Predsjednički izbori kao prilika za izjašnjavanje o smjeru politike

U svom komentaru u jednoj domaćoj tiskovini, novinar Milan Ivkošić se pita kako objasniti činjenicu da je osoba kao Dejan Jović ''Josipovićev glavni analitičar''. Naravno, cijenjeni novinar zna jako dobro, kao i mnogi drugi među nama, kako Jović nije nipošto jedina osoba koju zapošljava Josipović, a za koju je potpuno nejasno što on tamo radi.

Naime, radi se o ljudima u službi predsjednika Republike Hrvatske, ali jasno je da bi mnogi ti ljudi i danas savršeno pristajali i u službu, recimo, predsjednika predsjedništva SFRJ, jedne propale države. Propale između ostaloga, i zbog takvih ljudi u takvim službama, što možda nije evidentno, ali nama se, eto, tako čini pa smo pomalo i sigurni u to.

Države ne propadnu, naime, zbog pogrešnih politika ili pogrešnih poteza, već zbog nekih drugih razloga, a ponajčešće zbog ljudi koji ih predvode i rade, kao i oni koji rade s njima i za njih, pogrešno i neuspješno, te uglavnom za svoj vlastiti probitak, a znatno manje za neko opće dobro ili, što obično rade najmanje, za ''vlastiti narod''.

Nije da tu nema pogrešnih politika ili ponekih krupnih poteza, ali kvazidržave poput SFRJ ''osuđene'' su na propast zbog nekih fundamentalnih razloga, davno prije nego što im se dogodi završni čin. Jović, recimo, hvali knjigu koja se bavi ''uništenjem Jugoslavije''. Posve smo sigurni da Jović nigdje ne iznosi, a isto tako i ne misli, kako se SFRJ ''uništila'' zbog onoga što misli, na primjer, većina hrvatskih birača.

Podsjetimo, ministar vanjskih poslova Republike Srbije Ivan Mrkić rekao je nedavno kako Hrvatska tužbu za genocid protiv Srbije nije ''ni trebala podnositi''. Naše je razmišljanje pa i uvjerenje, po tom pitanju, potpuno suprotno. I ne samo po tome. Što se tiče ''bivše države'', recimo, Jugoslavija nije – ni trebala nastati.

Jugoslavija

To što je povijesna pogreška historijskih dimenzija doživjela svoju povijesnu presudu tek sa svojom federativnom reinkarnacijom nakon Drugog svjetskog rata, nakon svoje poslijeratne komunističke metamorfoze i velikosrpske StrategijaAko se hrvatska unutarnja, a napose vanjska, politika i ne kroje više u Beogradu, ne znači da je ta opasnost prestala. Jer na žalost, osim što neke razvidne strategije hrvatske unutarnje politike povezane s razvojem države kao takve, nema još od odlaska prvog predsjednika Franje Tuđmana, kada se radi o vanjskoj politici te strategije očito ima, samo što se dotična ne stvara u Zagrebu i niti je na korist ni na dobrobit hrvatskoga naroda.pseudomimikrije, ne može nijedna knjiga, a još manje bilo što što bi napisao – s dužnim poštovanjem – David Gibbs, ili Dejan Jović, ili bilo tko, promijeniti činjenicu da su i prva i druga Jugoslavija bile – jedno te isto. Države osuđene na propast zbog manje-više istog razloga, a taj se svodi na pogrešnu ideju već kod njezinog nastanka.

Ne bi to zavrjeđivalo čak ni ovoliko tinte, jer Jugoslavija je, na sreću, tek nesretna prošlost bez povratka i prava na uskrsnuće. Da nije onih koje i dalje silno ne muči njihov privatni, osobni, postjugoslavenski vakuum u kojem su, recimo, Srbi u Hrvatskoj tek manjina, istina debelo privilegirana i posve posebna, ali nisu više institucionalno ukorjenjeni u vladajućoj kasti – današnjim ''političkim elitama'' – do te mjere da bi se hrvatska, iako trenutačno dozlaboga loša i besmislena, unutarnja i vanjska politika krojila – u Beogradu. Naravno, možda smo ipak u krivu?

