Draža i Joža

Ako je i bilo kakve dvojbe, ikad, ovih je dana i te sićušne problematike nestalo: četništvo u Srbiji, ne da je revitalizirano, nego je i službeno proglašeno antifašizmom, činom rehabilitiranja notornog Draže Mihailovića, uz ostale elemente. (Istina, službeno je odavno rehabilitirano, pa to i nije neka novost.) Uz bok partizanima, i to s pravom, slažu se u Srbiji, a i izvan bi se mnogi mogli pridružiti. Jer, mnogi su četnici tamo tih slavnih četrdesetih jednu odoru zbacili a drugu navukli, u ostalom, to im je i dulje vremena bilo nuđeno, kako se uči(lo) u školama, od čovjeka koji je jednog dana postao, i zauvijek ostao ''maršal'', a taj naslov danas vezujemo ispred svega uz njegovu, tu prilično nepodnosivu, lakoću obračunavanja. Ne samo s poraženim neprijateljima, ili disonantnim strujama (kolegama) unutar vlastite Partije, već osobito s civilnim stanovništvom, nepoćudnim elementima svih vrsta, pa i ženama s djecom ili jednima bez drugih, ili s drugima bez prvih. Ionako su svi bili tretirani jednako. Žene su, jasno, uglavnom bile silovane, vjerojatno po ženevskoj konvenciji prilagođenoj za program 'oslobođenja zemlje', tih slavnih četrdesetih. A i nadalje.

Po maštovitosti mučenja i pogubljenja svojih zatočenika i uhićenika, maršal Tito bi se mogao svrstati uz bok, recimo, turskim osvajačima 'ovih prostora', odnosno 'regiona'. Daleko prije i daleko prikladnije nego uz bok svojih raznoraznih suvremenika, i saveznika koji su dolazili iz redova onog pravog, istinskog antifašizma. Kod Josipa Broza, radilo se prije svega o istinskom antihrvatstvu, odnosno 'internacionalizmu'. Kao i o posve anakronom i sasvim (već tada) nekonvencionalnom divljaštvu, za koje nikad nije ni odgovarao ni snosio ni najmanje posljedice. Zbog toga su mu mnogi stigli i na pogreb, efektivno preludij za pogreb njegovog osobnog pašaluka, odnosno 'nesvrstane' Jugoslavije, inače tamnice hrvatskog duha i tvornice protuhrvatskog raspoloženja, koje je, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, eskaliralo kako do revitalizacije četničkog 'antifašizma', tako i do tradicionalne suradnje sivomaslinaste Titove armije sa spomenutim grupacijama jedne druge boje, valjda negdje duž te 'antifašističke' interesne osi, definirane stopostotnom potčinjenošću i iščeznućem bilo kakve oporbe jednoj partiji i jednom voždu. Jasno, s potpuno primirenom i pokopanom idejom hrvatske državnosti, last but not least. Pri kraju, ali nipošto na zadnjem mjestu.

Za pravo, u prvom redu. Naravno, najveća je to bila prijetnja SFR Jugoslaviji, u kojoj, kako vidimo, četništvo ne da se nije ugasilo, nego se post festum rascvjetalo do razine gdje Draža Mihailović danas doživljava, još jedan put, revival, odnosno preporod. Ljudi koji sve to omogućuju i odobravaju, uključujujući i najviše državne dužnosnike susjedne nam Srbije, skoro da ne doživljavaju nikakvu ozbiljnu kritiku, osim laganih komentara u stilu 'zločesti dečki'. (''Što li nam to rade, samo nam probleme stvaraju''.) Ali ih se zato, u duhu sveopće regionalne suradnje i ideje sveprisutnog pobjedonosnog antifašizma, vozika po brodicama jadranskim, i po cestama širom i diljem. Dražin duh antifašizma odnosi pobjedu, zajedno s Titovom nezaobilaznom antifašističkom ostavštinom. Moglo bi se reći, svo to čelništvo, slabo mari za četništvo. Moglo bi se reći, moglo bi se to podvesti i pod principe tolerancije, demokracije, oprosta i zaborava. Kad ne bi bilo principa nezastarijevanja ratnih zločina, na primjer.

Stoga nije čudno, kad Serge Brammertz posjeti susjednu Srbiju, i kad onako ovlaš spomene kako mu se čini da (zna kako) je Ratko Mladić u Srbiji, u istoj ravnini i tih istih minuta, dotakne se i Hrvatske i nadoveže do ''topničkih dnevnika''. Baš kao da je to isto, i kao da su fantomski dnevnici od prilike jednako važni i zli kao i taj nestašni i zločesti Ratko. Sve je to, iz te nepodnosivo superiorne EUropske perspektive, prilično slično i simetrično. Narušenu simetričnost treba promptno restaurirati, inače ništa od tog privlačnog zapada na neukrotivom Balkanu.

