Zločinački poduhvat

Veleposlanik jugoslavenske kraljevske vlade, Konstantin Fotić, vodio je 3. travnja 1941. godine s američkim predsjednikom Rooseveltom razgovor o kojem je kasnije tvrdio da mu je Roosevelt izjavio: ''Zar vi ne mislite da bi za vas Srbe mnogo bolje bilo postati ponovo homogena država i odvojiti se od vaših zapadnih provincija? Tako biste ponovo postali jaki i ne biste trošili snage u beskrajnim domaćim problemima i diskusijama.'' Jednom poslije, u srpnju te godine, nastavio je Roosevelt otvoreno: ''Nitko od nas danas ne zna je li mudro, u interesu održavanja mira, sputavati Hrvate da se ne uhvate u koštac sa Srbima i obrnuto.''

Moglo bi se reći, dileme koje su se prostirale pred državnicima onog doba, bili su tu i Churchill te Staljin, a i Hitler, Mussolini te mnogi drugi ''velikani'', odnosno zločinci, kao recimo Tito, kao da nisu nestale ni danas. EU, koju su u vrlo sličnoj formi i kapacitetu predviđali još i nacisti, kao da ni sama danas ne zna, bi li i kad bi, širila se Hrvatskom i kroz Hrvatsku, iako je već ušla duboko, u sve pore hrvatskog političkog bića, a bogme i gospodarskog i inog, nekog ili svakog. Čini se ipak, najradije bi – posve suprotno mudrom Rooseveltu – ipak privezala Hrvatsku u zapadnobalkanski čvor, ili bi se s njom loptala u toj loptici hopsici zvanoj Jugosfera.

Posve sigurno svjesni su toga i Balkanci, oni pravi i jedini, istočni Balkanci, jer 'Balkan' kao takav i ne postoji kao što nikad i nije, ali formule razne i procedure koje nas balkaniziraju, postoje oduvijek pa eto i novih. Prikladnih i sukladnih 'duhu vremena'.

S istočnog Balkana stiže najnovija ideja. Izrekao ju je Srđan Srećković, koji je ispalio grom iz vedra neba, ravno prema Hrvatskoj, velikom partneru političkom i gospodarskom, i naravno policijskom, što sve već neko vrijeme zalijevaju šampanjcem od Briona do Vukovara, naš predsjednik dr. Ivo i omiljeni mu drug, 'predsednik' Boris Tadić. Zacijelo, Srđan ne ispaljuje svoja promišljanja tek tako pa iz vedra neba, ta ipak je on ministar diaspore. Srđan bi da ima konstitutivnu diasporu, i to u Hrvatskoj. Iako se ta još nije pokazala ni konstruktivnom. Tek što dobiše prava veća od svih ostalih manjina, o čemu ni da zucnuše brojne nevladine udrugice s bezbrojnim zahtjevima na istu našu Hrvatsku, odnosno nebrojenim pritiscima glede ovog ili onog slučaja ili nedostatka. Neće one ni o Srđanu ni rječce, sigurni smo.

Iako Boris sigurno dobro zna što i o čemu Srđan, a isto tako i njegov dobar prijatelj dr. Ivo, jer mali je ovo svijet, a još je bliži danas nego ikad, ni slova o dekonstruktivnom, konstitutivnom zahtjevu od Borisa. Još manje od g. Josipovića. Zanimljivo. Iako na istočnom Balkanu jako dobro znaju, kako od konstitutivnog statusa nema ništa; zapravo, sve dok je slobodne i suverene Hrvatske nikad, a možda ni tada, ali ipak je Srećković krenuo oprobati sreću, junačku.

Što reći? Ali da, još od Vuka pa od Garašanina, Srbi ne odustaju. I Srđan je mentalno, kao i Boris, negdje u 19. 'veku', ako je iole ozbiljan. A izgleda da jest ozbiljan, kad je već ministar. Iako, imamo ih i mi, sličnih kalibara i kapaciteta. Tako da znamo za taj problem, ozbiljnosti. Ili kredibiliteta. Za razliku od srpskih ministara koji žive u prošlosti, naši, međutim, žive u budućnosti. U najboljoj tradiciji, i navadi hrvatskog naroda, oni se opijaju – budućnošću. Naravno, nikakvom religijom, opijumom za narod, ne opijaju se naši brojni zastupnici i potpredsjednici. Ne više ni svijetlom budućnošću, odgođenom za nepoznati period, jer marksizam je propao, iako je tu i dalje antifašizam, bez fašista. Ali tu je EU, tu je budućnost. Link za dvadeseto stoljeće je taj 'antifašizam', što je suvremeni termin za projekt koji su provodili, na istočnom Balkanu, danas združeni u mirovinama iako ne u mirovini, četnici i partizani. Znači velikoSrbi i jugoSlaveni.

