Šala mala

U državi kojom ne vladaju ni matematičari ni fizičari ni kemičari, niti itko od zloglasno bistrih ljudi – ali očito nedovoljno bistrih da oni kažu što bi možda trebalo raditi, moguće iz jednostavnog razloga što imaju veći IQ, više morala, više kredibiliteta, ili jednostavno bolje znaju matematiku i logiku, s čime je u uskoj vezi i ekonomija, za koju isto svake godine dodjeljuju Nobelovu nagradu – očito brojevi ne predstavljaju ništa.

Kažu da je Jadranka Kosor bila odlična učenica, potom je bila odlična novinarka, pa odlična političarka, ali u prvom redu isto tako odlična učenica (''kud Ivo, tud i ja''), što kad se zbroji s izjavom dr. Ive (prvog) ''nema toga što nećemo učiniti kako bismo ušli u EU'', daje mogući rezultat: otići ćemo i do Salzburga, a logičnom ekstrapolacijom i bilo gdje-gdje treba, ne bi li Hrvatska ušla u EU. Što znači, ne ona, nego svi mi. A ona će se, eventualnim odlaskom do Salzburga, eventualno žrtvovati. Radi našeg dobra, odnosno EUropstva koje nam je propisano.

No dobro, naši političari regrutirani iz redova ponajviše pravnika, pa novinara i liječnika i tko zna kakvih poduzetnika i specijaliziranih branši spretnih i sretnih, ne mare više ni za kakve brojke osim one koje ih vode k EUdoradu. Narodu, koji zna brojeve nezaposlenih, nelikvidnosti, vanjskog duga, pa tako i broj kuna u svojem novčaniku, odavno nude EUropstvo kao sveti Gral kojemu treba težiti, nedostižni datum ulaska kao najveće dobro kojem treba težiti.

Sve bi to bilo dobro kad ne bi i suviše jasno podsjećalo na svoje komunističke predšasnike, vjesnike proljeća u kojem smo živjeli za budućnost, koja nikad nije stigla. Osim za neke, odlične učenice i učenike, za koje je bilo vječno proljeće, o čijem je održavanju brinula Partija Majka, ali ne za odlične studente i praktičare ekonomije, matematike, fizike ili računarstva. Njima se sukladno, ovog puta slavnoj prošlosti, uskraćuju proračuni i odluke o tome tko, kako i zašto. A iskreno govoreći, ''ulaz'' u EU, radeći sve što treba a ne znajući zašto ćemo biti tamo, vodi tome da ne znamo ni kako ćemo ući, a bogme ni tko nas zapravo tamo vodi. Zapravo, ne znamo ni kamo ulazimo.

Uostalom, unatoč tome što već dugo ulazimo, to zapravo nije ni bitno. Kao u starom dobrom vicu, o Amerikanki, Francuskinji i Zagrepčanki, mi znamo da je nama zapravo najbolje. Užitak je najjači kad se najduže odgađa, vjerojatno je to poanta ulaska bez kraja i završetka. Jer, pogledamo li malo bolje, je li EU-u bitno hoćemo li mi biti unutra ili izvan, ako su oni već odavno unutra? EU je već odavno u Hrvatskoj, u svakoj pori i u svakoj točci od interesa. A naši političari i dalje se bave matematikom, nekom višom, EUropskom, skrivajući od hrvatskog naroda što ćemo mi to dobiti taj dan, kad dođe taj dan. Hladnog piva će sigurno biti, tobože 'hrvatskog', iako profiti odlaze daleko u EU.

Čak, narod je već, dovoljno oguglao, pripremljen i posve siguran, da ne samo da neće moći zapaliti cigaretu osim na vrlo posebno označenim ili dovoljno udaljenim mjestima (ako!?), nego neće moći očekivati nikakav 'bolji život', nikakav poseban napredak u odnosu na ono što već ima, a to je – privilegija pristupa tržištu od 500m ljudi, prilika ''za bolji život za svakoga'', ''garantirana'' ljudska prava, i još mnogo štošta, svakojakih 'đakonija', koje bi -- čekajte malo – već trebale odavno biti tu, pod vlašću ovakve Vlade i blizanaca iz Oporbe. To jest, trebale bi biti, samo da nije tih neugodnih brojaka, te matematike koja ima veze s Državnim Proračunom, odnosno s njegovim veličanstvom, Novcem kojeg Nema. Jer često voli šetati, pa i ulaziti. Osim što odlazi. Čisto matematički.

