Napredak

Hrvatska je, bez sumnje i one najmanje, napredna zemlja, iako je mala i stane po nekoliko puta u neke od najvećih svjetskih gradova, brojem stanovnika a i ne samo toga. O toj činjenici svjedoče i tisuće pametnih telefona potegnutih, isturenih u prve redove, po školama, autobusima i kafićima, jer IQ stanovništva ne može padati, nego samo rasti uz uporabu tolike pameti na raspolaganju. Simon says, reklo bi se na popularnom anglohrvatskom, kakav se osobito voli čuti po Saboru i mnogobrojnim njegovim tijelima gdje rade, žive, ili slučajno preživaju sudionici svoga tog silnoga napretka, dok ostali odnosno biračka masa pretežno preživljavaju, nitko ne zna kako i tko zna gdje.

Hrvatsko je školstvo, uz super-sposobnog ministra kakav je Mornar a pogotovo bio predšasnik mu Jovanović, koji suvereno vladaju športom, obrazovanjem i naravno, znanošću, poduprti tisućama mobitela kojima ponosni roditelji opskrbljuju svoje nadarene buduće ili aktualne maturante, na tragu EUropskih vrijednosti: to su one gdje je važno biti sudionikom, recimo u događanjima gdje možete kupovati, a imate li što i prodavati, na tržištu od 500m duša, sveudilj raspoloženih i zabrinutih uglavnom za to što će i kada pazariti. Ili ''skinuti'' s Interneta. Naravno, povrh mobitela tu je i tek dolazeća inteligencija koja će virtualne prostore obasipati sljedećih godina sve novijim i novijim tehnologijama i ''rješenjima''. Treba se pripremiti, odnosno oguglati. Google je tu najjači igrač pa i adut.

Druga strana napretka

Kakvog to utjecaja ima na život, ili bar na ''kvalitetu života'' prosječnog Hrvata? Od prilike, život je to bolji što više vremena možete provesti u virtualnim prostorima, na mrežama razapetima kako bi se što više informatiziranih ''subjekata'' koprcalo po bespućima sve bolje i sve više kontroliranima, od naših OIB-a preko zaporki svih vrsta do nedvosmislene, absolutne informacije o tome tko ste, što ste, što vam se sviđa, što podržavate, što radite ili gdje i kada dangubite, i tako dalje i u nedogled. Opet s Milanović''Živimo u slobodnoj zemlji'', oduševljeno je u mikrofone pjevušio Zoran Milanović, čovjek profinjenih diplomatskih manira koje asociraju na buldožer, političar od kova kakvog je samo ovakva, Jugoslavijom nadahnuta demokracija mogla iznjedriti. Jer zemlja u kojoj više ne vladaju zločinci nego njihovi potomci, čiji je osnovni politički credo negacija svake potrebe za osudom djela i – danas je sve kristalno jasno – brutalnih pa i genocidnih nedjela koja su i činili i počinili njihovi biološki stvoritelji ili njima srodni važni ljudikonačnom idejom, kako vas iskoristiti kako bi vam se nešto prodalo ili ''uvalilo'', poželjno i najbolje baš preko Interneta. Jer to je tako cool, ah, kupovina preko bjelosvjetske mreže svih mreža tako olakšava i podiže našu svakodnevicu na jednu višu, posebnu razinu.

Napredak, naravno, nosi sa sobom i onu drugu stranu. Cijena hrvatskoga progresa očigledno su brojevi kojima vladajući, ne samo ''ova vlada'', ne mogu potkrijepiti potrebitost svoje funkcije, plaće, egzistencije, bilo čega osim u sferi administrativno-birokratske igrarije kakva najbolje služi opravdavanju trošenja državnog – znači ''narodnog'' – novca upravo u svrhe u koje ga ne bi trebalo trošiti, ne može li se to potkrijepiti nekakvim rezultatima. A ti bi opet trebali biti jasno, matematički nedvosmisleno, iskazivi i predočivi pa dani na uvid široj javnosti RH, gdje bi svaka vlast morala tražiti uporište za svoju vlatitu opstojnost, a ta bi morala biti podložna korektivnim mjerama i postupcima, čak i usred tako uznapredovale, naprosto neviđeno rascvjetane demokracije i ''slobode'', kakvu je ovih dana s radošću spominjao cvrkutavi premijer, politički lider naše oaze banana i ostaloga uvezenog voća svih vrsta.

''Živimo u slobodnoj zemlji'', oduševljeno je u mikrofone pjevušio Zoran Milanović, čovjek profinjenih diplomatskih manira koje asociraju na buldožer, političar od kova kakvog je samo ovakva, Jugoslavijom nadahnuta demokracija mogla iznjedriti. Jer zemlja u kojoj više ne vladaju zločinci nego njihovi potomci, čiji je osnovni politički credo negacija svake potrebe za osudom djela i – danas je sve kristalno jasno – brutalnih pa i genocidnih nedjela koja su i činili i počinili njihovi biološki stvoritelji ili njima srodni važni ljudi, kako u prošlom režimu poznatom kao titoistička strahovlada, tako i u novonastalom hibridu sklepanom na temeljima pomirbe do koje, kako vidimo, nikad zapravo nije došlo jer ta bi pretpostavljala osvješćivanje, bar na osnovnoj, humanistički jasno definiranoj razini ljudskosti gdje principi poput ''svaki zločin je zločin'' ili ''ratni zločin ne zastarijeva'' ne važe samo za ''njihove'', već prije svega i odmah, za ''naše'', takva zemlja nije nego sjena od onoga što izriče naš politički lider i kantautor hvalospjeva sebi i politici svoje stranke, a napose njezinom nedodirljivom, neupitnom, etički nadmoćnom ''moralu''.

