Snaga mudrosti

U zemlji u kojoj više ništa nije važno, osim manjinskih prava, kao i osjećaja, ''onih na drugoj strani'', čovjek se pita u čemu je srž demokracije. Naša, domaća demokracija bila je i ostala u povojima. Zapravo, ona stara, nekad nepostojeća, jugoslavenska demokracija ipak je uznapredovala. Reklo bi se. Danas je ipak tu, premda kljasta, šepava, nedorasla. Hrvatska demokracija. Otprilike, kao i naš zdravstveni sustav, ili gospodarstvo, koji idu u suprotnom, silaznom smjeru. Naizgled? Vladajući se diče trendovima koji su u domeni infinitezimalnog računa, dok ih digitalni realitet, diskontinuitet između stvarnosti i proklamiranog čini smiješnima. Nema ništa opipljivoga u proračunima financijskih eksperata klase aktualnog ministra financija, osim sunovrata prema padu i propasti. Čovjek koji se drži mantre o vraćanju dugova, Druga stranaProsječan Hrvat, radio ne radio, imao obitelj nemao ništa, mogao bi slobodno ''krepati'', da parafraziramo jednog genijalnog ministra financija. Na poslu ili bez njega, irelevantno. Bitno je da razmišlja o ''onima na drugoj strani''. Kako se oni osjećaju, je li im teško. Je li im, možda, bilo teško i kad su krenuli na zapad, pljačkati i silovati, osvajati i ubijati. Neizostavno, razmišljam o tome koliko im je bilo teškoiako je sam znao ići u drugom smjeru i igrati se velikodušno sanacijom banaka, objavio je cjelogodišnji proračun koji je potrošen u samo pola svoga vremena. Tko ga je potrošio? Tko je odgovoran? To se u Hrvatskoj nikad ne zna.

Prosječan Hrvat mogao bi slobodno ''krepati''

Prividno, demokracija nam raste. Iako, mnogi ljudi pa i poznati i istaknuti, privatno jednih stavova a javno potpuno podobni i suglasni s tijekom i rijekom koja ih nosi, znači osobno sasvim drukčiji i svoji, javno su poslušnici i suradnici. Slušaju svi, i razni čankolizi i ulizice, lakeji i izdajice, te aparatčici i činovnici. Predsjednik Josipović okružio se probranim kadrom, za razliku. Sigurno iz njihovih redova dolaze nadahnuća za poruke poput one odaslane prilikom proslave Oluje, u Kninu. Zasigurno su ti eksperti zabrinuti za sudbinu, odnosno zadovoljštinu brojnih žena, iz vukovarskog a i ostalih hrvatskih ''regiona'', kao na primjer za neke od onih koje su još devedeset i druge prijavile nadležnima događaje. U njihovoj kući, na primjer. Neizbježno su Josipovićevi savjetnici imali na umu, recimo, ženu kojoj su, zajedno s njezinom sestrom, s malodobnom kćerkom u kući, danima ulazili u kuću i ostajali preko noći, ''oni na drugoj strani''. Ne može se ne pomisliti kako su svi predsjednikovi ljudi posve sigurno imali i sve te hrvatske žene na umu, kad su mu pisali izjavu.

S druge strane, srpskog dužnosnika Vučića, kao i listom sve srbijanske dužnosnike otkad je suvremene Srbije pa naovamo, vodi jedino misao o snažnoj i moćnoj Srbiji, koja će moći štititi Srbe, generički ugrožene, sve i svuda. Suvremeni bi Hrvati, na onoj prvoj, našoj, Josipovićevoj strani, trebali u međuvremenu početi – ili nastaviti – razmišljati o ''onima na drugoj strani''. Prigodno i, nadamo se, korisno. Politički korektno, u svakom slučaju, baš kao i nasilno provođenje raznih mjera u svezi s ravnopravnošću spolno drukčije orijentiranih. Zoran MilanovićNema druge, treba pokušati razumjeti i Zorana Milanovića, kojeg, izgleda, nisu shvatili niti u Europskoj uniji, gdje smo se grčevito, zubima i noktima, grebali ulaziti sve dok nismo ušli. Kako bismo mogli provoditi te napredne naloge, naprednu politiku, naprednu demokraciju. Kao i osiguravati manjinska prava svih vrsta i boja. Osim onih većinskih, tobože osiguranih i zajamčenih, zakonima odnosno UstavomTo bi, navodno, bio trenutno najveći problem u državi, a i u ostalim državama u okruženju. To nekoga silno brine, jedino što taj netko nema i ne želi vezu s ljudskim pravima ostalih subjekata Republike Hrvatske. Ako ćemo iskreno i po duši, niti ima veze niti ga zanimaju previše, ako uopće. Prosječan Hrvat, radio ne radio, imao obitelj nemao ništa, mogao bi slobodno ''krepati'', da parafraziramo jednog genijalnog ministra financija. Na poslu ili bez njega, irelevantno. Bitno je da razmišlja o ''onima na drugoj strani''. Kako se oni osjećaju, je li im teško. Je li im, možda, bilo teško i kad su krenuli na zapad, pljačkati i silovati, osvajati i ubijati. Neizostavno, razmišljam o tome koliko im je bilo teško. Treba, u svakom slučaju treba, i njih pokušati razumjeti.

Četnički ili partizanski dio?