Nije li netko siguran u to što se nudi, treba samo pitati. Ili slušati što govore. Kosor, Jandroković, Milanović, Pusić, mnogi drugi. Mnogi koji govore sjajnog oka i sa zanosom o futuru, o politici koja nas TAMO vodi. Sa smiješkom, tim beskrajnim osmjehom, ozarenošću poput neuhvatljive Mona Lise.

Ispravno je uočiti, vraćajući se par paragrafa natrag, ponovo je riječ o politici u futuru. Koja ovaj put, za razliku od ''svijetle budućnosti'', ne nudi – gle čuda – ništa! Nudi EUropstvo, odnosno pripadnost svoj toj sili. Koja je istovremeno već tu, oni su ušli u nas ako mi nismo ušli u njih, i koja potpuno jasno nema više ništa posebno niti novo za ponuditi, osim ako ne ponudimo još nešto, što još imamo. Osim duše i tijela, ostaju još šume i vode, i još ponešto što nosi €€€, ili $$. Ali nemojte se prevariti. Ne nosi vama. Nego njima.

I to je ta matematika. Vražja je to 'znanost'. A zapravo i nije znanost. Nego prilično (ne)omiljeni školski predmet. Za odlikaše. I za političare. Narod bi rekao, sve je to viša matematika. A džepovi su prazni.

Što reći o matematici koja je Tomislava Purdu odvela u bosanskohercegovački ekstradicijski pritvor, iako je već odavno mogao biti u Hrvatskoj? Zvuči EUropski. Bolesno? Ne, možda bolesno EUropski, makar je to možda isto.

Neki dan su na HRT-u u Hrvatskoj uživo bili vječito prisutni Jurčić, znalac Novotny, te Đuro Tomljenović. Složili su se, u glavnom, da se Vlada ponaša kao da je sve u redu. Drukčije rečeno, kao da brojevi nisu ovi koji jesu, nego kao da su drukčiji. Neki drugi. Vlada će se ponovo i zadužiti. Da bi mogla otplaćivati dugove. Ili, jednostavnije, Vlada radi kao da zna matematiku.

Tko je u hrvatskoj Vladi odgovoran za matematiku? Tko je odgovoran za mrcvarenje Tomislava Purde, čovjeka kojeg su mučili i maltretirali, čovjeka kojeg danas mrcvare, čovjeka čiju ženu i četvoro djece neka, valjda viša, matematika nije zaštitila?

Hoćemo li ući u EU kad osude Gotovinu, kad izruče Purdu, kad prodamo šume, vode i HEP? Hoće li biti svijetle budućnosti? Hoćemo li? Što ćemo li?

Čekajmo izbore, dočekajmo EU, ili – probudimo se? Već sutra se možda probudimo – u Jugosferi. Ako ne odmah, pričekajmo. I birajmo Vladu ili Oporbu, birajmo Josipovića još jednom. Onda EUdorado neće izostati. A neće ni Jugosfera. Polako. Tadić i Stanimirović su već počeli spašavati – Purdu. Radi 'radikalizacije' u Hrvatskoj. Skoro da zvuči kao šala, ali nije. Šala mala.

Ono što nije šala, to je da brojeve budućnosti nitko ne zna. Ne zna ih ni Vlada, još manje naši odlikaši. Ali oni ih ne znaju ni danas, nisu ih znali jučer, neće ih znati sutra. Nisu ih znali u Jugoslaviji, ne znaju ih u Hrvatskoj, ne bi ih znali u Jugosferi. U EUropstvu? Još manje, još veće ništa od toga.

Zato, bez šale, vratimo u Hrvatsku matematiku, čiste račune, poštenje, moral, i istinu. Trebamo uvesti ekskluzivni gospodarski pojas na Jadranu, trebamo totalno zaštititi šume i vode, aktivirati poljoprivredu i brodogradnju, i početi se baviti Hrvatskom. Raditi za Hrvatsku, u Hrvatskoj. Bez EUropstva.

Dr. Slaven Šuba