Ako se hrvatska unutarnja, a napose vanjska, politika i ne kroje više u Beogradu, ne znači da je ta opasnost prestala. Jer na žalost, osim što neke razvidne strategije hrvatske unutarnje politike povezane s razvojem države kao takve, nema još od odlaska prvog predsjednika Franje Tuđmana, kada se radi o vanjskoj politici te strategije očito ima, samo što se dotična ne stvara u Zagrebu i niti je na korist ni na dobrobit hrvatskoga naroda.

Očigledno je kako je hrvatska vanjska politika praktično besciljna, nakon pridruživanja zemlje EU-u, te kako je orjentirana. Točka. Jednostavno je – orjentirana, dakle lagano okrenuta upravo prema istoku. A tamo, kako Jugoslavije više nema, stoji jedino ''zapadni Balkan'', odnosno Srbija.

Potpuno je jasno kako takva politika nema nikakve veze sa željama velike većine Hrvata, kako onih koji su glasovali za pridruživanje EU-u, tako i onih koji to nisu. ''Ova vlada'' vodi, uz neuspješnu i besmislenu unutarnju politiku, katastrofalnih rezultata i nepostojeće perspektive, još goru vanjsku politiku, pozicionirajući Hrvatsku u smjeru ''regionalne suradnje'' i jačanja veza sa susjedima, ali na potpuno krivi način i u potpuno suprotnom smjeru od onoga koji je proklamiran, pa i ostvaren – na papiru – ulaskom u EUropsko okruženje.

Gravitacija k balkanskoj planini

Paradoksalno, ulaskom u EU, s ovakvim vodstvom koje predvode Milanović i Josipović, s takvim suradnicima kakve oni zapošljavaju, kao da gravitiramo k balkanskoj planini, prema Bosporu i IgmanNapredni likovi poput Dejana Jovića, ili Bude Lončara, pred kojima je velika budućnost bar u doglednom periodu, unutar tima trenutnog-budućeg(?) predsjednika RH, sasvim su sigurno na tragu ideja ''Igmanske iniciative'' i sličnih misaonih poduhvata, trulih do srži i punih prezira prema hrvatskoj državi i narodu kao suverenom ''entitetu'', subjektu svoje vlastite stvarnosti, politike, budućnosti i prosperiteta.Aziji. Od toliko željene Europe, kao da dobivamo poticaje – upravo u tom smjeru.

Ustupivši, svojevoljno, dobar dio suvereniteta, kao da se odlučujemo na potpuni povratak u ''regiju'', koja je naravno ništa drugo nego eufemizam za jugonostalgičnu, zapadnobalkansku, papazjaniju u kojoj bi sentimentalni umovi poput Matvejevića ili militantni liričari poput Dežulovića, utonuvši u njezin topli zagrljaj, još jednom došli na svoje, uz mnoge druge koji bi tek tamo mogli dokazati svoj kozmopolitizam, toleranciju, smisao za ljudska prava, umjetničku žicu, itd. Sve ono što im je uskraćeno još od pojave ''diktatora'' Tuđmanovog kalibra, pa sve do danas, u ovoj, njima mrskoj Hrvatskoj.

Naravno da bi neka treća, retroreformirana Jugoslavija, koliko anakronizam toliko 3D tiskotvorina nekog suvremenog frankensteinovskog kreativca, naravno iz nekog zapadnoeuropskog laboratorija nedaleko Temze ili ''Ajfelove kule'' ili možda EUropskog parlamenta, bila gora kvaziznanstvena fantastika od nekog holivudskog klišea u kojem se efekt noćne more postiže već lingvističkom sugestijom, odnosno angažmanom tih zlih sporednih likova, s balkanskim akcentom kodiranim u njihove beznadno nacionalističke, ili pak ''homofobne'' planove, odnosno ''agende''.

Napredni likovi poput Dejana Jovića, ili Bude Lončara, pred kojima je velika budućnost bar u doglednom periodu, unutar tima trenutnog-budućeg (?) predsjednika RH, sasvim su sigurno na tragu ideja ''Igmanske iniciative'' i sličnih misaonih poduhvata, trulih do srži i punih prezira prema hrvatskoj državi i narodu kao suverenom ''entitetu'', subjektu svoje vlastite stvarnosti, politike, budućnosti i prosperiteta.

