EUborg

Šef HT-a Mudrinić drži da u Hrvatskoj nedostaje vizija, vodstvo i kompetentnost, govorimo li o gospodarstvu. Naravno da je tako, ali Vlada kupuje 1241 automobil, do 2015. godine. Očito domaća Vlada planira, pa bi posve sigurno spomenuti automobili trebali poslužiti (i) gospodarstvu. Ministar Popijač drži, međutim, da hrvatskoj brodogradnji nema više pomoći. Mi držimo, ministru gospodarstva koji nema viziju hrvatske brodogradnje, sada i u budućnosti, treba pomoći. Najbolje bi bilo kad bi sam dao ostavku.

Uopće, u Hrvatskoj se Pupovac, Uzelac, Stanimirović ne samo osjećaju moćnima, nego su sve više na HRT-u i po ostalim medijima. Stoje kod svojih poteza i rečenica, unatoč tome što su neki izazvali buru negodovanja, neki navodno ''zamračili'' podosta kuna, a svi zajedno su sve samo ne popularni. Njih nije briga. Vlada? Ne da ih tolerira, ona ih treba.

Furio Radin pak, navodno, govori ovako: ''Razumljivo je samo po sebi da u talijanskim školama nastojimo imati ravnatelje Talijane. Ako to nije moguće, dolaze u obzir osobe drugih nacionalnosti s jakim pozitivnim nabojem prema našoj manjini. Pitanje koje ja postavljam je zašto prva kandidatkinja Floriana Bassanese Radin, koja je imala oba uvjeta, i koja je predsjednica skupštine Talijanske unije, u prvom krugu natjecanja nije izabrana''. Radi se o izboru ravnatelja Talijanske škole u Novigradu, gdje je dvaput održano glasovanje i oba puta je pobijedila Mariza Labinjan, koja u dotičnoj školi radi već 20 godina. Unatoč dvostrukoj pobjedi na glasovanju, te činjenici da 'prvi krug' nije nikad poništen, Mariza Labinjan nije postavljena za ravnateljicu, iako je ministar Fuchs obaviješten, ali još nije reagirao.

Postavlja se pitanje čemu ministri koji ne reagiraju na diskriminaciju Hrvata u Republici Hrvatskoj? Naime, g-đa Labinjan nije postavljena, unatoč 'izbornoj pobjedi' na mjesto ravnateljice Talijanske škole u Novigradu, iz jednog jedinog razloga, a taj je što je po nacionalnosti – Hrvatica. Gospodina Radina muči zašto nije izabrana gospođa Bassanese Radin. Furia uopće ne muči činjenica da gospođa Labinjan, koja je diplomirala u Italiji, i vjerojatno stoga ima 'jak pozitivan naboj' prema talijanskoj manjini, nije postala ravnateljicom jednostavno zato jer – nije imala dovoljno talijanskih 'krvnih zrnaca'. A to je, priznati ćete, ipak najvažnije, u današnjoj Istri. Unutar Hrvatske, u kojoj se svi njezini neprijatelji, manjine, 'prijatelji' te dušebrižnici, kao i – last but not least – razni petokolonaši silno brinu o ljudskim pravima ovih ili onih, tobože ugroženih, skupina ljudi, pokreta, organizacija ili orjentacija, nitko se iz tih krugova, barem zasad, nije zauzeo za gospođu Labinjan. U ostalom, zašto i bi, kad Vlada odnosno ministar Fuchs – mudro – šute.

Imamo dakle neobično mudru Vladu sastavljenu od znalaca svog posla, a taj je, bezrezervno, 99%-tno, približavanje s posljedičnim ulaskom, prema EU-u. Naravno, uz pripajanje zapadnobalkanskim udruženjima i organizacijama neznanog smjera ili smisla, ali uz blagoslov spomenutih, prije svega EU-a. Nikoga od njih uopće ne uzbuđuje pronalazak još jednog stratišta, unutar slovenskog teritorija, procjenjenog na oko 6 tisuća duša, u bivši tenkovski rov otpremljenih po negdašnjim našim ''oslobodiocima'', odnosno pobjedničkim trupama jugoslavenskog, jedinog i vječnog, maršala J.B. Tita. Njima treba, složiti ćemo se svi, ipak, ponešto vremena da bi reagirali. Nije lako odmah, i bez pripreme, nešto o tome reći, izjasniti se o tako složenom problemu, odnosno činjenici. Ipak je to bilo davno...

