Srpski Božić

Sramotni ispad beogradskog patrijarha Irineja, kao i ostrašćeni govor saborskog zastupnika Pupovca, koji je – u čije ime, po kojoj funkciji i s kojim pravom(?) – iskoristio obilježavanje vjerske svetkovine kako bi odaslao političku poruku u ime jedne druge države, jednog drugog naroda, jedne druge sredine, a prema državi, narodu i sredini koja ga plaća i čiji kruh jede, obilježili su početak nove godine u ''Regiji''.

Ne u Hrvatskoj, jer jasno je kako i Pupovac i Irinej kao i mnogi drugi, Hrvatsku promatraju samo – regionalno. Zlobnici bi rekli – provincijski. Zapravo, bili bi u pravu, jedino što se u ovom slučaju radi o dvostoljetnoj, provincijskoj, zatucanoj projekciji širenja matične Srbije na okolna, njima kulturno i intelektualno nikad dostupna područja van domašaja njihove bizantinske, bastardizirane, velikosrpske ''vizije'' u kojoj se ''Regija'' (još jednom) ujedinjava pod velikosrpskom, očigledno pravoslavnom, čizmom.

U kojoj je, kako je i HRT posvjedočio, kao i sekundarne ''hrvatske'' kvazitelevizije, pravoslavni Božić preobražen i izjednačen s vjerskom svetkovinom isključivo srpske manjine u RH, a iskorišten za slanje drskih političkih provokacija u kojima je promptno sudjelovala davši svoj nezaobilazni doprinos i hrvatska ministrica vanjskih poslova, uhvaćena u verbalni sendvič s Irinejem i Ivanom Mrkićem, koji se proslavio krajem protekle godine izjavom kako ''oslobađajuće presude za hrvatske generale otežavaju proces pomirenja u regionu''.

Srpski ministar vanjskih poslova Mrkić je dopunio svoju viziju povijesnih događaja u ne tako davnoj prošlosti tvrdnjom, naime, kako Hrvatska nije ni trebala podnositi tužbu protiv Srbije za genocid, što je svojevrsna jeka Pupovčevog iskaza o tome kako genocida nije ni bilo. Značilo bi to kako zastupnik Hrvatskog, nekad Državnog, Sabora ne samo da ne zna povijest, nego shvaća i doživljava srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku u potpuno drugačijem svjetlu od službenog stava hrvatske politike, ali i velike većine hrvatskoga naroda.

Agresija u drugom obliku

Uopće, način na koji Mrkić ''komunicira'' spram Hrvatske i njezine politike, karakteristično je površan kao i proturječan, i time osuđen na neuspjeh. Nema srpskog dužnosnika koji ne uzdiže srpski stav i politiku, istovremeno kudeći hrvatske poteze, a zatim poantirajući sa spremnošću na suradnju i dobrosusjedske odnose, iako se tren prije toga kroz izrečeno ''razmišljanje'' jasno dala MrkićSrpski ministar vanjskih poslova Mrkić je dopunio svoju viziju povijesnih događaja u ne tako davnoj prošlosti tvrdnjom, naime, kako Hrvatska nije ni trebala podnositi tužbu protiv Srbije za genocid, što je svojevrsna jeka Pupovčevog iskaza o tome kako genocida nije ni bilo. Značilo bi to kako zastupnik Hrvatskog, nekad Državnog, Sabora ne samo da ne zna povijest, nego shvaća i doživljava srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku u potpuno drugačijem svjetlu od službenog stava hrvatske politike, ali i velike većine hrvatskoga naroda.iščitati kritika Republike Hrvatske, bez ikakve obveze Republike Srbije, kao i odgovornosti u bilo kojem pogledu oko bilo kojeg pitanja. S kojih si pozicija srpski ministar uzima slobodu komentirati spomenutu presudu Haaškoga suda, i kako i kamo nakon toga napredovati, ostaje nejasno.

No, nije samo Mrkić u pitanju. Kao što je poznato, ne samo da je rat ''nastavak politike drugim sredstvima'', već isto vrijedi i za mir, pogotovo radi li se o agresiji koja je zacrtana i traje nešto duže, ili se ponavlja. Upravo je to slučaj sa srpskom politikom prema Hrvatskoj, gdje agresija ne prestaje, već se samo preinačava i obnavlja u raznim vidovima i raznoraznim oblicima, ne bi li buknula kad za to kucne čas. Povijest, koja bi trebala podučavati one koji je dovoljno dobro ne nauče ili je pak žele zanemariti, više je nego jasna.

