Savez za Europu

U visokotiražnim niskokvalitetnim tiskovinama, kojima su načičkani hrvatski kiosci, nema nikakve publikacije s tekstovima sličnima slobodoumnom izlistavanju argumenata, kakvog ima naravno na Internetu, npr. na http://more-to-life-than-shoes.blogspot.com, čiji je naslov ''Više ne volim EU''. Evo nekih točaka od 50, zapravo 51 navedene u dotičnom 'blogu'. Ionako ih zapravo ima i još više i to još bitnijih, što je sve skupa previše. Ali eto, koga zanima hrvatska verzija, i to u daleko potpunijem i potpuno znanstvenom formatu, naravno da se treba obratiti na knjigu Marjana Bošnjaka: ''EU? Ne Hvala'', što je referentno štivo za svaku relevantnu diskusiju na temu ''ulaska RH u EU'' i brojnih, 'zanemarenih' pojava, s njim odnosno svim tim, u vezi.

''1) 75% naših su zakona kreirani od EU-a. Roman Herzog i bivši njemački predsjednik nedavno su rekli da je sada 84% zakona u Njemačkoj doneseno u Bruxellesu.'' Telemediji i VT-NK tiskovine u RH, ne zamaraju se previše s tim i sličnim podatcima. Oni daju prostor Josipoviću i Kosorici koji užurbano pripremaju ofenzivu Saveza za Europu. Ta se i ovog puta sprema pregaziti Neretvu, kao i osjetiti se skroz do Sutjeske.

''2) Demokratski deficit: (Europska) Komisija nije birana niti je (nekome) odgovorna. Odaziv na izborima za Europski Parlament je manji od 50% po čitavom EU-u, unatoč tome što je glasovanje obvezatno u nekim zemljama.'' Koga briga? U RH je Josipović izabran s daleko manje od 50% biračkog Tijela. Legitimno. Kosor nije nikad ni izabrana. Ponovo legitimno. Iz kojeg sustava dolazi ''naše'' pravosuđe? Ponovo, koje je pravosuđe ''naše'', i gdje takvo zasjeda i odlučuje?

''8) Uništenje europskih ribolovnih područja i uništavanje života britanskih ribara.'' Hej, zar ovo ne zvuči poznato. Imamo li i mi neki problem s ribarstvom, Jadranom, isključivim gospodarskim pojasom? VT-NK tiskovine nisu baš previše zabrinute. Zašto bi i bile? Nije ni naša Vlada, još manje naša 2 predsjednika, bivši i trenutni. Najmanje zastupnici u Hrvatskom, nekad Državnom, Saboru.

''9) Strasbourg: 250 m funti godišnje, za što?'' Ovo zaslužuje opširan odgovor. U RH nitko, međutim, ni ne pita. A tko bi pitao, i koga? Kosor govori samo o tome što nas ''čeka'', već prve godine. Mudro prešućuje ostalo, što nas isto tako iščekuje, godinama što dolaze.

''10) Korupcija: Edith Cresson koja koristi svog zubara kao savjetnika za razvoj pomoći u svijetu, Santer Commission daje ostavku u nemilosti, skandal s tajnim računima unutar Komiteta za Regije, Eurostat kojeg Donji dom Skupštine opisuje kao 'veliko pljačkaško poduzetništvo'... trebamo li nastaviti?'' Ne trebamo, možemo stati. Ovdje spomenuti skandal, naravno, odavno je zaboravljen. Koga briga? Valjda je to neki čisto regionalni problem. Daleko je to od RH.

''11) OLAF: Tijelo za borbu s prijevarama uhićuje istražne novinare a ne kriminalce.'' Opet jedan skandal iz prošlosti. Slučajno, ne tako daleke. A radilo se o nečemu kao: ''Reporter na tragu korupciji unutar EU uhićen.'' I tako dalje. Možemo biti ponosni. Kod nas reporteri i dalje izvještavaju – o onome što im se kaže i dozvoli objaviti. Pomalo selektivno, ali Bože moj.

''43) Propaganda: Beskrajan napor kako bi se osiguralo da svatko nauči prestati brinuti i zavoli EU. U stvarnosti korištenje našeg novca da nam se kaže što bismo trebali misliti...''