Pseudodemokratska hobotnica steže oko grla

Ta se pak moralna politika u ove tri i pol godine svela na razvidnu potrebu za promjenom baš takvoga ''naprednog'' sustava, odnosno pridodavanje korektivnosti na svakom koraku i pod svim uvjetima gdje to ima smisla i gdje za to postoji mogućnost. Recimo, ''sloboda'' i ''demokracija'' gdje temeljem izbornih rezultata ova ili kakva god vlada vuče za nos birače – pozitivnu, absolutnu većinu, bez obzira na to ali i baš zato što ta sveukupna većina zapravo i nije za njih glasovala – te se svojim nepostojećim rezultatima i postojećim nedjelima potrudila odvesti zemlju kojom vlada u apatiju i beznađe, nemaju baš nikakav ni doseg ni snagu ni uporište u stvarnosti, nego ostaju samo puko slovo na papiru, ili pak u zraku, negdje pored buldožera koji im poravnavaju put, kroz eter, preko medija, diljem zemlje.

Demokracija kakvu ''imamo'', premda je daleko točniji opis situacije kako nas takva pseudodemokratska hobotnica steže oko grla i beskrajno muči perspektivom koju nam nudi svojim ubitačnim metodama i nepostojećim dosezima na razini iluzionizma i obmane, zahtijeva svoje vlastito poništenje u ovom obliku. Bez mjera kao što je, na primjer, obvezatno raspisivanje izbora bude li BDP 4 ili 5 kvartala padao, nezaposlenost isto toliko vremena rasla, kao i ukupni javni dug, demokracija postaje opstrukcija i sama sebi zaprekom. Postaje, u biti, svojom vlastitom karikaturom koja se svodi na konstantno, farizejsko obmanjivanje birača o tome da se nešto smisleno radi ili događa. Ljudi odavno nisu više toliko glupi, uostalom stvarnost oko nas brutalno je uvjerljiva: ova je vlada nesposobna, i 4 godine poklonjene im da zemlju unište nipošto ne predstavljaju nikakav demokratski doseg.

Regija

Naprotiv, iluzionizam i obmana, potpomognuti medijima koji krče put političkim buldožerima i nesposobnjakovićima svih provenijencija koji su na vlasti bili ili se tek IluzionizamIluzionizam i obmana, potpomognuti medijima koji krče put političkim buldožerima i nesposobnjakovićima svih provenijencija koji su na vlasti bili ili se tek spremaju prionuti, zasukati rukave kako bi – uhljebili svoje najdraže i najbliže, trebaju ugrađeni korektivni mehanizam, vape za kočnicom i prijetnjom koji bi, egzaktno i matematički, obmanu ipak nešto brže okončali, raskrinkali iluzionizam, i vratili narod ove okovane zemlje na put koji mu pripada.spremaju prionuti, zasukati rukave kako bi – uhljebili svoje najdraže i najbliže, trebaju ugrađeni korektivni mehanizam, vape za kočnicom i prijetnjom koji bi, egzaktno i matematički, obmanu ipak nešto brže okončali, raskrinkali iluzionizam, i vratili narod ove okovane zemlje na put koji mu pripada. To bi, ipak i nakon svega, bio put suverene zemlje poput Islanda, zemlje koja zna što hoće i što je za nju dobro, a ne zemlje ovisnice o milodarima stečenima preko uputstava i molećivih, protunarodnih savezništava koja vode odreda k porobljavanju ove zemlje i naroda koji tu živi.

U ovom trenutku Hrvatska je u EU-u, ali sav dosadašnji razvoj situacije ukazuje na to da nas EU želi u prvom redu smjestiti na zapadnobalkansku Jugosferu, u čardak ni-na-Mediteranu ni-u-centralnoj Europi, nego nas uporno i kontraproduktivno gura. I to baš natrag u Regiju, pojam koji ne samo da nema smisla nego predstavlja rukavicu bačenu u lice svakom istinskom hrvatskom patriotu, služi kao crvena krpa za ljude kojima se otvoreno oduzima i sloboda i ''demokracija'', a želi ih se razvidno porobiti, držati u ropstvu, mamiti ih i ''cimati'' EUropskim stečevinama i vrijednostima od kojih za njih, međutim, nije preostalo više baš ništa. Osim Regije. I balkanštine. I ''suradnje'', kao i beskonačnog udovoljavanja pozitivnim diskriminacijama i manjinama svih vrsta po svakoj mogućoj osnovi.

Hrvatske, ukratko, nema unutar takve Hrvatske o kojoj s ponosom kukuriče Milanović. Ona je čista izmišljotina o kojoj ni on sam nema nikakvu stvarnu predodžbu, ona je određeno neodređena, kao takva besmislena, i predviđena za topovsko meso, na odstrijel i polagano odumiranje, s čime bi – jer je RH danas ''kapitalistička'' država – bez sumnje bio oduševljen idol svih već spomenutih potomaka i njihovih očeva, bradati drug Karl Marx. Karl-Marx-Stadt međutim, odavno više ne postoji, ali to ne znači da ga nema u glavama njegovih štovatelja. Ti su i dalje najodgovorniji za sve što nam se događa, premda pod egidom novoliberalnog kapitalizma, globalizacijske formule koja im u ovom trenu najviše odgovara, pa joj i bespogovorno, bezrezervno služe.

Jer što je njihov raison d'être? Služenje narodu? Tako se grubo, ipak, nikada ne bismo smjeli šaliti, niti to dopustiti nijednoj vlasti poput ove. Bilo bi to zaista previše, poput one legendarne slamke. Svaka šala ima svoj granice. Ova je vlada sve granice prešla, poodavno. Pogotovo njezin profinjeni predvodnik.

dr. Slaven Šuba