Eurobalkan

Ono što karakterizira hrvatsku 'političku scenu', i to je scena u pravom smislu te riječi, svih ovih godina, potpuno je odsustvo demokratske rasprave kako unutar stranaka tako i među njima, o bilo kakvom važnom pitanju, odnosno podnošenje računa za razne projekte, u raznim njihovim fazama. A osobito pri njihovom izvođenju, zatim provođenju, pa zaključenju. Sve se to tiče podjednako vlasti i oporbe, jer ne treba ekstrapolirati nego na protiv, interpolirati uz prisjećanje na sve što se radilo, i kako se radilo. Proteklih 10-ak godina a i danas. Medijskim prostorima neprekidno defiliraju Kosori i Milanovići, Sanaderi i Čačići, ili njihovi sekundanti Šukeri, Linići, Milinovići i ini, ili pak pokoji AFŽ-ovski lik, u vidu raznih jurišnih trupa ponajčešće zastupajućih ove ili one 'ugrožene' ili 'zapuštene'. Tu su i dva, silno i neizmjerno popularna, predsjednika Hrvatske, kojima svaka respektabilna anketa već unaprijed zajamči prvo mjesto na ljestvicama političke popularnosti i, ergo, akceptiranosti u narodu – bez obzira na (ne)urađeno. Ali posve sigurno s obzirom na najavljeno, ili ispričano. Humor i smješak i dalje pale kod hrvatskog puka, makar ga tjerali u tor odmah sutra nakon dobre zabave.

Rezultat ovakve situacije, koju karakterizira posvemašnja, ne ne-transparentnost, nego mrkla tama, tiče li se to projekcija podkrijepljenih brojkama, koje bi trebale voditi u izlaz iz labirinta, ili – bar – do legendarnog svjetla na kraju tog sve duljeg i praktično beskonačnog tunela, igre su bez granica, u koje su uvučeni i 'neovisni' pravosuđe i policija, odnosno stubovi demokracije na koje se, međutim, po potrebi ili narudžbi, nemilo obrušavaju kako mediji, tako i sam predsjednik Države, prosuđujući i vršeći pritisak. Zna se u kojem smjeru, zna se za čije potrebe, jer 'simetrija', ta koju tako živo Hrvatska osjeća na svojoj koži radi li se o prosudbama EU-a, Haaga, 'međunarodne zajednice', i sličnih konglomerata svjetskog ''društvenog poredka'', potpuno izostaje radi li se o internim simetricitetima, odnosno kršenju nekih logičnih principa ili zakona. Treba li to podkrepljivati svježim primjerima Josipovićevih, ili pak Mesićevih, balkanskih odiseja i hrvatskih hodočasništava, do mjesta svježih hrvatskih rana i točaka na kojima opetovano i dan danas, slave samo neki od nas. Ili pak, slučaj bespoštedne obrane 'institucija', sjetimo li se Josipovićeve praveDne obrane i zaštitništva, tog dozlaboga ugroženog veleintelektualca, štovanog nam Matvejevića, časnog Predraga.

Slavi već nešto vremena na primjer gospodin Pupovac, čovjek s raznim dobrim vezama, pa tako i u vezi s ljudima koje financira hrvatska država, i koji osjećaju potrebu na naslovnoj stranici poigrati se s likom i djelom hrvatskog vojnika. Skandal sam po sebi, bez iole pa i kapi (krvi) humora, zadovoljio bi beskrajno Savu Štrbca i gdjekojeg pripadnika svjetski rasproširene podrške ugroženoj srpskoj nejači, diljem globusa. Sjetimo se samo ''srpske dece'', pobijene u Vukovaru? Mari li netko danas, recimo, za te monstruozne propagandne laži i izmišljotine publicirane širom globusa, gdje je ''JNA razdvajala zaraćene strane i nastojala očuvati mir''? Sigurno ne mare Mesić, Josipović, Kosor ili Milanović. Sve dok Zoran Pusić svjedoči po Haagu, taj revni istražitelj koji nije nikad ni prstom maknuo da se istraže nebrojena zlodjela počinjena nad Hrvatima u Hrvatskoj, a kamoli nekog optužio za to makar i šaptom, ne vjerujemo ni u PravDu niti u simetriju. U politici takve simetričnosti nema, kao što nema ni demokracije – to je samo umetak u vašu svijest, implantiran sa željom da vam omogući vjerovati u Poredak, odnosno PravDu, odnosno u dobre namjere onih, koji naravno da nikad ne bi mogli 'vladati' nad Vama ne omogućite li im upravo Vi, vašim glasom i suglasjem, makar i nečujnim, baš to. Gotovo da su neprebrojivi načini na koje se u sviest suvremenog 'građanina' ne ubacuju važni komadići informacije, stilom i metodama koje suptilnošću daleko nadmašuju olinjalu Goebbelsovu ili neku sličnu intelektualnu ropotarnicu. Današnji je arsenal raznovrsnošću i suptilnošću daleko širi, i to pokriva sve – od banalnosti do subliminalne kontrole, od medijskog bombardiranja do EUropskih transcendentalnih snova o boljoj budućnosti i ljetovanju na Maldivima, po mogućnosti u zimskom periodu.

