Lingvisti u hrvatskoj oporbi

Onomad su iz Crne Gore stigli neki dobri ljudi, opustošivši u prolazu Konavle i orobivši Cavtat, sve do Dubrovnika s namjerom srušiti ga, pa potom izgraditi neki ''novi i ljepši''. Ta se plemenita ideja nije baš dopala Dubrovčanima, koji su obranivši se otklonili ugroze crnogorskih napadača, a po gradu se tih dana znalo čuti čak i one tri slatke riječi koje je nedavno izgovorio i dubrovački gradonačelnik Franković, prisjećajući se tih slavnih dana. No to se pak nije svidjelo članici lokalnog SDP-a, koja je u dotičnom rečeničnom sklopu gdje je tek treća riječca inkriminirajuća prepoznala prizivanje mržnje i rasizma.

Kako li je bogat hrvatski jezik, a kako se kvalitetni lingvisti kriju po hrvatskoj oporbi. Iščitavanje skrivenih poruka zadatak je tih dobrih ljudi, kojima je na srcu Hrvatska bez mržnje, ili nedajbože rasizma. Stranka iliti bivša Partija, nekad nositelj svih demokratskih promjena u naprednom okruženju gdje su cvali ljubav prema čovjeku i svim našim, odnosno njihovim, narodima pa tek narodnostima, i dalje traži svoj put po trnovitoj hrvatskoj političkoj pozornici. Nije lako, unatoč mudrom rukovodstvu eminentnih kadrova poput fizičara Bernardića ili pravnika Grbina. Izgleda, nikada ne će ni biti lako, nego samo sve teže.

Bilo kako bilo, dobrohotni bi susjedi iz Crne Gore zasigurno pozdravili svaki obračun s tim nemilim rječnikom, čija treća riječca priziva obrambeni stav. Ljuta trava na ljutu ranu. Oni su čitavo vrijeme zauzeti izgradbom dobrosusjedskih odnosa, pa su tako nedavno donijeli i rezoluciju o ''Jasenovcu'', očito u skladu s povijesnim činjenicama koje najvjerojatnije i dalje crpe od Vojislava Šešelja i sličnih nadahnutih proroka vascelog srpstva. Gdje i oni pripadaju, nema sumnje, jer misle kako su pretrpjeli teške gubitke u ljudstvu od NDH, što je ovjekovječeno spomenutom rezolucijom. Nakon što su im Karađorđevići srušili kraljevstvo tamo krajem 1918. godine, okupiravši državu i ''prisajedinivši'' je Srbiji, danas slobodna i samostalna Crna Gora i dalje se grči u raljama srpskih osvajača. Ne gasi se ta međusobna ljubav tako lako. Tako da Crnogorce alias Srbe i dalje tišti Jasenovac, mjesto pogroma mnogobrojnog crnogorskog pučanstva, slobodarskog naroda s ponešto povijesne nesreće i previše srpstva. S pravom su zaključili kako je Dubrovnik, ''vekovna srpska Atina'', neminovno začetnik zatiranja Crne Gore, iako sa svrgavanjem crnogorskog kralja Dubrovčani nisu imali baš ništa. Kao ni s Jasenovcem. Ali logika je crnogorskih Srba ipak neumoljiva. Bazirana čvrsto na povijesnim mitovima i lažima, dosljedna i privlačna. Svim Srbima alias Crnogorcima.

Kako na istoku od Hrvatske uglavnom i dalje vladaju mitovi i povijesne ''istine'', naučene još u jugoslavenskim propisanim čitankama tankih korica i još tanje pameti, tako nema neke prevelike nade ni za SDP. Kadrovi odgojeni na marksističkim vrijednostima ne mogu preživjeti današnje okruženje jer njihova sumanuta ideologija gura ih ponovno i uvijek nazad u povijesne neistine kao vječitu inspiraciju njihovih stavova i predrasuda, bolesnih ideja o budućnosti (bez) demokracije i tko zna kakvih konstrukcija koje se uglavnom zasnivaju na dnevnopolitičkim procjenama i osudama pa onda nesuvislim potezima koji nikada više ne će moći pridobiti baš nikoga. Te su mentalne akrobacije kratkoga dometa, uglavnom nevažnih dimenzija, te se svode na jeftino politikantstvo svojstveno titoističkom pogledu na svijet, kao pozornicu suludih ideja o nekakvom ''trećem putu'' i tko zna kakvom putovanju u budućnost. S nekakvim slabašnim svjetlom na kraju tunela, koje se nazire u dalekoj budućnosti, ali samo ga Partija jasno vidi već sada. Put u prošlost, tako karakterističan za izgradbu naprednog socijalizma, samoupravljačkog sustava i sličnih ideja kratkoga domašaja. I još kraće pameti.

Umjesto političke ropotarnice, zanimljivije su aktualnosti. Masivna novčana povišica koja se slila u džepove masivne političke elite kakvom raspolaže Hrvatski, nekad državni, sabor, dobro je došla čak i oporbi, ljudima koji nikad nisu kritizirali, recimo, Pupovčeve Novosti. No i oni su nagrađeni, pozamašno, za svoj tobože politički, a i svaki drugi nerad. Odnosno odsutnost bilo kakvog smislenog rada ili doprinosa ikakvom političkom ili inom pitanju. Uz neizostavno čuđenje što vladajuća opcija listom odbija sve njihove ''amandmane'' koji bi svjedočili tom predanom radu za nacionalno ''dobro'', a znajući dobro što se radilo u periodu 2000.-2004., ili nešto poslije za Milanovićeve represije koja se pretočila u predsjedničku depresiju, hrvatske se službeno oporbene stranke i strančice neprekidno prestrojavaju. Nemoćne i nesposobne posložiti – na stranu njihove ''ideje'' – bilo kakvu zajedničku platformu ili opciju zero kreativniju od ''HDZ = mito + korupcija'', oporbenjaštvo si je u Hrvatskoj priskrbilo blistavu političku budućnost. U džepovima, u prvom redu.