Ova je točka najvjerovatnije pertinentna za sve režime. Npr. jednostavna supstitucija 'EU - SKJ' imala bi efekt vremeplova, sa svježim okusom revolucionarne prošlosti. Primjedba: ne propustiti probati, doživljaj je nezaboravan.

I tako, iako je Kosor uskliknula pred mikrofonima, zvučeći umorno i zvečeći zabrinuto, ''Savez za Europu ne postoji'', naravno da to zapravo nije mislila. Bio je to zapravo njezin pep speech. Na frekvencijama Vesne Pusić i ostalih zabrinutih pregovarača. Kad je u detuđmaniziranoj Hrvatskoj, u eri retardirane politike i profil(tr)iranih političara, netko od elite zaista mislio to što kaže? Zaista, to bi se dogodilo onda kad obično ne bi rekli – ništa. Odnosno, ništa značajno.

Ali, nakon Josipovićevog pantovčanskog, historijskog, okupljanja vladajućih, parlamentarnih eurofila, nazire se odlučnost za prevaljivanje tih posljednjih, sitnih koračića. I vješanja mlinskoga kamenja Hrvatima oko vratova, i do daske. Bivši predsjednik Najljepše Naše, čovjek koji je papagajski navodio Irsku i Portugal za primjer – Hrvatskoj, naravno, nije, naravno, na Facebooku ili na Internetu. Zašto bi i bio? Ali tamo se nalaze razne političke poslastice, kao na primjer govor zastupnika Nigela Faragea, http://www.mojnet.com, zanimljivo štivo koje se da preporučiti i najnovijem predsjedniku RH. On ionako voli Internet, valjda nije stalno na Facebooku, s istomišljenicima.

Zašto bismo se lagali, ako živimo u ''demokraciji''? Zašto bi nas naše VT-NK novinstvo i telemedijsko novinarstvo lagalo, drugo je pitanje. Može se reformulirati i u: zašto nas ne bi lagali? Zar nije i to – demokracija? Odgovor je, naravno, jest, i to je demokracija, ali što je s demokracijom koja postoji za jedne, a nema je za – sve ostale, osim na – Internetu? Što je u Hrvatskoj danas, zapravo, realno, a što – virtualno?

Uopće, poput prvospomenutih stranica, karakteriziranih ružičastom, pro-europskom pozadinskom bojom svijetle budućnosti, mnoštvo je materiala na Internetu gdje demokracija ipak progovara. I bez Assangea. Ali postoje ljudi, poput Kosor ili Josipovića, kojeg savjetuju magnitude poput Bude Lončara ili Zrinke Mojzeš-Vrabec (čime li su oni opravdali svoju ''službu'' Hrvatskoj, ako već jesu završili na Pantovčaku?), koji ne prezaju od služenja EUropskoj ideji, bez da su podastrli ijedan argument koji bi poništio činjenicu razornih brojeva hrvatske svakodnevice, te mučne gotovo vječite svjedoke nezaposlenosti, nelikvidnosti, vanjskog duga te rastućih ili opadajućih brojki u raznim 'sektorima' gospodarstva ili državnog krvotoka, dok istovremeno savršeno znaju kako hrvatski Narod zna kako oni tom istom Narodu ne služe, nego njime beskrupulozno vladaju, a u ime i za interes vanjskog, EUropskog, nalogodavca i gospodara.

Nema ništa u projektu ulaska RH u EU što bi ga opravdavalo, niti od 2000-e godine na ovamo, niti odsada pa nadalje. Slobodno se može reći, a i pročitati, jer istina se ne da sakriti. Kao što to nije bio slučaj niti u irskom ili portugalskom projektu, gdje je žrtvovana dugoročna stabilnost i samosvojnost zemalja, na oltar fiktivnom Europejstvu jednakom konkretnom EUropstvu, koje je donijelo kratkoročni prosperitet narodu i dugoročni – odabranoj nekolicini. Ali demokratsko je pravo i njih, EUrokrata i budućih i sadašnjih foteljaša koji se valjaju hrvatskim političkim govornicama i medijskim prostorima, da nam objasne svoju 'ideju', i u čemu je ona tako genialna za hrvatski narod, osim što dolazi izravno iz mozgova i radionica – stranih Hrvatskoj, lociranih globalno, projiciranih lokalno, i nadređenih – Hrvatskoj, čitavoj, kao i njima, sužanjskoj pasmini, ljudima bez političkog i inog stvarnog identiteta, još manje morala. Jer moral, u politici, značilo bi prije svega jasno stajati iza jedne ideje, i jasno i nedvosmisleno govoriti, razumljivim jezikom, svojim biračima ali i čitavom Narodu – što je to što ih čeka, dobro ili loše, tamo gdje ih vode i odvode, u svojoj žarkoj želji da udovolje – svojim gospodarima.