Nema druge, treba pokušati razumjeti i Zorana Milanovića, kojeg, izgleda, nisu shvatili niti u Europskoj uniji, gdje smo se grčevito, zubima i noktima, grebali ulaziti sve dok nismo ušli. Kako bismo mogli provoditi te napredne naloge, naprednu politiku, naprednu demokraciju. Kao i osiguravati manjinska prava svih vrsta i boja. Osim onih većinskih, tobože osiguranih i zajamčenih, zakonima odnosno Ustavom, naravno. Uostalom, kroz povijest manjine u Hrvatskoj nikad i nisu bile ugrožavane ili protjerivane, naprotiv i obratno. Najčešće su razne manjine rabili protiv pozitivne, demokratske hrvatske većine i to u njezinoj vlastitoj zemlji, razni osvajači i različiti interesi, redom dolazeći izvana i agresivno. Bilo u ratu, bilo u miru, kao i danas. Svjetski je mir, i to na svim razinama, oduvijek, pozornica nastavka nasilnih i ratom prijetećih politika mirnim putem. Ne treba imati iluzija da je to ikada prestalo ili kako će i prestati, u nekoj bližoj budućnosti.

Predsjednik Josipović nije pojasnio ni je li mislio na četnički ili partizanski dio ''onih na drugoj strani'', na koje bi se naši osjećaji trebali koncentrirati? Poznato je da su u Srbiji oni izjednačeni i ravnopravni. A ako ima nekih trećih, koji nisu ni jedni ni drugi, gdje su i kako to da ih nikad nema u nijednoj relevantnoj ulozi, govoreći o stavu i odnosu spram Hrvatske, Domovinskog rata, ili uopće prava hrvatske demokratske većine na samosvojnu politiku i razvoj unutar svoje vlastite, suverene države. I to bez stalnih provokacija, prijetnji, ili retuširajućih ocjena, garniranih gnusnim lažima, Domovinskog ili ostalih ratova, gdje bi HrvatiPritisciPritisci na ''prosječnog'' Hrvata, koji više i ne postoji kao ni nekakav besmisleni ''srednji sloj'', a koji rastu i zbog naslaga činovničkih slojeva i aparata podebljanog osobljem na svim razinama, odnedavno i na EUropskoj, bez ikakve svrhe i smisla osim doprinosa osiromašenju podrške proizvodnji, bila to poljoprivreda ili bilo koji drugi proizvodni sektor, dosegli su pogotovo ovog ljeta dramatične razmjere obično, sve do velikog predsjednika Tuđmana i njegove pobjede u ratu, izvukli deblji kraj. Pa i doživjeli genocid, unutar Hrvatske ili šire, na ''ovim prostorima''.

Nježna briga elitnih političkih kadrova

Posve je zanimljivo, u zemlji gdje po ulasku u EU cijene nisu pale, već porasle, standard se nije podigao, već pada i dalje, proračun je unatoč politici prioriteta vraćanja dugova ne pun, nego prazan, korupcija i nepotizam unatoč deklariranom ratu protiv njih i nadalje cvjetaju. Vapi za odgovorom pitanje zbog čega bi se hrvatska većina trebala posvetiti izmišljenim, i nasilno dovezenim problemima poput ravnopravnosti spolno drukčije orijentiranih, a ne na primjer gubitku gotovo svih osnovnih ljudskih prava velike većine domicilnog hrvatskog stanovništva, uz sve veće i veće dužničko te ine vidove ropstva. Pritisci na ''prosječnog'' Hrvata, koji više i ne postoji kao ni nekakav besmisleni ''srednji sloj'', a koji rastu i zbog naslaga činovničkih slojeva i aparata podebljanog osobljem na svim razinama, odnedavno i na EUropskoj, bez ikakve svrhe i smisla osim doprinosa osiromašenju podrške proizvodnji, bila to poljoprivreda ili bilo koji drugi proizvodni sektor, dosegli su pogotovo ovog ljeta dramatične razmjere. Ministri Linić ili Jakovina malo za to mare. Najgore u svemu je što imaju potpunu podršku navodno socijaldemokratskog premijera, carte blanche za politiku koja baca u očaj (ne samo) one kojima je namijenjena i na kojima se slama.

Ali, naš socijaldemokratski premijer je deklarirani liberal, političar koji je svoj zanat ispekao do te mjere da se razumije i u povijest, i u gospodarstvo, i u vanjsku politiku, o zemljopisu da i ne govorimo. Po Milanoviću postoje dvije vrste šansi, iskorištene i one propuštene. Vjerojatno čovjek koji je iskoristio svoju šansu i postao premijerom s prezirom gleda na one koji svoju šansu ne iskoriste, ili bar ne dovoljno, ako takva kategorija postoji u takvom, crno-bijelom, ili crno-crvenom promišljanju. Shodno tome, mogli bismo reći i kako su partizani ljudi koji su svoju šansu iskoristili, a četnici ne. Danas su, međutim, i jedni i drugi izjednačeni u zemlji bez koje hrvatski mediji ne mogu. Ili im to netko ne da. Jer, nema informativnog programa u RH koji nas ne zasipa vijestima i događajima iz susjedne nam države, udaljene od nas i kulturom i poviješću, bliske nam ničim posebnim osim stalne i nježne brige naših elitnih političkih kadrova za njezinu budućnost i prosperitet.

Svaka sila za vremena, kažu. A naši političari, oboružani mudrošću, vole i rabe te uzrečice.

dr. Slaven Šuba