En passant

S prolaskom još jedne, vjerovatno gore od prethodne joj godine, vrlo vjerovatno ipak bolje od nastupajuće – red je podvući par crta. Hrvatska danas? Nakon prvog svjetskog krvoprolića i raspada Austro-Ugarske, voljom Velikih nastade Jugoslavija. Naravno, bijaše to prikladno ime za Veliku Srbiju. Potom, nakon velikosrpskog terora i drugog svjetskog klanja, došla je još žešća, još 'suptilnija', još perfidnija Jugoslavija. Ponovo isto, ali na drugi način i u posve drukčijem paketu. Bit osta ista.

Trideset godina nakon odlaska najvećeg zločinca na ovim prostorima, ikad, i dvadeset godina po hrvatskom osvješćivanju i osamostaljenju, što reći? Ide vrijeme, dođe rok, eto Jugoslavije, skok na skok. Naravno, sad se to više neće tako zvati. Ipak, Hrvatska je dobila rat za Hrvatsku, unutar Hrvatske. Ali, bit je ostala, ponovo i opet, posve ista. Sile bjelosvjetskog Mraka, iste one koje su zagovarale i ustanovile obje mračne Jugoslavije, sada su, pod krinkom Europske unije, i tame koju ova rasprostire zajedno s Haaškim sudom i sličnim tvorevinama i izdancima svoje nebulozne politike, pred ostvarenjem svojeg opskurnog cilja. Tog cilja na kojem rade neumorno već dvadesetak godina, a taj se danas oživotvoruje – za trenutak – pod raznim imenima, sve do trena potpune kohezije svih njihovih mračnih i antihrvatskih planova, odnosno kad nastupe uvjeti za puni, tamni sjaj najnovijeg mozaika 'južnoEUropskih', 'jugosferičnih', 'zapadnobalkanskih', a u biti sasvim istočnobalkanskih, novokomponovanih i novojugoslovenskih veza i poveznica.

Otvoreno govoreći, sva je njihova terminologija providno tendenciozna, tendenciozno agresivna, agresivno napadna, te napadno providna. ''Jugosfera'' je čista uvreda, zdravom razumu kao i nacionalnom osjećaju Hrvata odbjeglog iz dotične sfere, s nadom u neki novi i bolji život u nekom novom i boljem entitetu. Ako ništa drugo državotvornom i samostalnom, pa kakav bude bio, neka bude. ''Zapadni Balkan'', udomaćen i prihvaćen u Europskoj uniji, ne znači – jednostavno i najjednostavnije – ništa. Iz prostog razloga što ga – nema. To je novokomponovana blesavoća, sračunata do posljednje proračunate decimale, s jednom nepremostivom i neoprostivom manom: Zapadni Balkan nikad nije postojao, shodno tome nema ga ni danas. Balkan je oduvjek jednostavno – Balkan, i to onaj na istoku. Jednostavno, jedini Balkan koji je ikad postojao u Hrvatskoj, onaj je pravi, istočni Balkan, uvezeni i importirani, silom nametnuti i ugurani, nikakav drugi do iskonski, jedini – Balkan. Postoji Hrvatska, zapadno od Balkana, ali zapadni Balkan prazan je pojam, lišen smisla i sadržaja. Sve drugo, ponovo, nije ništa drugo nego čista i najčišća politička provokacija, uvreda zdravog razuma, i nasilje kojem se zdrava hrvatska pamet treba, i mora, suprotstaviti.

Treba li tome koji argument? Uz povijest i geografiju, uz kulturu i tradiciju, uz jezik i običaje, i previše je toga što je jasno onima kojima – jest jasno. Onima koji nije – nikad ništa neće biti jasno...

Međutim, Hrvatska danas, zemlja je koja već, opasno i do svake mjere preopasno, podsjeća na Jugoslaviju – nekad. Uz bezbrojne primjere i događaje, te karakteristične reakcije i postupke vlasti i njima podvrgnutih medija, kojima su pravi gospodari, kao i samoj vlasti uostalom, izvan Hrvatske, i koji dirigiraju svirkom i plesom na 'ovim prostorima', uz neizbježno ''približavanje EU-u'' kao i ostalim, zapadnobalkanskim kretanjima i procesima, poneki bodu oči. I to sve češće.

Treba li spomenuti primjer sa školom ''Ivan Meštrović'' na zagrebačkom Jarunu, i 'ustaškim' simbolom kojeg je detektirao zabrinuti domar? U svakoj 'normalnoj' državi, spomenuti bi domar dobio otkaz, bez zadrške. To jest, u svakoj državi koja drži – do sebe. Treba li spomenuti presjedničko hvatanje u kolo s ljudima koji dižu spomenike običnim – ubojicama, ljudima koji su 'davne 41-e' poubijali hodočasnike, nenaoružane civile, sa ženama, sa svećenikom? Mora li se spomenuti kako nitko nije ni pomislio pokrenuti procese koji bi počeli davati odgovore na mnoga pitanja o nebrojenim žrtvama iz drugog svjetskog klanja, odnosno s kraja rata, kršenju svih ljudskih pa tako i ženevskih konvencija. Treba li istaknuti potpuni sklad po tom pitanju drugog i trećeg hrvatskog predsjednika, brojne i nebrojene ostale njihove 'nerazumljive' poteze i izjave, naizgled proturječne ali savršeno jasne i sinkronizirane?

Naravno, sve je jasno i razvidno, ima li se na umu tko za koga radi, u čijem interesu, i s kojim ciljem. Baš kao što na to ukazuju povezivanje Magme s beogradskim NCA IG investitorom, pa 'bratstvo i jedinstvo' hrvatske i srpske policije, zatim nostalgično zazivanje bivše jugoslovenske fudbalske lige, i mnoge slične ili malo drukčije, novokomponovane, ideje odnosno gluparije bez povoda ili smisla. Ali, rekli bi upućeni, radi se o zajedničkom tržištu, kao, tobože smo 'povezani' jači...

Na europskom tržištu od 500m+ duša odnosno potrošača, biti ćemo, znači, najjači? Malo morgen, rekli bi nekad, dobri stari purgeri. Zašto ne, na primjer, nogometna regionalna liga poput hokejske, uzorne EBEL lige? Zašto, recimo, liga poput dosadne košarkaške NLB lige, gdje posjeta teško da opravdava već i svaku pojedinu utakmicu, da ostavimo po strani čitavu besmislenu ligu?

Zna se zašto. Zato jer je oprobani recept 'na ovim prostorima' – politički. Ovog puta, civilizacijska razina i odsustvo svjetskoratovskog stratišta u okruženju onemogućili su 'oprobani', dvaput isprobani recept direktne i otvoreno agresivne velikosrbizacije. Sad je, jednostavno, (bilo) potrebno malo više vremena, i malo više zaborava. Potrebni su bili i oprani šoroševski novci i prethodnice i mediji i plaćenici i 'neovisni' eksperti i raznorazne 'nevladine' i nebrojene 'progresivne' i 'napredne', a sve od reda – antikatoličke, pa i antihrvatske, skupine, pojedinci, 'pokreti', organizacije.

Efekt svega toga, snažna je proEUropska struja, politika, orjentacija, te neodgovorno i sumanuto srljanje u maglu iz koje bi se Hrvati ponovo, još jednom, mogli vratiti – bez Hrvatske. A Hrvatska, s Hrvatima – bez države.

Dr. Slaven Šuba