Quo vadimus

Nova Europa, s novoEUropskim poretkom, u hrvatskom će kontekstu biti samo jedna nova inačica dobre stare Europe, s već prepoznatom EU-robovskom podložnošću i puzavošću.

Nesposobnost vladajućih 'struktura', koja se najbolje očituje u tome što, kako za te – nostalgično prizivane od mnogih s naše gorde 'ljevice' – dične Titove Jugoslavije, tako i za suvremene, poslijetuđmanovske Hrvatske, nikakva ni kratkoročna ni tobože dugoročna politika ili orjentacija, politikom lutanja i neoslanjanja na vlastite snage i prirodne resurse, uz rasprodaju državnog 'srebra' i doslovce svega što vrijedi, a uz otvorena vrata neodmjerenom i rušilačkom uvozu svega što ne vrijedi ili vrijedi prilično manje od domaćeg proizvoda, nije dala rezultate koje je najavljivala i tobože sama od sebe očekivala, dosegla je već poslovične mega proporcije.

U jugoslavenskom razdoblju, bilo je to više lutanje po nebuloznim predjelima tipa aktivna nesvrstanost ili neiscrpno samoupravljanje, koji su doveli do potpune potrošenosti i pada sustava koji nije bio nadahnut odvesti nas k svijetlećoj budućnosti.

U slučaju naše novotisućljetne demagogije, politika je to koja se orijentirala na permanentnu kupovinu glasova i stranačku mašineriju ispresijecanu korupcijom i nepotizmom, a baš kao i nekad u Jugoslaviji, puzava prisnost jedna je od osnovnih karakteristika koje omogućuju brz i siguran napredak u poslu, odnosno u 'karijerama', unutar takvih obrazaca prihvatljivog ponašanja koje, potpomognuta medijskim cenzorstvom i represivnom superkontrolom, vlast brižno promovira. Naravno, deklarativno žigošući sve te 'pojave', a u praksi ih spretno i dosljedno održavajući i cementirajući kao model kojem se nemoguće suprotstaviti: jednostavno, ili si unutra, ili nisi, nego si tko zna gdje. Analogno bivšoj jugoslavenštini koja se danas pretočila u novokomponirani zapadnobalkanski identitet, šutke prihvaćen i apsorbiran od naših umovitih vlastodržaca i svih politički korektnih, odnosno primarno servilnih, službi, pojedinaca, kotačića mehanizama i raznorodnih podmazivača i servisera plaćenih da glasno govore ili pak da rade i šute.

Da parafraziramo iz jednog Disneyevog crtića, 'nagrada stiže za sve što gmiže'. To bi mogla biti i deviza, i programsko načelo, ako ne i ideja vodilja, našeg sustavnog 'približavanja Europskoj Uniji', svjetlo koje nas nepogrešivo vodi na tom putu budućeg prosperiteta i apsolutne, kao i relativne u svakom polju ponaosob, ovisnosti i neravnopravnosti kako na političkom, tako i na gospodarskom planu. A kad je tako u ova dva aspekta, treba li uopće spominjati i ostale?

Odavno svi putevi ne vode u Rim. Naši, međutim, kao da svi plaze sjeverozapadno, direktno preko Zagreba. Metropolom pak dominiraju Markov trg i Pantovčak, u međusobnoj napetosti i dialektičkom jedinstvu (bez) suprotnosti, u permanentnom igrokazu moguće zvanom 'Musical Chairs', s puno stolica, glazbe, događaja i isprika. Igrokaz je i u tome što je Zagreb samo formalno važan, dok su tamo nekih 27 glavnih gradova i centara važniji od Zagreba bar 27 puta, ako ne i 729, koliko dobivamo kvadrirajući njihov neosporni broj i značaj. U kratko, skoro smo tisuću puta neznatniji od Europe kamo tobože kročimo, obilježeni etiketom zapadnobalkanskog entiteta, razoružanih granica na kopnu i na moru, otvorenih svakom kupcu i uvozu, do te mjere da – gle čuda – naša brodogradilišta nitko ni ne želi, niti za tu jednu jedinu već legendarnu kunu.

Anketirano bi – hipotetički – stanovništvo izrazilo tešku skepsu prema pozitivnom učinku pripajanja EUropskom poretku i sustavu koji nam, uz bezbroj dosadašnjih uvjeta i nameta, obećava jedino pristup kasicama-prasicama u koje ćemo i sami morati ubacivati novčiće, želimo li se domoći prava da iz njih tu i tamo ponešto i izvučemo. Uz pardon, ne mi, nego 'oni'. Ti koji nas tamo savršeno zaštićeno i bez pogovora vuku i privlače, bez da nas informiraju bez dezinformiranja, i savršeno organizirani u svojem dezavuiranju 'negativnog stava' ili bilo kakvog otpora prema 'cilju svih ciljeva', ili sličnim blentavostima kakve se daju čuti iz pera ili iz usta bilo uglednih, bilo poznatih, bilo odgovornih osoba, čijim su rukama i mozgovima povjerene uzde kola koja će nas odvesti, jednog dana, strmoglavo ravno u centar EUdorada.

