Crveno i žuto

Danas u Hrvatskoj, puno je toga prihvaćeno, iako nije baš prihvatljivo samo po sebi. Dapače, može se reći kako ima stvari koje su neprirodne, umjetne, beskorisne, besmislene, pa i protuprirodne, a potpuno su DalekovidnicaDomaća državna dalekovidnica, koja silom zakona naplaćuje svoje usluge svakom prisilnom pretplatniku, iako dotičnog uopće nužno ne zanima njihov programski sadržaj ili (nedovoljna) kvaliteta, dominira prije svega jednom drugom ''kvalitetom'', a to je odavno (pre)poznata jednoumnost i usmjerenost u pravcu određenom ne pojačanom kvalitetom, onom stvarnom i istinskom, nego povećanim nadzorom i sukladnošću s partijskim, baš kao nekad, okvirom koji nema neko ozbiljno rješenje ili viziju, izuzmemo li promociju stavova i svjetonazora koji su u skladu s rigidnim direktivama.legalne – iako ne legitimne – te su našle svoj put do publiciteta, prije svega putem medija. A ti su uglavnom žute boje, uz pregršt časnih iznimaka.

Na žalost, domaća državna dalekovidnica, koja silom zakona naplaćuje svoje usluge svakom prisilnom pretplatniku, iako dotičnog uopće nužno ne zanima njihov programski sadržaj ili (nedovoljna) kvaliteta, dominira prije svega jednom drugom ''kvalitetom'', a to je odavno (pre)poznata jednoumnost i usmjerenost u pravcu određenom ne pojačanom kvalitetom, onom stvarnom i istinskom, nego povećanim nadzorom i sukladnošću s partijskim, baš kao nekad, okvirom koji nema neko ozbiljno rješenje ili viziju, izuzmemo li promociju stavova i svjetonazora koji su u skladu s rigidnim direktivama.

Jedan od najboljih primjera, ponovno na žalost, upravo je šport, u kojem smo općenito poznati i priznati, kako u zemlji tako i izvan naših granica. Na žalost, umjesto pozitivnog čega nema malo nego naprotiv, podosta, svih ovih proteklih godina pažnja se javnosti nikako stihijski već potpuno namjenski i ciljano, preusmjerila na neslaganja i sukobe, potencirajući ih putem prokušanih metoda, prije svega stotinama ponavljanja neistina i insinuacija, što kako je odavno poznato funkcionira, a u suvremenim medijskim okvirima dobiva često i (ne)željenu akceleraciju.

Efekata svakako ne nedostaje. Danas u Hrvatskoj, mladi koji bi trebali voliti šport i športove, uglavnom su informirani na način koji kod njih stvara što nelagodu što odbojan stav.

Karakterističan primjer je, naravno, nogomet. Zdravko Mamić zasigurno nije čovjek koji u medijima uživa bilo kakav kredit; koliko ga ljudi drži simpatičnim, a koliko antipatičnim svatko može sam procjenjivati, baš kako to rade mediji, već godinama. Ali kao građanin Republike Hrvatske sa sasvim određenim ljudskim pravima, pa i onim ustavnim iako su ta uglavnom slovo na papiru, posve je sigurno da u nekoj normalnoj, demokratskoj, europskoj zemlji ne bi bio izvrgnut – već godinama – činjenici prostačkog, primitivnog, agresivnog i anticivilizacijskog vrijeđanja, koje za svoju pozornicu nema samo stadione već i čitav grad Zagreb, pa i nešto širi teritorij.

Rukopisi prepoznatljivog potpisa koji nagrđuju fasade i ''očaravaju'', u negativnom smislu, ružnoćom i bolešću koja iz njih izvire, jednostavno su potpis neke sile, pomno organizirane, koja stoji iza njih.

Ulični teatar

Nema ničeg spontanog u višegodišnjim prosvjedima, uličnom teatru koji se odvija pred očima tobože ''neutralnih'' medija, utakmicu za utakmicom, tjedan za tjednom, komentar za komentarom. Potpuno je jasno i najneupućenijem, nekom promatraču ''sa strane'', kako su sve te grupe i frakcije, nominalno nepovezane i raznorodne, vrlo dobro i jako kvalitetno organizirane, zapravo povezane te financirane od nekoga i nečega, na način koji odaje vrlo jasan cilj, a taj nije samo i jedino – maknuti Zdravka Mamića iz Dinama. Jer, što bi bilo kad bi se u tome uspjelo?