Čudno, u Hrvatskoj je svaka sličnost odsutna, pa i svaka simetričnost nepostojeća. Brammertz, kao i Tadić, baš kao i Josipović, glume kako ih se sve to ne tiče. A za pravo i ne previše, inače ne bismo došli do te čudesne, spontane simetrije: Ratko Mladić – topnički dnevnici. To su problemi koji muče g. Sergea, danas. Tko zna, možda s upornim pojavljivanjem Brammertza iskoče i dnevnici? Možda se oni kriju u Hrvatskoj, a možda šeću okolo, baš kao što se i Ratko zacijelo šetucka na kaficu gdje već ide. Naravno, Brammertz zna što srpske antifašističke uši, bile to 'partizanske' bile one 'četničke', žele čuti. Bitno je da se radi na hrvatskom slučaju.

Jalta ovih prostora bio je Dayton, i slično kao što je Jalta razdijelila svijet i dovela do hladnoratovskih dioba i raspoloženja, što je vodilo k tragičnim posljedicama za tisuće i tisuće, Dayton je ostavio traga kojemu se ni danas ne vidi kraj. Tu nitko, međutim, ne vidi problema. Na zapadnom Balkanu problemi su, općenito, u fazi rješavanja. Jadranka Kosor sigurna je da će ''događaj godine'' za Hrvatsku, kako ona vidi skup Europske banke za obnovu i razvitak, biti nešto jako veliko za Hrvatsku, koja želi i dalje žarko pod sunce Europske Unije. Dayton nije problem, kao ni četništvo, za naše čelništvo. Očito, koncentrirani smo na upad u EU, koja – prema riječima Angele Merkel – za pravo niti ne postoji! Reče Angela ovih dana kako ''imamo jedinstvenu valutu, ali nemamo ni gospodarsku ni političku uniju''. Da se razabrati razočarenje, a sve to povodom problema s eurom, koji bi mogli voditi k problemima s EU.

Kako vidimo, problemi koje stvara jedna ugledna i 'autentična' članica, slučajno dužna ko Grčka, čak se i zove Grčka, nadilaze svojim formatom kapacitete svoje vlastite Unije. Umjesto da se zapita što će Hrvatska u takvoj EU, jer sad se više ne može reći ni da ''Portugal i Irska, kao i svi koji su ušli u EU, bolje žive'', Jadranka Kosor proglašava ''događajem godine'' za Hrvatsku skup europskih bankara, koji su ionako odavno ovladali Hrvatskom, i vuku odavde prilične profite. Inače ne bi ni bili ovdje. Pristiglo ih je u Zagreb 'na tone', s osmjesima na licu, kako bi na licu mjesta upoznali perspektivu koja ih privlači k zapadnom Balkanu.

Korist koju vuče Hrvatska od stranih bankara, s druge strane, izgleda je neizmjeriva. Kako su gospodarstvo i politika neraskidivo povezani, otkad je 'svijeta i vijeka', unatoč svim proklamiranim neovisnostima i međusobnom razvezivanju utjecaja i pogodnosti, to posve sigurno teška hrvatska gospodarska situacija ima nekakve veze s politikom. Nazovimo je ''gospodarskom politikom''. Ta, slično kao i u grčkom slučaju, nije u proteklih 10 godina dala sjajne rezultate. Grci su u EU, mi nismo. Zašto onda mi želimo u EU? Jer, ''svi koji su ušli u EU bolje žive''? Pitanje je, može li EBRD spasiti, recimo, Grčku? Onako uz put, dok razmatra investiranje po Hrvatskoj...

Moramo se nasmijati i, u veselom tonu, zaključiti ovo izvješće o sadašnjem trenutku čelništva, perspektivi četništva, europskoj budućnosti, i antifašističkom kursu, našeg broda odnosno države, odnosno bankarstva, koje za pravo i nije naše pa ga možemo i zaboraviti. To jest, mogli bismo, kad ne bi bilo skupova poput EBRD okupljanja u Zagrebu, koje je ''napunilo zagrebačke hotele''. Tko god je proveo nešto vremena u Muenchenu, zna da su tamo hoteli stalno puni. Baš kao i švicarski hoteli, ako smo proveli nešto vremena i po Švicarskoj. A puni su bogme i u Grčkoj. Imaju li te zemlje ''događaj godine''? Sumnjamo. Sigurno nemaju našu, EUropsku perspektivu. Mi imamo budućnost, u okviru EU, iako dotična unija nije ni gospodarska ni politička, vjerujemo li Angeli Merkel.

Vjerujemo li Angeli ili Jadranki? Kakvo pitanje. Sutra je novi dan.

Dr. Slaven Šuba