Moderno je ropstvo bazirano na medijskoj dominaciji odnosno halabuci, a popraćeno je svekolikim financijskim i političkim prodorom u živo tkivo, sve do svih pora inficiranog nacionalnog bića i do svake vremenske točke, barem onih predvidivih i time predanih kontroli. Sve ostalo treba ignorirati i zanemarivati kao nebitno ili a priori irelevantno. Consensus među uglednim stanovništvom, odnosno činiocima bitnim za 'stabilnost' i daljnji hod po Putu, s kojeg ne bi valjalo skrenuti, postiže se sve lakše i sa sve manjim trudom. Omče koje se zatežu polagano, nevidljivo, neosjetno ali neumoljivo, najdraže su faktorima koji vode igru i presuđuju o ishodu 'utakmice', od prilike u stilu suvremenih kladionica odnosno šireg kontingenta mafiosa, involviranih i aktiviranih u igri bez granica, s njima omiljenim win-win ishodom. Naravno, ako ste u pravoj momčadi i na pravoj strani. Da bi netko stalno zarađivao, netko mora stalno gubiti.

To su odavno shvatili sljednici – logični, biološki, mentalni, ideološki – 'našeg' neovisnog, legendarnog, socializma odnosno Puta koji bi vodio: tamo gdje su oni htjeli da vodi, bude li im se posrećilo sve nas Tamo odvesti. [Neke do Golog otoka, neke sve do Kube.] Vremena su se ponešto promjenila. Danas se oni, ''pošteni drugovi, komunisti'', zovu najčešće demokrati i antifašisti. Bez dileme, takav je duh vremena. Poražena ideologija je poput zmijske kože. Izbjegavši lustraciju koja im nikad i nije pošteno zaprijetila, ipak su svojom nevjerojatnom kameleonštinom i zmijskom gipkošću shvatili da su borba za manjine i ljudska prava, kao i za prekogranične integracije i međuregionalne komunikacije, sve u cilju poništavanja postojećih granica i zastava, te svrstavanja pod Koje God, samo da su dobre za njih, pravi put za dostizanje tih sveljudskih i 'općih' ciljeva, ''napretka'' i ''razvoja''. U cilju Europske Unije, s ciljevima raznim, a u pravcu negiranja i rušenja mrskih im granica koje sputavaju njihovu, nikad dovoljno naslućenu, kreativnost. Istu tu koja jako dobro služi interesima koji su posve suprotni , o nesreće, onim nekima, onim 'tisućljetnima', onima koji su 'one druge' poveli i doveli k ''suverenoj Hrvatskoj'', a zapravo, eto, priveli nas natrag k zapadnom Balkanu, kao prelaznoj fazi reintegracije s matičnim balkanskim brdom i krdom. Istim tim koje nikad nije prestalo žuditi za Jadranom i Bosnom i Hercegovinom, još od Turaka kidanima i razdvajanima, i nikad ponovo spojenima i pripojenima, komu i čemu bi trebalo, ali zato previše i prečesto gaženima u ime ''oslobodilaca'' tipa JBT ili sličnih monstruma, azijskih proveniencija i barbarskih moralno-političkih zasada – sve do naših dana.

Ali stvari nisu tako crne. To dobro znaju i oni, koji žive od jednog linjanja do drugog. Koža se može zbacivati i novi se kaputi oblačiti u ovoj ili onoj formi ili dezenu. Balkanski softvare ipak ostaje – balkanski. Zato mu je poraz neminovan, jer dok je koljevka civiliziranog svijeta ipak ležala na jugu Balkana, u srcu tadašnje civilizacije, odavno je tome poredku došao kraj, pola tisućljeća turske dominacije zauvijek su balkanizirali svijest osvajača bez obzira na nacionalnost. Što god Josipovići, Pusići, Pupovci ili Tadići šaputali uzduž i poprijeko, tumarajući bespućima eurobalkanskih integracija i južnoslavenskih demokracija koje opijaju slatkorječivošću vrste i tipa Jergović-Tomić-Babić, neprekidno kujući novokomponirani neojugoslavenski etnicitet, težine anonimnog nicka na nekom portalu koji financira Soros, Hrvatska ne može izgubiti. Čak i male Čavoglave, prejaka su doza za njihov mozak.

dr. Slaven Šuba