Odgovor leži, djelomično, u trenutnoj situaciji unutar hrvatskog nogometa, koju je još prije dvije godine, aktualni ministar znanosti, obrazovanja i športa nazvao ''močvarom''. Sve donedavno, ''močvara'' je značila članstvo u Top 10, klubu odabranih svjetskih reprezentacija. Vlatko Marković, kome je Armada zviždala na Kantridi za vrijeme minute šutnje njemu u počast, otišao je s pozornice, nogometne i životne, časno i kao gospodin.

Vrhunski profesionalac u svojem poslu, čovjek iznimnih kvaliteta u svakom području s njime u vezi, napustio nas je ostavivši iza sebe djelo na koje je mogao biti samo ponosan. Kao i mnogi vulgarni ''navijači'' otvoreno, raznorazna piskarala između redaka, mnogobrojni kvazieksperti na razne načine, ministar Jovanović nije se libio napasti gospodina Markovića, u svom prepoznatljivom stilu.

Danas je hrvatska nogometna reprezentacija osamnaesta – ne ode li na SP pasti će i niže – na ljestvici koju svakoga mjeseca objavljuje FIFA, što je najgora pozicija nakon prilično dugo, dugo vremena, na rubu eliminacije sa svjetskog prvenstva, što bi bilo već drugo u nizu, i težak ako ne i pretežak udarac za budućnost hrvatskog nogometa, kojemu , uz medije, i još poneka, dobro organizirana i snažno financirana sila, očigledno nije naklonjena.

Kako god bilo, i što god netko mislio o Mamićima, ta je sila mračna, iz duboke tame, i neizbježno je povezana s podzemnim snagama koje pripadaju jednom drugom vremenu, onom prošlom. Vremenu kada je, recimo, hrvatski nogomet bio predstavljen s jednim ili dva supertalenta, koji bi istrčavali s jugoslavenskim grbom na grudima, na međunarodnoj pozornici odreda rezerviranoj za Partiji podobne klubove i kadrove.

Prostaštvo i agresivni primitivizam

Ono što se već godinama događa pred očima hrvatske vlasti, njezinih ministara, njezine policije, nema nikakve veze ni s tradicijom ni s kulturom, kako sa športskom, još manje s općom, ili hrvatskom . Uvrede koje su veliku većinu obične, normalne publike rastjerale sa zagrebačkih stadiona, vape za odgovornošću. I Zdravko i Zoran Mamić, ljudi koji obavljaju svoj posao te žive i rade među nama, ako nisu ni za što optuženi niti su u sukobu sa zakonom, imaju pravo na svaku moguću zaštitu, ne samo fizičkog već i moralnog i svakog drugog integriteta.

UvredeZa insinuacije i uvrede izrečene u javnosti, ova bi vlast zaista morala pronaći što brži put do sudova, pa adekvatnih sankcija. I to po mogućnosti bez opcije s golfom ili radom na EUropskim projektima. U suprotnom, primitivno i vulgarno ponašanje, te sramoćenje Republike Hrvatske van njezinih granica, preko športskih pozornica i kroz europske gradove, i dalje će se nastaviti, neometano kao i dosad.Za insinuacije i uvrede izrečene u javnosti, ova bi vlast zaista morala pronaći što brži put do sudova, pa adekvatnih sankcija. I to po mogućnosti bez opcije s golfom ili radom na EUropskim projektima. U suprotnom, primitivno i vulgarno ponašanje, te sramoćenje Republike Hrvatske van njezinih granica, preko športskih pozornica i kroz europske gradove, i dalje će se nastaviti, neometano kao i dosad.

Budimo iskreni, sve što je ''poduzeto'' da se to okonča, niti je dovoljno niti je iskreno. Dapače, i u medijskom prostoru kao i po zagrebačkim ulicama i fasadama, tolerira se najgore prostaštvo i agresivni primitivizam. Ti pak zasigurno nemaju nikakve veze s velikom većinom nogometne publike, kao i hrvatske javnosti. Vrijeme je da nestanu, jer javne prijetnje smrću – ma od koga dolazile – kao i nebrojeno puta opetovane rasističke poruke, zaista bi trebali smetati prije svega – vlast, ako i dalje pretendira na nekakvu vezu, barem simboličnu, s ''europskim stečevinama'' Europske unije čiji smo odnedavno član.