Naravno, u Republici Hrvatskoj stvarna je situacija, i cjelokupna priča, još i gora. Daleko gora. Za razliku od Irske ili Portugala koji su se EU-u pridruživali u nekoj sasvim drugoj situaciji i iz daleko udobnijih pozicija, Hrvatska bi već u startu trebala ući u EU osakaćena, okljaštrena, onemogućena i puzeći. Vezana u obruč Jugosfere, koji bi dodatno olakšao daljnja ponižavanja i totalnu eksploataciju s posljedičnom dugoročnom, pa i vječnom, besperspektivnošću i gubitkom vlastitog identiteta i suvereniteta. EU je već odavno u Hrvatskoj, ne samo gospodarski i legislativno, nego de facto vlada svime što u RH vrijedi ili donosi profit. Ostalo, ono mučno, tegobno i neprofitabilno, ostavljeno je – Hrvatima, odnosno hrvatskim elitama, koje nastavljaju svoje saborske igrokaze i pantovčanske pantomime.

Narodu ostaju priopćenja, i poruke o svjetlosti nadolazeće, EUropske stvarnosti, budućnosti u kojoj će mu biti omogućeno – služiti, i umirati. U interesu globalnog, svjetskog, EUropskog napretka, ''tržišta od 500m ljudi'', ''prilike za bolji život za svakoga'', ''sigurnih ljudskih prava'', i ostalih sličnih, epohalnih, dostignuća koja će Hrvatima i njihovoj djeci jamčiti – EUropstvo. Unutar Hrvatske. Europljanima će pak, zajamčiti i formalno pravo da nastave raditi sve što već rade, i imaju, unutar RH. Neometani. I s blagoslovom, s Pantovčaka i s Markova trga. Legalno i po zakonu, zauvijek.

Za kraj, konzervativni zastupnik Kirkhope tražio je od Angele Merkel još 2007-e da predvodi ''Europu rezultata'', a ne Europu deklaracija i konstitucija. Reče i: "EU danas doživljava se kao udaljena birokracija. Ljudi vide EU kao pre-uređivačko tijelo koje je zakoračilo na puno pitanja koja bi bolje uređivale nacionalne države. Ljudi unutar Europe žele vidjeti suradnju, ali ne razumiju zašto političari unutar EU-a i parlament (europski u Strasbourgu) troše toliko puno vremena na konstitucionalna i institucionalna pitanja. Ono što je bitno su rezultati, a ne nacrti ustava''.

Jasno je zašto dotični političari troše toliko vremena na ta pitanja, barem nama. Njihovi su najbolji 'rezultati' zapravo upravo boravak u dotičnim insitucijama i bavljenje konstitucijama, jer teče staž a bankovni računi se podebljavaju, dok ''ljudi unutar Europe'' i dalje mogu ''vidjeti suradnju'', ako su je pripravni gledati i doživljavati. Naravno, ako prežive te 'procese'. Jer, rekao je i ovo Kirkhope: ''Žele od nas da isporučimo bitno, a ne da se bavimo procesima''.

Pa, u Hrvatskoj odavno nitko ne ''isporučuje'' ništa bitno, ali procesima se bave i Markov trg i Pantovčak. Neumorno. Imamo dvostruku administraciju, udvostručene napore, vjerovatno epskih dimenzija, a o kvaliteti svatko može prosuditi sam, u atmosferi rastućih prosvjeda i tih dosadnih, neumornih brojki, koje rastu, penju se i dižu. Zaista, naša spremnost za ''pridruživanje EU-u'' naprosto je impresivna.

dr. Slaven Šuba