Kakve to sve veze ima jedno s drugim, u državi gdje Vlada marljivo radi, neumorno planira, uz kupovinu automobila i pristupnicu EU-u, bori se bez predaha i protiv korupcije, kriminala, nezaposlenosti, dugova, hrvatskog nacionalizma, ratnih profitera, nasilja nad ženama i djecom, divljanja po cestama, neopravdanog bogaćenja, novca kojemu se ne zna porijeklo, prijatelja koji vam kupuju stanove, nošenja novca u torbama, i još mnogih drugih i bezbrojnih, neugodnih pojava i događaja kojima je teško doskočiti i kad im znamo uzrok ili ime i prezime. A kamoli kad se tapka u mraku.

Svaka je veza, u pravu je svatko tko to pomisli – slučajna. Kako je mudri Mudrinić skromno primijetio, nedostaju li vizija, vodstvo, te kompetentnost, možete govoriti što god hoćete, 'boriti se' protiv čega god vam srce poželi, a usta vam izreknu, ali. Gdje je taj, njegovo veličanstvo, rezultat?

Svaki je rezultat – nemoguć. Odnosno, što bude biti će. Jedino što 'ovu Vladu' zanima, to je EU. Poput slinavog djeteta, već desetak godina plaču i cvile pred vratima velike, moćne i premoćne, majke Europe. Pri svakom se posjetu bilo kojeg od EUropskih lakeja plače i cvili i opravdava, busa se o prsa i moli se i ponosi. O Europo, majko naša jedina, nema ništa što za tebe ne bi. Pa i natrag bi na Balkan. Pa nek pričaju i Vojislav i Slobodan i Milorad, i Furio i Stefan i Javier i još mnogi drugi, svi vezani za Hrvatsku kao i oni kojima je već odavno dosadila, ili Hrvatska ili barem ridanje zabrinutih hrvatskih političara, odnosno EUropskih vizionara. Vizija hrvatskih političara, a još više svakodnevna praksa, naprosto je – sablasna.

Ali evo, nova zora rudi. Ipsos Puls je iznjedrio 63% podrške, komu ili čemu? – Budućnosti. Za Vladu i za EUropske kancelarije i fotelje, za koje je utakmica već odavno u tijeku. U ostalom, zar nismo svi okrenuti k sportu ili k neosporno visokim dometima raznoraznih hrvatskih znalaca, u raznim drugim sferama znanosti, gospodarstva, poduzetništva, izumiteljstva, i ostalih područja ljudskog opstojanja i djelovanja. Ima li nekog hrvatskog političara koji nije viđen na nekom od sportskih borilišta, posebno kad se radi o pobjedničkim momčadima, s hrvatskim šalovima oko vrata?

Oni stoje uz svoj narod. Poput kapetana na svom brodu, poput ministara uz svoju... brodogradnju? Vizija, vodstvo, kompetentnost... To je ta, njihova Hrvatska. Naša? Još malo, pa – otplovila. Zajedno s dokovima koji će – u prošlost. Nisu svjesni ti naši vizionari, velikodušna EU sve će im oprostiti, još ih i nagraditi. Ali Hrvatska? Nema tog mora koje će ih dočekati, tog hrvatskog brodovlja, koje će ih, ikad više, povesti k hrvatskim obalama. U zapadnom Balkanu, međutim, moći će uživati odsada pa do vijeka. Sretno im bilo, u Bruxellesu i na Balkanu! Isto kao i u rodnoj Istri...

U ostalom, pohvale iz EU-a stižu sa svih strana, baš kao i lakeji koji su osjetili potrebu prikazivati se hrvatskom narodu sve više i sve češće. Očito je, osjećaju se kao 'kod svoje kuće'. Ako se netko tako ne osjeća, koga briga? Srbi nisu počeli rat, Talijani broje krvna zrnca po Istri, spomenici se dižu rehabilitiranim četnicima, proEUropska anketna mašinerija pokrenuta je odavno, zahuktava se usporedno s povećanim zanosom naših nadhrvatskih i transnacionalnih političara i biznismena svih vrsta i fela. Da ne govorimo o medijskim neimarima, ljudima koji brižno brinu brigu kako bi narod bio – (dez)informiran, na pravi način i u pravi čas.

K tome, koncept je više nego poznat. [We are EUborg]: ''All resistance is futile''... Is it?

dr. Slaven Šuba