Također, ni dvije godine nakon što je ''ova vlada'' preuzela vlast, jasno je kako su osnovna ljudska prava u pitanju, i to u mnogim drugim ''slučajevima'', odnosno ljudskim životima i sudbinama, gdje i previše ljudi osjeća na svojoj koži kako funkcionira (ne)poštivanje temeljnih ljudskih prava u ovoj zemlji, koja se pod ovom vlašću krše uporno i neprekidno.

Svjež je i primjer ubojstava na nacionalnoj osnovi, koja je četnički simpatizer počinio u Vojišnici, oduzevši dva mlada hrvatska života, što su režimski mediji promptno pokušali pripisati ljubomori, prebrzo i upadljivo površno. Facebook stranica mladoga zločinca, naprotiv, otkriva i objašnjava neke druge stvari. Osim toga, iako su prijetnje hrvatskim mladićima stizale čitavih mjesec dana, policija koja je za to znala nije ništa poduzela.

Ima, međutim, danas u Hrvatskoj puno više onih neznanih i nepoznatih, nezabilježenih slučajeva kršenja temeljnih ljudskih prava gdje su obespravljeni ljudi itekako nemoćni spram države i njezine represivne, birokratske hobotnice.

Služenje selektiranim interesima

Ova je vlast, umjesto službe svojem narodu, kao i svima pojedincima bez razlike i bezrezervno, odabrala služenje selektiranim interesima, pogotovo onima raznoraznih i raznorodnih manjinskih skupina koje uzurpiraju medijski prostor i vrijeme, gdje – vjerojatno potpuno svjesno – teroriziraju demokratsku većinu. S druge strane, potpuno svjesno i namjerno, bavi se ustavnim promjenama, trenutno u svezi s referendumima.

VlastNesposobna vlast, nemoćna bilo za što osim selektivnog zapošljavanja kao i jednoumnog odlučivanja bilo po kojem pitanju, naravno da želi, umjesto jednokratnog prepuštanja odluke demokratskoj većini, prirodnim, demokratskim putem odnosno referendumom, oduzeti to prirodno pravo prozirnim i prizemnim manipulacijama.U svakoj normalnoj državi, referendumu bi se demokratska vlast trebala radovati, jer svaki referendum potvrđuje postojeću demokraciju i afirmira je kao takvu, postoji li ona uopće. Referendum u smislu kakve opasnosti po demokraciju apsolutna je nebuloza, osim u smislu oduzimanja apsolutnog, gotovo feudalnog prava odlučivanja aktualnoj vlasti, u svakom i to doslovce svakom pojedinom pitanju.

Ali, već i mogućnost, iako krajnje hipotetska, da bi narod putem demokratskog instrumenta od kojeg više instance jednostavno nema, ishodio ugradbu u Ustav nečega što odgovara njemu, odnosno demokratskoj većini, užasava političku oligarhiju koja unisono inzistira na tome da se ''zakoni moraju provoditi''.

Nesposobna vlast, nemoćna bilo za što osim selektivnog zapošljavanja kao i jednoumnog odlučivanja bilo po kojem pitanju, naravno da želi, umjesto jednokratnog prepuštanja odluke demokratskoj većini, prirodnim, demokratskim putem odnosno referendumom, oduzeti to prirodno pravo prozirnim i prizemnim manipulacijama.

Dovoljno je pročitati Članak 38, ili Čl. 39, aktualnog ''Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima'', pa da se shvati kako ''ova vlada'' niti je imala niti ima namjeru provoditi zakone koji se ''moraju provoditi''. Medijskim prostorom dominiraju floskule, manipulacija, pritisci i uvrede, toga su prepuni režimski mediji, kao i sama sabornica, gdje je najsvježiji primjer uvredljivi istup Igora Kolmana, s rječnikom i pristupom koji sa saborskom govornicom ne bi smio imati baš nikakve veze.

Svojedobno su mediji znali žestoko reagirati na raznorazne izjave, potencirajući i raspirujući, te ohrabrujući što širu reakciju javnosti. Sada, međutim, ništa od toga. Čitavu zemlju kao da zahvaća onaj duh tamo od četrdeset i pete, pa nadalje...

Više je nego očito, ''ova vlada'' zainteresirana je samo za neke zakone, koje sama odabere kao provedive i neodložne, dok neke koji su na snazi već godinama, jednostavno ignorira.

Dr. Slaven Šuba