Nekima bi i danas bilo draže u centar Beograda, ali i središte EUropskog Eldorada privlačna je meka za ljubitelje domaće vlasti i služenja stranom gospodaru. U ostalom, kroz 'dobrosusjedsku regionalnu suradnju' i širenje dobrosusjedskih odnosa, s čime uz bok idu i eksplicitne isprike i revidiranja povjesnih istina i stavova u neke nove, daleko prihvatljivije sadržaje i motive s ciljevima vrlo jasnih dosega i odredišta, neće ni cjelokupno balkansko nasljeđe biti nedostupno ili nedajbože nedohvatno, na bilo kakav spomen od načina.

Zapadnobalkanske su pljeskavice moguće i bolje od balkanske klasike; u pitanju je ipak kvaliteta, s njom dolazi i pakiranje. Naš će paket, kad nam bude isporučen, posve sigurno sadržavati i sve klasične regionalne opcije, jedino možda lagano preimenovane i 'redefinirane', ali svakako prihvatljive i probavljive sad i ovom, novom, mladom hrvatskom biću i biračkom tijelu, te njegovim naraštajima koje će pravda znati podučiti tomu, čemu, i o tom i o čem. I svakom potrebnom padežu, i genitivu i akuzativu, jer slabo će nam pomoći naša originalna nomenklatura i taksonomija, protiv reformirane, povjesno pročišćene te europeizirane i regionalno integrirane sage o Hrvatskoj, kao zemlji raju za sve, a možda i za ponekog Hrvata, preostane li mjesta i vremena za analizu potreba te neugodne domicilne većine, u slučaju da – naravno – nijedna manjina od interesa nema primjedbi i ne osjeća se zakinutom za svoj prirodni položaj i pripadni utjecaj unutar Republike Hrvatske.

Zanimljivo, Slovenci će uskoro ponovno postati manjina. U Hrvatskoj, gdje u postotcima ima relativno manje Slovenaca nego Hrvata u Sloveniji, nitko nije ni pokrenuo pitanje reciprociteta sa susjednom nam deželom. Očito se pravda nema namjeru zamarati s tricama i kučinama. Biti će, radije, takva se, prirodno nezgodna, pitanja ostavljaju Vladi i osobama koje su, istina je, izabrane ne bi li se time između ostalog i bavile. Dok Pantovčak ima prednost birati čime će se, u predasima u kojima se nalazi kod kuće a ne na tim napornim i nevjerojatno plodonosnim putešestvijama, pozabaviti odnosno čega će se latiti, te kojim tonovima ili paragrafom osvježiti našu, EUropskom tematikom dobrano izmoždenu, domaću političku scenu, odnosno teatar. Uz poneki, comme il faut, operetni sadržaj.

Odgovor na naslovno pitanje je, na taj način, jasno retorički. Razvidno je da plutamo okolo, ne mi sami, nego predstavljeni osobama od formata, a destinacija nam je briselska, odnosno strasburška odnosno ženevska i tako dalje. Sve do East River-a. Uzbudljiv je taj proces približavanja i sjedinjavanja. Koga briga za Ratka Mladića ili kapetana Dragana, spomenimo ih. Mi smo sve obveze poodavno izvršili, a sad kad smo na putu ispričavanja i klanjanja i čudesnih obilazaka koje jedino vulkanska prašina može privremeno zaustaviti, ali nikako blokirati ili usporiti, možemo se prepustiti uživanju u otvorenim procesima te mirno snivati o zatvaranju tih poglavlja i potpisivanju ugovora. Finalizacija je iza ugla, valjda će i general Gotovina dočekati pravorijek jednog od sljedećih tjedana, ili mjeseci. Ili godina, nije li to nebitno?

Bitno je da vlada pravda. I da se nesuglasice otklanjaju, makar to bilo kroz poneki medijski obznanjen sukob ili trzavicu. Da ne bismo ostali neinfomirani, ili nedajbože prikraćeni za punu informaciju. Inače bismo pomislili da nam nedostaje demokracije u državi. Ali zato su tu mediji, i sve je u najboljem redu.