Kao što vidimo i ovih dana, a što traje već neko vrijeme, Irinej i Milorad imaju snažnu potporu unutar struktura same hrvatske države, koje će sve učiniti kako bi udovoljile svojim najdražim susjedima. A ti su, kao i obično, ugroženi. Beskrajno. Bez obzira na pogrome i progone Hrvata, za koje su izjave poput nedavne Nikolićeve oduvijek bile preludij odnosno upozorenje, a ti su se događali ne samo u Hrvatskoj već i Bosni, Hercegovini, po Vojvodini ali i gdje god i bilo gdje gdje bi to bilo prikladno srpskoj ''miroljubivoj politici''.

Kontinuitet osiguravaju spodobe kao Vuk Jeremić, likovi poput četničkog vojvode alias istaknutog predsjednika i mirotvorca, nekih zastupnika u Hrvatskom, nekad Državnom, Saboru, ali i navijači na različitim sportskim događajima, gdje se pale hrvatske zastave, izvikuju parole ''srpskom Vukovaru'', ubijaju hrvatski mladići ili im se prijeti kao svako-malo ponegdje po Hrvatskoj, pale se jaslice kao u Voćinu, ili se pak podsmjehuje i/ili prijeti ženama, žrtvama i oskvrnutima, kao u Vukovaru, što tamo rade – njihovi mučitelji i silovatelji.

Zaista, Irinej kao i Milorad, nikako da se osvrnu na takvu politiku. Za prvoga se radi o ''nastavku progona Srba'', za drugoga se ne radi o genocidu, već o problemu ćirilice u Vukovaru kao sredstvu pritiska na Srbe i tome slično.

Latinica i ćirilica

Ćirilica, kao prvo, nije srpsko pismo ništa više nego latinica, i kao takva daleko je manje srpsko pismo nego recimo, bugarsko ili rusko ili makedonsko. Svi Srbi u Vukovaru znaju i rabe (i) latinicu, PotporaKao što vidimo i ovih dana, a što traje već neko vrijeme, Irinej i Milorad imaju snažnu potporu unutar struktura same hrvatske države, koje će sve učiniti kako bi udovoljile svojim najdražim susjedima. A ti su, kao i obično, ugroženi. Beskrajno. Bez obzira na pogrome i progone Hrvata, za koje su izjave poput nedavne Nikolićeve oduvijek bile preludij odnosno upozorenje, a ti su se događali ne samo u Hrvatskoj već i Bosni, Hercegovini, po Vojvodini ali i gdje god i bilo gdje gdje bi to bilo prikladno srpskoj ''miroljubivoj politici''.sveukupno i više od ćirilice. Prema tome, problem obvezne uporabe ćirilice u Vukovaru može biti samo sredstvo pritiska na – Hrvate, pogotovo u slučaju kad se inzistira na obvezatnoj uporabi ''zakona'', iako se odbija predočiti prisustvo zakonskih uvjeta za primjenu dotičnoga zakona.

Osim toga, kako zakon može biti valjan samo ako se primjenjuje kad su za to stečeni uvjeti, a ti bi trebali biti prisutni, po zakonu, u svako vrijeme i na svakom mjestu podjednako, zašto onda postoje, recimo, dvojezični natpisi u Istri? Tamo nema uvjeta za primjenu spomenutog zakona.

Obilježavanje pravoslavnog Božića iskorišteno je i u hrvatskim medijima za poistovjećivanje pravoslavnog blagdana sa srpskom manjinom unutar RH, što je dotična manjina promptno iskoristila za poistovjećivanje problema ćirilice u Vukovaru s pozicijom, odnosno ''progona'' srpske manjine u Hrvatskoj. Po već spomenutom, povijesno prepoznatom obrascu, srpska agresija na Republiku Hrvatsku dobiva time novi zamah.

Srpska se pravoslavna crkva, ponovno i po tko zna koji put, stavila u službu velikosrpske politike i ciljeva koji su potpuno u suprotnosti s deklariranom politikom Republike Srbije. Na stranu to što Milorad Pupovac govori, iako to nije, kao veleposlanik Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, te što su Srbi ''ugrabili show'' s proslavom ortodoksnog Božića ove godine.

Zanimljivo je i kako se hrvatska medijska služinčad, permanentno zaokupljena ''problemom'' ugovora Države s Vatikanom te sredstava Katoličke crkve u Hrvatskoj, spremna ''na gotovs'' skočiti na bilo koju izjavu nekog od crkvenih velikodostojnika o bilo kojem aktualnom slučaju ili problemu, s beskonačnim analizama i propitivanjem o ulozi Crkve u društvu, ni sada kao i nikada nije uopće – kamoli promptno – aktivirala te počela analizirati domete i posljedice ovakvih, očigledno sinkroniziranih, izjava i pritisaka koji se vrše na Republiku Hrvatsku.

Očito je da je nova godina otpočela sa srpskom ofenzivom, potpomognutom domaćim, vladajućim strukturama, znači medijskim aparatom i svim arsenalom prijetnji i psihološkog terora koji im je na raspolaganju.

Za očekivati je nastavak.

dr. Slaven Šuba

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.