Taj osjećaj
Čuje se ovih dana svašta. Nogometaš Sammir: ''Osjećam se – kao Hrvat''. Za svaku pohvalu, izgleda da brazilski Hrvat nema kompleksa, tako da kod njega vlada, po svemu sudeći, veća doza hrvatstva nego kod nekih naših perspektivnih političara, recimo. Oni se, u glavnom, osjećaju – kao Europljani. Silno im je bliska, naime, Europska Unija. Da se osjećaju ''kao Hrvati'', ne sjećamo se da su prevalili preko usta. A zašto i bi? Tko bi im vjerovao, zasad je nepoznato. Nomina sunt odiosa. Mi im ne vjerujemo ni da su Europljani, ma kako rekli da se osjećaju. Vjerujemo, naprotiv, da često govore i – lažu.
Tragikomičnih 66 mjesta u MUP-u, za pripadnike nacionalnih manjina, na bazi ''svih stručnih i profesionalnih kriterija'', recimo, vjerovatno bi Sammiru garantiralo posao u MUP-u, samo kad se ne bi osjećao, politički nekorektno, kao Hrvat. Da je ostao Brazilac, možda bi upao i u tu, ''EUropsku kvotu''. Zašto baš 66? Tko zna, vjerovatno je to nekih 11 posto više nego dosad? Da se kvota zaokruži na čarobnom, EUropskom broju. Nikad se ne zna. Treba nam 111% manjinskog MUP-a, to je sigurno neka od prokušanih briselskih formula. Zvuči kao recept za ravne i ukusne krastavce, ili što već EU želi uvoziti i jesti. Po svježi sir naših kumica ipak će morati na Dolac.
Naša je Vlada pak, ipak, angažirala britanskog – koga bi drugog – savjetnika, glede zatvaranja tog neugodnog poglavlja 8. To je u Kini sretan broj, u Hrvatskoj kao da baš i nije. Nesamostalni smo bili 888 godina, možda ipak treba okrenuti logiku i reći – sretni smo, nakon svih tih osmica? Ali eto, naš suverenitet opet plovi nekim sumnjivim, nemirnim vodama. Ako će nas Englez svjetovati kako lakše i brže do EUdorada, teško ćemo tamo ikad ili bilo kad. To za neke zvuči fatalno, ali nama osjećaj kaže – bilo bi to fenomenalno. Nikad, a možda ni tada, to već zvuči znatno bolje od EUropske, engleski maglovite, komunistički mutne, standardno besmislene 'perspektive'. Kakva bi ta mogla biti, zorno pokazuje perspektiva, a i retrospektiva, položaja 'konstitutivnih' Hrvata unutar Bosne i Hercegovine. BiH je i danas, u ostalom, pokušaj revitalizacije Jugoslavije 'u malom', istog političkog konstrukta koji je na većoj, svesrpskoj skali implodirao, oslobodivši više energije od japanskih napuklih nuklearki, a tijekom svojih neslavnih godina tamničenja svojih 'konstitutivnih' naroda, te narodnosti i manjina, zabavljao se progonima bezbrojnih političkih protivnika, kako unutar tako izvan svojih napuhanih, besmislenih, velikosrpskih granica.
