Izjednačena utakmica
Tomislav Horvatinčić je proveo svoj cilj. Neravnopravna utakmica, okončana je još jednim policijskim činom 'uspostavljanja reda', uz čuđenje hrvatskog magnata jer se ljudi bune a on im otvara 710 radnih mjesta. Preko 700 što konobara što prodavača što čuvara što menadžera. Oba spola. Nije to mala stvar, treba vjerovati čovjeku kad kaže kako je to važno za Hrvatsku. Jer sigurno je i on upoznat sa stanjem u domovini mu. Ljudi, prije svega, žele parkirati i kupovati. Tamo gdje parkiraju. Što je bolje od toga? A mogu i kavu popiti.
Ivan Šuker je, historijskog 7. travnja, ustvrdio u svom jutarnjem saborskom izlaganju, kako je puno toga napravljeno. Zapitavši se pri tom, ta kakva su to poduzeća s nula zaposlenih, odnosno čime se oni bave?
Dobro jutro, Hrvatska. Ministar je govorio o nelikvidnosti, mjerama, itd. Nakon više posnih godina, eto, izgleda da će se spriečiti da ljudi otvore drugu firmu, pa treću, pa četvrtu, i tako dalje. Čini se, najzad je problem uočen. Šteta što nije uočen dok je Šuker bio ministar, tko zna gdje bi nam onda bio kraj. A tek smo na početku, pred vratima EU-a. Indicirao je to i Barroso, koji je popio kavu u novootvorenom kompleksu, gdje sigurno nema firmica s ništa zaposlenih.
Svakako, država nije dosad htjela oduzeti šansu tolikim firmama, s 0 zaposlenih. Biti će da se radilo o ''fer i korektnoj'' tržišnoj utakmici. A to je moto naše nove, progresivne, neoliberalne Hrvatske. I gospodarskog oporavka. Punim jedrima u EU.
No, Barroso je bio zadovoljan i s Josipovićem. Odnosno, Josipović je bio još zadovoljniji s njim. I sa sobom, naravno. Povodom pobjede studenata prava na međunarodnom natjecanju ustvrdio je kako to pokazuje da ''mi jesmo u Europi''. Zanimljivo, kao da svi to ne znamo. Pa gdje smo dosad bili?
Slabije, međutim, razumijemo Ivanu Simić-Bodrožić. Nju koja uopće ne razumije Trećeg Predsjednika. Kako je to moguće? Čovjek ju je pozvao k sebi, iako zapravo nije on nego Fred Matić. Na brzinu je saznao zašto ju je pozvao, on tj. Fred, od Freda koji ju je pozvao, u njegovo ime, i na brzinu je, kako već to ide, iskoristio priliku za pripovjetku o obitelji Zec. Fantastičan timing, a i prilika.
Ono što ne razumijemo kod mlade književnice je kako to da ona ne razumije Trećeg Predsjednika? Istina, mi ne razumijemo, zbog čega bismo slušali o obitelji Zec ako nam je netko, na primjer nama, pobio drage ljude granatom. Koja je došla odnekud, od nepoznatih ljudi. Jer mi nismo išli k njima pucati na njih. Ivana je isto tako ostala bez mnogih svojih, nepovratno. Njezina je ''žrtva'', međutim, po Trećem Predsjedniku, okarakterizirana kao ''ista kao i ona srpska''. Znači, nešto kao 1-1.
Zanimljivo. Predsjednik je dotični prošle godine sudjelovao na svečanosti obnove spomenika u Srbu. On je zacijelo informiran o kakvom se događaju tamo radilo. I, dok je potanko objašnjavao književnici Simić-Bodrožić kako su stradali Zečevi, ne sjećamo se da je u Srbu ili nakon njega pričao o činjenicama toga događaja. Tko je tamo napao hodočasnike, nevine ljude, tko ih je pobio i kako. Recimo svećenika Gospodnetića. Sigurno Predsjednik zna, ta ne bi im dizao spomenik.
Čini se, u Srbu je okršaj bio neravnopravan. Baš kao i u Vukovaru, ili u mnogim hrvatskim gradovima, tijekom Domovinskog rata. Baš kao i u Zagrebu, recimo, 'slavne' četrdesetpete. Tamo je, među mnogima, život završila i Grozda Budak. Znamo i kako. Volimo je se sjetiti, ne samo zato što je preminula herojski. Bila je mlada, i bila je prekrasna osoba. U svakom pogledu.
Ali, Treći Predsjednik voli kad je utakmica izjednačena. On, poput većine sportskih kibica, vjerovatno, 'druka' za slabijeg. Osim kad ne druka za 'svojeg'. Ali i to je ljudski. Konačno, zato je i postao predsjednik, s ''ljudskim licem'', za razliku od Drugog Predsjednika, koji je znao izustiti i ovo: ''Ustaše su se 45. povlačili da bi se predali Englezima, no Englezi su se držali one da se vojska mora predati onima protiv kojih su ratovali. Postali su žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći''. To je rekao Mesić, priznavši da ga često optužuju da različito tretira zločine, iako ''to nije istina''. Drugi Predsjednik jednostavno zna što je istina.
Pa, gdje je tu razlika? I Mesić spominje da su svi zločini isti. Izjednačena utakmica. Pa kako to da onda rezultat nije isti? Mesić je našao elegantan izlaz, kako i priliči znalcu. Englezi su se ''držali one''. Osveta je bila neminovna, nema veze za Engleze.
Eto, mlada bi hrvatska književnica sad konačno morala shvatiti. Hrvatska je zemlja jednakih prava, plus poneke pozitivne diskriminacije. Bolje, naravno, pozitivne nego negativne. Takvu nećemo dozvoliti. Odnosno, neće nam dati Europa. Europa, odnosno EU, će nam dati ''priliku za bolji život za svakoga''. A kad uđemo, i granice će postati nevažne. Onda ćemo konačno shvatiti. Nismo se ni trebali boriti! A tek te žrtve... Samo da ti zločesti ljudi nisu htjeli ratovati. Tko im kriv, što su se zavadili!
No, okrenimo se budućnosti. Imamo novi shopping centar, i to u samom strogom centru. To je budućnost jer to je put. Sad i Barroso ima gdje popiti kavu, usred grada. A i zaposlenost je naglo narasla. Ostavimo sad prigovore i nezadovoljstva. Pred nama su – izbori i referendum. A slijedi i obračun. Npr. s tvrtkama gdje ne radi – nitko. Čemu onda ta malodušnost. Čak je i afera Daimler riješena, 25%. Nije ni čudo da Predsjednik i Predsjednica Vlade – cvjetaju. Još samo da i Hrvatska propupa.
Dr. Slaven Šuba
www.jedinohrvatska.hr