanoviti, srazmjerno provedenim istragama i njihovim rezultatima, kako je ''međudržavni oružani sukob'' isto što i ''agresija na Republiku Hrvatsku'', pod kojom je kvalifikacijom i poznat u ovoj zemlji, kao i većini ljudi upoznatih s istinom o uspješnom Domovinskom ratu i obrani Republike Hrvatske.

No, sumanuta presuda koja je ''izrezala'' tridesetak dana iz povjesnog kontesta, i zaključila kako je hrvatska vojska provela najbrži i najučinkovitiji ''zločinački poduhvat'' u povjesti čovječanstva, jer je prvi i jedini koji je kao takav kvalificiran i presuđen, spominje ''protupravne napade protiv civila'', te uspoređuje ''mjesta udara projektila s nacrtom''. Sudsko vijeće je zaključilo, između ostalih nebuloza, molimo pazite:

'' 4-og i 5-og kolovoza velik broj osoba napustio je Benkovac, Gračac, Knin i Obrovac i otišao u BiH i Srbiju. Vijeće misli da iako su postojali planovi krajinskih Srba za evakuaciju, oni su se razlikovali u intenzitetu, kada je predsjednik tzv. Srpske Krajine Martić naložio evakuaciju.

Vijeće je zaključilo da plan o evakuaciji ili naređenja vlasti krajinskih Srba nisu imale utjecaj na odlazak Srba, nego strah od nasilja i pritisak, pa ti ljudi nisu imali drugog izbora nego da odu. Svjedok je rekao da su granate koje su po Kninu padale sa svih strana služile za zastrašivanje. Vieće je zaključilo da su zločini koji obuhvaćaju ubojstva, pljačku i nečovječna djela stvorili pritisak među žrtvama i očevicima. Ti zločini doprinijeli su stvaranju atmosfere u kojoj ti ljudi nisu imali drugog izbora nego da odu.

Vijeće je zaključilo da to predstavlja deportaciju. Među mnogim izbjeglim krajinskim Srbima vijeće je zaključio da ih je najmanje 20.000 deportirano. Vijeće je razmotrilo niz hrvatskih pravnih instrumenata koji se odnose na imovinu. Vijeće je zaključilo da je motiv tih pravnih instrumenata da se osigura da imovina koju su ostavili Srbi dođe u ruke Hrvata i da se Srbima onemogući korištenje kuća i imovine.''

Ovaj posljednji paragraf izrazito je proizvoljan i zlonamjeran, u kontradikciji s točkom 5 iz gore navedene Rezolucije 49/43, odnosno predstavlja slobodni zaključak osnovan jedino i jednostavno na predpostavci Sudskog vijeća da je tome tako.

Vrativši se na početak citata, velik broj osoba je otišao u BiH i Srbiju, četvrtog i petog kolovoza. Jasno je da su se dalje spomenuta ''ubojstva, pljačke i nečovječna djela'' – koji su ''stvorili pritisak među žrtvama i očevicima'', dogodili nakon petog kolovoza.

Posve je nejasno kako su događaji, koji su se dogodili nakon petog kolovoza, ''stvorili atmosferu'' u kojoj ''ti ljudi nisu imali drugog izbora nego da odu'', ako su oni već bili otišli četvrtog i petog kolovoza? Naime, ljudi koji nisu otišli nakon petog kolovoza, očigledno nisu deportirani. Oni su izabrali ostati, znači očito su pronašli drugi izbor, ''nego da odu''. Prema haškom Sudskom vijeću pak, oni koji su sami otišli zaključno s petim kolovozom, zapravo su bili ''deportirani'', pod učinkom događaja nakon petog kolovoza.

Nejasno je, ipak, kako bi događaji koji su se dogodili nakon odlaska ''deportiranih'', uopće mogli uticati na odlazak istih. Očito je haško Sudsko vijeće pobilo neke od fundamentalnih postulata moderne fizike. Kako ''poslije'' utiče na ''prije''? Ne bude li znalo Sudsko vijeće, znati će Savo Štrbac, sigurni smo, i njegova istina, Veritas.

Međutim. ''Znamo da nas ne mogu slomiti ni sve svjetske sile, ni svi domaći mešetari koji nas žele uvjeriti kako smo krivi, kako ne trebamo biti zabrinuti, kako je osuđena samo jedna politika i ništa drugo'', poručio je, na Cvjetnicu, kardinal Bozanić.

Dr. Slaven Šuba
jedinohrvatska.hr