I eto nas u Jugosferi kao velikoj Srbiji. Još jednom, u najnovijoj verziji udruženog zločinačkog poduhvata. Jedinog pravog, jedinog istinskog koji se oduvijek vodio i provodio na ''ovim prostorima''. U trenutku kad u Subotici vrište kako će klati Hrvate, dok se u Bosni i Hercegovini Hrvati ''majoriziraju'', a istodobno u PC srpski 'republikanci' dobivaju svoj vlastiti poštanski broj, Srećković je pokušao sreću s konstitutivnim konceptom. Konceptualno, vrlo bliskim velikosrpskom konceptu.

Teoretski i praktično, radi se o kontraceptivnom i kontraproduktivnom konceptu. O zločinačkom poduhvatu koji, zna to nesretni Srećković, nema nikakvih izgleda dok je suverene i neovisne Hrvatske, i Ustava na snazi. Čemu se onda nada? Pa, nije Srđan od jučer, a sigurno je dobar s Borisom, koji je prijatelj s dr. Ivom, drugim. A bio je i sa Stjepanom, kao i s dr. Ivom, prvim. Evo opet kontinuiteta. Koncepcijskog. I tako, život teče, teče i Dunav. Valja se. A poduhvat, traje li, traje. I valja se, i on. Teci Sava, hitra teci. Dok još možeš.

Dokle će? Dok – ne promijenimo Ustav? Srbi žive u prošlosti, Hrvati u budućnosti. Zajednički nazivnik, zaista, može biti jedino velikosrpska Jugosfera, zapadnobalkanski 'region' 'prisajedinjen' EU-u. I to je to, EUdorado. Konačno rješenje, kao iz one 'do istrage naše ili vaše'. Naši petokolonaši, poslušnici svjetskog, globalnog kapitalističkog poretka, koji nas, uz odanost stranim bankarima i briselskim lakejima čvrstom rukom vode u EU, zasigurno ne mare ni za Srđana. On je pak siguran da će se o tome uskoro razgovarati, o njegovom zahtjevu. U ostalom, čemu čekati? Srećković dobro zna da naši petokolonaši uvijek na kraju – popuste. Teška srca.

Njima je na srcu – globalno tržište. Gospodstvo kapitala i dužničko ropstvo, uz osakaćenu industriju i odsustvo svakog moralnog principa, jer ''nema toga što nećemo učiniti kako bismo ušli u EU'', ne ostavlja prostor – suverenosti. To pak otvara prostor – velikosrpstvu. EU je EUdorado za jugosferično velikosrpstvo, kroz mala vrata, ako su se već bila zalupila ona velika, široka, ''jugoslavenska''. Ali sad su tu nebrojeni prijatelji, neumorni borci za ''ljudska prava'' i slične tekovine i vrednote, koje nas sve, kako reče Pupovac, iščekuju u EU-u. Tako primamljivo.

Jasno je, u tom procesu nema puno prostora za nekakve 'branitelje', i njihovo djelovanje. Neka ih, u par stotina udruga, naravno 'nevladinih'. Depolitiziranih. Tko je vidio da branitelji brane državu – u miru? Neće se to dozvoliti, a i čemu kad imamo – NATO? Zna to dobro i nesretni Srećković. On ionako samo radi svoj posao, i sigurni smo da ga radi jako dobro, baš ''kako treba''. Baš kao i naše ministarstvo branitelja, ili MVPEI, ili Jandroković, ili Bošnjaković. Svatko zna što radi, svatko igra svoju ulogu.

To je, u ostalom, jedini način da uspije, jedini zločinački poduhvat koji u stvari postoji, na ''zapadnom Balkanu'', koji zapravo ne postoji. Kako bi drukčije i uspio, jer ako vjerujemo u ateizam ili 'antifašizam', onda je zaista moguće bilo što. I jedno i drugo su, na ovom prostoru, sinonimi za totalnu balkanizaciju, i za potpunu suprotnost samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Živi bili, pa je – obranili. Inače je ne bu, a s njome ni nas.

Dr. Slaven Šuba