Kada jednoga dana shvate odakle u Hrvatskoj dolaze stvarna mržnja i rasizam, moglo bi biti kasno za mnoge od tih stotinu i kusur političkih gubitnika s idejama nevjerojatne dubine, s kojima ni realnost ni svijet mašte nemaju previše dosluha, ali sjedenje po saborskim klupama svakako je izgledna perspektiva, posebno u svjetlu povećanja primanja saborskih zastupnika, o čemu je ta pozitivna kritika i očitovanje o podebljanju vlastitoga džepa začudno izostala. Pravovremenost im nikad nije bila odlika, osim naravno kad se spomenu inkriminirane riječi koje ukazuju na delikte kakve je još Jugoslavija izdašno nagrađivala zatvorima i progonima vrhunske metodologije obračuna s političkim neistomišljenicima. List srpske nacionalne manjine Novosti, nikad nov ali vječito dosadan, klasičan je primjer jednoumlja kakvo se u Hrvatskoj tolerira jer smo demokratska država, a čak primamo i radnike iz čitavog svijeta. Čak bi se moglo reći i: promovira, ne samo tolerira. Dokaz su oporbeni saborski zastupnici, od čega se dobro i sve bolje živi, baš kao i od političkog (anti)novinarstva.

Uopće, dvostruki kriteriji po kojima se razračunava s nepoćudnim razmimoilaženjima u svijetu stavova o aktualnim političkim izričajima, nisu samo danas, nego su uvijek bili karakteristika žestoke političke borbe. Kako hrvatska politička oporba nema ništa za ponuditi osim različitosti svoje političke platforme, iako zapravo nepostojeće, jer platforma je preteška riječ za hrpu bezveznih i nedosljednih izvikivanja i parola kakvima se služe poput dječice zaigrane u razredu, iako sjede u Hrvatskom (državnom) saboru, to su kriteriji potpuno normalno pripisani našima nouveau riche zastupnicima desnoga centra, čuvarima kakve-takve normale u hrvatskome političkom prostoru, obasjanom briselskom milošću i izdašnim fondovima za koje ipak treba ponešto i (od)raditi. Mudro rukovodstvo, na čelu s predsjednikom iz bivše predsjedničke vile, koje svakako želi brojne promjene u suvremenoj Hrvatskoj, također nema što za ponuditi, a suša političkih ideja koje stižu s Pantovčaka već godinama devalvira hrvatsku politiku gdje dominiraju trećerazredne političke reakcije poput ove nedavne dubrovačke. Kriteriji za političko napredovanje apsolutno su nepoznati: osim sposobnosti i podobnosti, bezbrojnih moralnih kvaliteta i čvrstih stavova o ponekom aktualnom pitanju, mora se imati ekspertizu u nečemu, te elokvenciju uz sitzfleisch vezan uz saborske klupe, prirodnu ekstrapolaciju onih školskih odlika iz naših mladih dana. Elokvencija pobjeđuje jer svi predsjednički kandidati uključujući trenutnog vođu oružanih snaga, raspolažu zavidnim rasponom tema o kojima (skoro) sve znaju. Tako da će izbor biti težak: medicina ili peti dan ili šport i glazba. Samo da ne bude ljevičarenje u bilo kakvom obliku. Bilo bi to, osim neučinkovitosti, previše dosadno. I (pre)poznato.

Glavno je da smo proslavili, u lipnju, dan antifašističke borbe. Mogli smo, komotno, nazvati ga i dan obračuna s mrskim neprijateljem, odnosno bacanjem smaknutih ili još živih zarobljenika u jame i rudnike. Ili danom zaštite od opasne tri male riječce. Izbor ideja za oporbenu političku platformu je naprosto neiscrpan.

S druge strane, madžarski ministar Szijjarto, kojega ne smeta šal velikog vođe Orbana, misli kako Hrvatska nije pouzdani partner radi li se o dotoku nafte putem Jadranskog naftovoda u Magyarorszag. Unatoč tome što Slovaci baš i nemaju prevelikih problema s istovrsnim dotokom. Peter Szijjarto je u pravu, problemi postoje još od 1102. godine, a i davno prije bitke na Gvozdu, 1097. ljeta. Orbanovi šalovi predstavljaju tradiciju, u glavama ponekog Madjara, razpoloženog za dobrosusjedske odnose. S druge strane, veliki madžarski vođa, tražeći alternativu ukrajinskom putu za dostavu nafte MOL-u, ne gubi časa posjećujući Moskvu i Beijing, a očekuje se, vjerojatno, i skori let do Pyongyanga. Živa vanjskopolitička aktivnost trenutnoga predvodnika EU-a, gdje su očarani njegovim zanosom. Možda skokne i do Tel Aviva, bez njega će se teško moći zaustaviti Iran i Izrael. Nakon što se okupa u tom plavom Jadranskom moru, jer je poznato da Madžarska mora nema. Ima samo bazene i Balaton. I velike prijatelje na Istoku. Pametno.

Slaven Šuba