Okus poraza

Kako smo rekli u prošlom članku, prošla je godina vjerojatno – ipak – bolja od nastupajuće. Naravno, tako ne mora biti, jer «skor» se obračunava tek kad se crta podvuče. Na kraju balade. Nekim je baladama, ipak, konačno došao kraj.

U času kad jedan od par sveprisutnih Baga subsumira na jednoj ne-hrvatskoj televiziji navodnu 83%-tnu podršku Hrvatske Josipoviću, što ima težinu od prilike na razini Ipsos-Pulsovih, odnosno Jandrokovićevih 63% u korist EU-a, treba reći da je već s početkom nove 2011. te s uhićenjem Tomislava Purde pala krinka, ako je uopće nešto od nje i bilo negdje još prisutno i preostalo, s takozvane 'zapadnobalkanske' tobože pomirbene, jasno teledirigirane, izrazito kukavičke i efektivno defenzivne te efikasno antihrvatske vanjske politike koju su u proteklih 11 godina vodile sve hrvatske vlade, tri predsjednika vlada RH, te oba predsjednika države.

Hrvatska je 11 godina u defenzivi, Hrvatska je 11 godina pod agresijom, Hrvatska je 11 godina u povlačenju pred vanjskim i unutarnjim neprijateljem. Hrvatska ne samo da stalno gubi, Hrvatska je s uhićenjem Tomislava Purde doživjela (još jedan) ozbiljan poraz. Nekompetentnost i nedoraslost hrvatske vlade, hrvatskog predsjednika, hrvatskih ministara, dosegla je svoju kulminaciju s ovim najnovijim 'početkom', odnosno s još jednim ulaskom u još jednu godinu, u kojoj nas uz brojne druge 'uspjehe' očekuje i dalje i u buduće jedino – jad i bijeda, očekuje nas totalna – defenziva. Najgore je što to nikog više ne čudi, stanovništvo je već odavno obiklo, a to i omogućava ljudima poput Tomislava Ivića da govoreći o uhićenju Purde ne kažu ništa, ljudima poput Ive Josipovića da govoreći o istom događaju kažu ništa bitno, te mnogim ostalima da govore bez da kažu bilo što što bi u ovoj važnoj prilici i oko toga krucijalnog događaja za budućnost Hrvatske u njenom bližem a bogme i u EUropskom okruženju, trebalo reći.

Ne čudi, jer Hrvatska je, nakon pobjede u ratu 1995-e godine, neprekidno u povlačenju, stalno je pod opsadom i vječito je u defenzivi. Okusa poraza.

Ljudi koji takvu situaciju ne znaju, ne mogu, ne žele ili jednostavno nisu sposobni niti zaustaviti niti preokrenuti, i dalje su na vlasti. Zato su i birani.

Radi se o tome da za ministra branitelja RH srpski ''popis'' nije relevantan. Problem je u tome da je, kako se čini, ipak posve dovoljno relevantan za Republiku Srbiju, i za ljude koji, izgleda, ne samo da ne snose odgovornost za razaranje Vukovara, nego drže da su grad branili ratni zločinci. Naravno, neke od ranjenih 'zločinaca' toga tipa su profesionalno likvidirali na Ovčari, a ovo danas, popis od '40', ili popis od '340', to je samo nastavak agresije, nastavak drskosti, nastavak idiotizma.

Problem je i u tome nehotice ili hotimice, hrvatski vlastodršci s tim ljudima i s njihovim popisima ne da nemaju ništa, nego efektivno skoro da surađuju. Jer, da nije tome tako, ne bi uhićivali branitelje Vukovara, nego bi kažnjavali one koji su ga razarali, kao i one koji su to odobravali i nisu činili ništa da velikosrpske agresore zaustave, ili da se od njih distanciraju.

O toj i takvoj šutnji mnogi su rekli svoje kroz povijest. Veliki Albert Einstein kazao je tako o Istini: ''Potraga za istinom dragocjenija je od njenog posjedovanja''. Trenutačna hrvatska 'politika' i sve s njome u svezi, defetistički nas baca u zagrljaj ljudi koji nam karakterističnom EUropskom metodom žele, i u 2011., ''sve najbolje''. Radi se, dakako, o EUthanatosu, jer to je pravo ime čitavog projekta 'pridruživanja RH EU-u'. Radi se o situaciji koju danas – već 'odavno' – imamo u RH. I ne samo u RH.

''Živimo u primitivnim vremenima. Pate od polovičnih rješenja''. Zločinci, naime, ''uspijevaju zbog popustljivosti društva''. Oni se ''rugaju zakonima društva'', potpomognuti korumpiranim birokratima. ''Zli su bogati, a dobri ljudi žive u strahu''. I to je to.

Svaka sličnost sa stvarnom, svakodnevnom situacijom u RH – nije slučajna. Iako se radi o citatima iz holivudskih hitova, jasno je da su današnjom Hrvatskom formalno ovladali EUropski lakeji, potpomognuti domaćim lakejima, i šarlatanima, svih vrsta. Hrvatski ''poduzetnik'' nešto je što i dalje postoji kao misaona imenica, ali je u vječitoj defenzivi, baš kao i hrvatski ''branitelj'', baš kao i bilo što u Hrvatskoj što je stvarno i zaista, istinski hrvatsko i u službi i u interesu hrvatskog čovjeka i njegove budućnosti.

Republika Hrvatska u fazi je, još tamo od pobjede u kolovozu 1995. godine, uzmaka i povlačenja. Pred neprijateljima, pred dušebrižnicima, pred EUropskim kreatorima ''zapadnog Balkana'' i još raznih kojekakvih simbioza i nekrofilne terminologije kreirane 'pomirenju' na oltar, odnosno uspostavi nekakve ravnoteže krivnje i raznih drugih nebuloznih koncepata koji teže k izbjegavanju označavanja pravog agresora pravim imenom, pravih zločinaca pravim terminima, te poništavanju izborenih rezultata Domovinskog rata.

Naravno da u tom i takvom okruženju i 'klimi' nema mjesta ničemu doli šutnji, govori li se o razobličavanju i razotkrivanju mnogih, tobože zastarjelih zločinaca i njihovih zvjerskih zločina, kao i 'politike' koju i danas kao i nekad, njihovi sljedbenici, djeca ili 'djeca', provode pod raznim izlikama i krinkama, smišljeno i bez prestanka, u Hrvatskoj pa i šire, odnosno 'na ovim prostorima'. Međutim, stvari stoje bitno drukčije.

U Hrvatskoj nema više mjesta šutnji ni o kome i ni o čemu. Iako živimo u primitivna vremena, došlo je vrijeme za Istinu. PravDa je od samog početka samo izmišljena floskula, kao što je vrijeme, proteklo u međuvremenu, pokazalo. U Hrvatskoj nema prave pravde, već vlada pravo jačega; nema prave demokracije, već vlada izrugivanje 'institucijama', koje tobože ''rade svoj posao''. U Hrvatskoj danas, vodi se i dalje rat protiv slobodne Hrvatske, i to politički, gospodarski, medijski, ali prije svega psihološki, promišljeni, specijalni rat. U Hrvatskoj danas, kucnuo je čas. Za otpor; za Hrvatsku.

dr. Slaven Šuba