Sad je paradigma promijenjena. Hrvatskom, još od pobjede u ratu, buja osjećaj pritiska u miru. Prigovori svih vrsta, optužbe i progoni, imaju – naravno – isto, Versailles - jugoslavensko ishodište. S Bruxelles-jugosfernim odredištem, pod londonsko-haaškim političkim programom, uz software koji uporno pišu tako da nam Hrvatsku – izbrišu. Za input se skrbe razni, programeri hrvatske budućnosti, kao i piskarala posvećena hrvatskoj prošlosti, odnosno povjesnici. Metodom prepisivanja s ispisivanjem, i propisivanjem s nebrojenim preinakama koje su svrhovite, jer redovno završavaju s – doznakama. Angažirani na inputu su Veritas, i 'slavni' Štrbac, zatim raznorazne 'ne-vladine' organizacije, međunarodne slične i različite ispostave – koga već treba. Input prema uputama. Ali svi uredno financirani, kako od vanjskih, tako i od domaćih ''izvora''. Jer, pritisak treba sustavno i dozirano, povećavati. EUtanazirajući pritisak, uz odgovarajući pravni okvir, odnosno učinkoviti software, to je formula za uspjeh. Neodoljivi, pobjednički hod, kroz Hrvatsku i po ''zapadnom Balkanu'', a prema EUdoradu, sve do Jugosfere. Najzad, cilj je stići natrag u uvećanu Srbiju, bez obzira kako se u tom trenutku zvala.
Konačno, ime je, u ovom trenutku, najmanje važno. Važan je – taj osjećaj. Znaju to ne samo 'braća', zna to i naš Sammir, koji je izrekao i to da, igrao ili ne igrao za Hrvatsku, ''uvijek će biti Hrvat''.
Bravo, Sammire. Bravo, Etto, bravo Eduardo. Iskreno, od stranaca, i to ne-Europljana, pomalo možemo i učiti. Po malo. Koliko je važan taj osjećaj, a koliko su (ne)važna poglavlja, i ta gusta, londonska magla. Jer Hrvatska se voli, i nju se osjeća. A EU?
Ne, to nije to. Nije – taj osjećaj.
No, naša nas elitna kasta bez kompleksa i bez srama, vuče k EUropstvu, bez obzira na osjećaje većine pučanstva, da ne spominjemo one 'važnije', egzaktne parametre. Ti bi se trebali zasnivati na preciznim izračunima, projekcijama, idejama, koje bi onda trebale narodu, odnosno biračkoj masi, pružiti nekakvo uporište za proEUropsko razmišljanje ili, nedajbože, odluku.
Kad tamo – ništa od toga. Nudi se ''prilika za bolji život za svakoga'', pa ''pristup tržištu od 500m ljudi'', zatim ''EUropska ljudska prava'', pa ''pristup predpristupnim fondovima'', i slične 'poslastice', gotovo balkanskog okusa, milozvučne jugosfernom uhu biračkome. Samo, Vesna je Pusić već priznala, sa žalom u srcu, kako smo sredstva za 2012. već prokockali. Ona za 2013. najvjerovatnije su isto tako izgubljena. Povrh toga, 'naša' je predsjednica Nacionalnog odbora z.p.p. sugerirala kako ćemo teško i do tih novaca. Uopće, teško da ćemo do ičega lako, i van EU-a, a kamo li kad nas jednom priključe. Već nas i onako sišu i isisavaju, i ovako daljinski.
Beskompromisni Stipe Mesić, bez kompleksa vodi, međutim, svoju ''trade mark'' politiku. Skoro bi se moglo reći, svoj ''brand'' politike. I ta se, kao i EUropska, zasniva na sredstvima. Prije svega onim našim, hrvatskim. Iz hrvatskog proračuna. Veleposlanici Rusije, Kine i Kazahstana prihvatili su, pri gozbi u zagrebačkom restoranu ''Baltazar'', prijedlog hrvatskog političkog neimara, obožavatelja pelješkog Plavca malog, kao i slasnih kamenica i sira, da njihov sljedeći susret bude – na Pelješcu.
Ta zašto ne? Ostaje žal, što se neće pridružiti i – Gadafi? More the merrier, kažu na anglohrvatskom. Mi bi rekli, ''kad je bal, nek' je bal''... EUdorado je, i onako, sve u svemu – konstantan karneval. A hrvatsko približavanje... (zapadnom Balkanu)... slabo je prikriveni – permanentan maskenbal.
Ne, to nije to. Nije – taj osjećaj.
dr. Slaven Šuba
www.jedinohrvatska.hr