Recimo, knjiga Miodraga Šajatovića ''Povratak u kapitalizam'' iz 2001. godine nudi izbor uvodnika – komentara objavljenih u ''Večernjem listu'' u razdoblju od 1993. do 2000. godine. U knjizi su objavljeni uvodnici koji se bave hiperinflacijom, nelikvidnošću i primjenom antiinflacijskih mjera i stabilizacijskog paketa u Hrvatskoj, kao i oni iz 'tranzicijskog razdoblja', znači do 2000. godine kada se hrvatsko gospodarstvo, u procesu privatizacije, borilo s nelikvidnošću i traženjem izlaza iz recesije.

Možemo zaključiti, vjerujemo li Nadanu Vidoševiću, koji kaže kako 'Hrvatska nema razvojnu strategiju i institucije sustava i kako će kriza zbog toga kod nas dugo trajati', kako je proteklih 10 godina donijelo Hrvatskoj, summa summarum, gospodarsko pustošenje i odsustvo svake pozitivne politike, osim one proEUropske s 'ciljem svih ciljeva', i sličnim nebuloznim konceptima koji nisu nikad poslužili poboljšanju standarda, odnosno kvalitete života hrvatskog građanina bilo u kojem pogledu, osim općem zatrpavanju hrvatskih lokalnih kaldrma bezbrojnim konjskim snagama, uz hrpe inferiornih vozilica svih dobro poznatih tipova i denominacija i tako dalje. Prepoznajete li nešto hrvatsko na hrvatskim cestama? Možda jedino afere u Hrvatskim cestama ili ponekom srodnom poduzeću. Naravno, daleko od toga da su to jedine afere koje sjećanje priziva k pameti.

Dok se mi 'približavamo' Europi, praznih džepova i sa sve više besposlenim stanovništvom, spotovi na svjetskim TV postajama pozivaju u Hrvatsku gdje je navodno 'Mediteran kakav je nekad bio'. Možda je nekad bio, ali ubrzo ga biti neće, zato treba požuriti. Nadan Vidošević je naravno u pravu kad kaže kako je problem likvidnosti, odnosno neplaćanja, osnovni problem hrvatskog gospodarstva. Ironično, na hrvatskim TV postajama reklame živahno pozivaju na neobuzdano trošenje. Istodobno i konkurentno, pravi su hit teme poput obilježavanja raznoraznih antifašističkih i inih obljetnica, s idejom 'da se ne zaboravi'. I tu su sad: antifašistička prošlost, potrošačka sadašnjost, zapadnobalkanska budućnost.

Kako bismo ih mogli zaboraviti? Pa to su ipak najvažniji problemi u Hrvatskoj danas, kao što su i 'pravi hit' razna prisjećanja s ratnom ili općenito jugoslavenskom tematikom. EU je ionako nepoznanica, iako ne možemo dočekati uroniti u EUdorado koji samo nas čeka, s rogom potrošnog izobilja. Naravno, bez nelikvidnosti, ali s hrpom pozivnica na obilježavanja i sjećanja koja 'život znače'. Kako bismo mogli zaboraviti? Bilo bi dobro kad bismo bar imali jaku nogometnu ili neku drugu ligu i mogli trošiti popodnevne i večernje sate obilazeći stadione i dvorane. Kao što to pošten svijet radi unutar EU. Ali eto, nije nam suđeno zaboraviti na bilo što što nas tišti. I dalje se, zajedno s hrvatskim gospodarstvom, borimo s nelikvidnošću i tražimo izlaz iz recesije. Naravno, ovaj put ne smijemo sebe kriviti, jer 'čitav svijet' je, kao, u recesiji. Ili pod vulkanskom prašinom, što se tu može. Tu ni nedodirljivi Mladen Jergović, koji sve zna i sve razumije, ne može baš ništa. Pa ni Ante Tomić, znači ni Stipe Mesić.

Eto, čak imamo i izbor: možemo se kladiti na bezbrojne sportske utakmice u inozemstvu, možemo voziti inozemne aute, jesti uvoznu opet inozemnu, i jeftinu, hranu. Možemo se i prisjećati, katastrofa, afera, nemilih događaja ili ne tako davnih obračuna duž hrvatske političke koordinatne osi, lijevi kanal – desni kanal – balans sredina. Ili pak doba kad smo bili u prilici jesti 'samo' tu domaću, tako jednostavnu, hranu.

Bilo bi užasno kad bi nam bilo dosadno, ali neće biti da će to bit moguće. Valjda zato još ne znamo ni točan datum EUtanaziranja naše nelikvidne, zadužene, podijeljene i rasprodane Hrvatske. Strpljenja. I to će doći. Samo treba pratiti novine, odnosno internetske portale, odnosno TV postaje, odnosno radio stanice. Ne zaboravimo, to su 'naši' mediji. Sve će nam reći, za to su tu. Kako bismo znali kamo idemo.

Dr. Slaven Šuba