Stara škola

Predsjednik Josipović je, recimo, već petu godinu predsjednik, i to samo nekih Hrvata. Svojom se izjavom o ''prljavoj kampanji'' predsjednika HDZ-a Karamarka, kao i mnogim sličnim istupima u periodu svojeg predsjednikovanja, legitimirao kao predstavnik prije svega radikalne, novokomunističke i starojugoslavenske škole mišljenja.

JosipovićPredsjednik Josipović je, recimo, već petu godinu predsjednik, i to samo nekih Hrvata. Svojom se izjavom o ''prljavoj kampanji'' predsjednika HDZ-a Karamarka, kao i mnogim sličnim istupima u periodu svojeg predsjednikovanja, legitimirao kao predstavnik prije svega radikalne, novokomunističke i starojugoslavenske škole mišljenja.
One u kojoj vlastitoj bezidejnosti i bespomoćnosti nasušno treba neprijatelj, kako bi oživio poprilično uvenuli vlastiti politički status i credo od kojeg nije ostalo ni kredibiliteta, ni previše kredita kod birača, iako su izbombardirani redovnim topovsko-udarnim anketama maocetungovskog tipa, ili – u modernom kontekstu – sjevernokorejske šablone.One u kojoj vlastitoj bezidejnosti i bespomoćnosti nasušno treba neprijatelj, kako bi oživio poprilično uvenuli vlastiti politički status i credo od kojeg nije ostalo ni kredibiliteta, ni previše kredita kod birača, iako su izbombardirani redovnim topovsko-udarnim anketama maocetungovskog tipa, ili – u modernom kontekstu – sjevernokorejske šablone. Da se ne bi nešto prepustilo slučaju, zapravo je predsjednik taj koji je već, ovako izrana u izbornoj godini, krenuo u jednu prilično nečistu bitku, rečenicama koje slabo skrivaju netrpeljivost.

U stvari, radi se tek o kontinuitetu, nastavku diskursa laganoga prezira prema političkim neistomišljenicima, koji kulminira s vremena na vrijeme na skupovima anakronih političkih opcija bez nekog posebnog brojnika, još manje nazivnika. Ali taj bolećivi jugonostalgični sentiment izvire iz gotovo svakog nastupa, kao što je bilo nedavno sa ''drage partizanke i partizani''. Ima li se na umu kako su ljudi sa zvijezdama na čelu ruku pod ruku s crnim šajkačama tukli po hrvatskoj zemlji i ljudima, takvo je obraćanje u najmanju ruku neukusno.

Još je gora ''politika'' ignoriranja nedavnih četničkih provokacija kao i službenih srbijanskih vanjskopolitičkih akcija u službi agresije i ocrnjivanja hrvatske države pod egidom tobožnje ugroženosti srbijanske manjine danas, kao i ''protjerivanja'', ''nedužnih civila'' tijekom oslobađanja okupiranih teritorija Hrvatske. Iako hrvatsku vanjsku politiku vode agnostici i ateisti, oni uporno okreću oba obraza, gledaju u nekom drugom smjeru. Čak i pri pojavi kokardi, paleži, divljanja, pa i umorstava. Očevidno je, hrvatska se vanjska politika ne definira u Zagrebu, najblaže rečeno.

Povijesni revizionizam, kojim obiluje hrvatska politička scena s tobože antifašističkim ili lijevo-centričnim predznakom, nikako da povuče bilo koji potez u smjeru zaštite nacionalnih interesa i zauzimanja pozicija koje bi pokazale bilo kakav razuman stav, od kojeg bi se dalo poći pri definiranju vlastite politike, u interesu vlastitog naroda.

Taj i takav revizionizam vodi i vuče ponovno i konstantno u defetizam, neprekidno povlačenje i uzmak, prepuštanje tla i teritorija. To se događa i doslovce, i nije ni slučajno ni prolazno. Takva politika politika je poraza, kojom se ne gradi nego razgrađuje već postignuto. Taj nas smjer ne vodi nikuda, i zato će predsjednički izbori biti prekrasna prilika da se narod izjasni o svojem razumijevanju sadašnjeg, i budućeg političkog trenutka, zbilje kakvu zaista želi.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.