Hrvatska danas

Fantastične su te nagrade, u raznim sektorima od tzv. šire društvene važnosti. Čovjek radi svoj posao, plaćen je i zaštićen. I onda odjednom nagrada. Ekstra, povjetarac u leđa. Zbog tih ogromnih zasluga. Slično je s odlikovanjima. A i više s naimenovanjima. Strukture, u ovoj državi, odavno griješe. Na štetu? – ''Odlikovanja su dio zahvalnosti kojima društvo i država Hrvatska vrednuju vaš rad. Vi ste tome dali svoj obol i stoga vjerujem da će svima vama ova odlikovanja značiti poticaj za daljnji rad.'' – Reče S. Mesić, odlikujući uglednike među kojima i dr. I. Sanadera, u lipnju 2008. godine.

Koliko li ih tek ima, tih priznanja, u svakovrsnim sektorima javnog, društvenog života. Izgleda, u RH se radi zaista briljantno. Zato smo valjda, u takvoj situaciji, ostvarivši najveći uspjeh od postojanja Republike, a to je nesumnjivo taj ulazak u Europsku uniju, podupiran, po najnovijoj anketi, od skoro 70% ljudi. Kojih, čijih? Anketiraju li 350 tisuća nezaposlenih? Tko anketira, koga i na koji način? Puno je pitanja, legitimnih. Premalo odgovora, također, legitimnih.

Saborske sjednice pretvorile su se, odavno, u totalnu farsu, gdje predsjedavajući stalno spominje nekakav poslovnik kojeg se nitko ne pridržava, jer ga on stalno spominje, a zastupnici ga neprekidno krše. Jedina su im svrha, osim izglasavanja protunarodnih zakona, replike vladajućih na bilo kakvu kritiku, gdje Kajin, Stazić i društvo optužuju. Za isto ono što trenutna vlast radi od deset na više puta uspješnije, odnosno bezuspješnije: vođenje zemlje u rasulu k još većem i nezaustavljivom stampedu prema ponoru.

A sve u tom blagoslovljenom i blaženom okviru sekularne Unije, u kojoj se tradicionalno poštuje koliko se i štuje, znači beskonačno malo pa skoro ništa. Liberalno tržište, i sve ostale krinke za imperijalističko preuzimanje svega materijalnoga, od grubo brutalnih do istančano suptilnih kontrolnih mehanizama, odavno su u punom pogonu, posvuda. Pa zašto ne bi i u HDS-u, bivšem našem. Taj vrvi interesima.

Lažna demokracija

Uopće, pitanje terminologije pitanje je omče koju pobjednici slavodobitno, potpuno autokratski pa antidemokratski, namiču. Svima. Radi li se o suvremenoj formuli lažne demokracije, u Hrvatskoj još od 2000. u formi čiste SaborSaborske sjednice pretvorile su se, odavno, u totalnu farsu, gdje predsjedavajući stalno spominje nekakav poslovnik kojeg se nitko ne pridržava, jer ga on stalno spominje, a zastupnici ga neprekidno krše. Jedina su im svrha, osim izglasavanja protunarodnih zakona, replike vladajućih na bilo kakvu kritiku, gdje Kajin, Stazić i društvo optužuju. Za isto ono što trenutna vlast radi od deset na više puta uspješnije, odnosno bezuspješnije: vođenje zemlje u rasulu k još većem i nezaustavljivom stampedu prema ponoru.političke farse, vidljive su brojne proturječnosti. Nedorečenosti su nebrojene, neizrečeno dominira, a proizvoljnosti i besmisao karakteristični su, na razinama od pojedinačnih poteza do nekakvog sveopćeg smjera, kad bi takvog bilo, na strateškoj razini.

Naravno, govorimo li pod pretpostavkom nepostojećeg posla na poboljšanju položaja hrvatskog čovjeka u njegovoj, vlastitoj (?) državi, odnosno općeg životnog standarda, kvalitete života, itd. Kao što je odavno izvjesno, sve što rade vladajući ima smisla jedino sa shvaćanjem da oni obavljaju posao, ali ne za one koji su ih ''izabrali'', nego isključivo za one koji su ih zaista doveli na vlast. Još tamo 2000., odonda pa naovamo. Milenijski job. Posao, i poslići, koji život znače.

Hrvatski državni sabor postao je HS, jednim od podmuklih poteza koje posebno i ne treba obrazlagati. Takvih je bilo i bit će, slično kao i promjena imena hrvatskom Ministarstvu zdravstva, u ime sukladno srpskom Ministarstvu zdravlja. Bilo da je ime dano sukladno obožavanoj angloameričkoj nomenklaturi, bilo kao, slučajno, uskladbom s važećim i nepromjenjivim srpskim terminom, ta je promjena bila i ostala apsolutno neprihvatljiva.

je, besmislena, nasilnička i protiv duha hrvatskog autentičnog sustava, razmišljanja, jezika, tradicije. Nema obrazloženja, podjednako, u banalnim slučajevima, kao ni u ''novinarskom'' slučaju s 25 tisuća riječi, ali i u znatno težim, fundamentalnim, egzistencijalnim: ključni je primjer isključivi gospodarski pojas na Jadranu, ili kriminalna prodaja kompanije zvane INA.

Radilo se o činjenju ili suprotnosti istoga, zajedničko im je – nasilje. Živimo u svijetu gdje nasilništvo dominira, unutar tobože demokratskog okvira, nekakve globalizirane i europeizirane neizbježne svakodnevice. Našim bi saborskim zastupnicima, koji su (ne)odgovorni za bilo što, osim za popriličnu razinu svojih redovnih osobnih dohodaka, netko trebao objasniti, jer teško da su (i) toga svjesni, kako je njihov jedini doprinos u ovom tisućljeću društvenom, pojedinačnom, bilo kakvom, bilo čijem boljitku bio i ostao – njihov vlastiti, osobni boljitak.

Srozavanje hrvatske države na svakom polju i u svakom pogledu, nastavilo se sve do ovih dana i samog ulaska u Uniju, koji je predsjednik hrvatske vlade obogatio svojim sadržajnim pravno-političkim angažmanom, iziritiravši po n-ti put ne samo hrvatsku javnost, već odpočevši i s europskim porukama sebi svojstvenog stila.

Nasilništvo nad biračkim tijelom

Uopće, europski smo okvir samo zamijenili EUropskim, jer u Europi smo odavno bili i nikad iz nje otišli. Međutim, nesposobnost i neznanje vodećih ljudi države ne može im biti pokriće za konstantno nasilništvo nad biračkim tijelom, glasačima koje su besprimjernom prijevarom uvukli u Uniju. Slobodno se može reći, po osnovi povratka na ustaljenu praksu s lokalnim hrvatskim referendumima, u Dubrovniku i Gorskom kotaru, kako je promjena zakona o kvalificiranom biračkom postotku za glasoviti referendum o pristupanju Europskoj uniji, samo za tu priliku, jednostrana, jednoumna, antidemokratska, i nasilna. Nelegitimna.

Kao i skoro sve što radi, i kako radi, ''ova vlada'', odnosno vlast u RH, koja većinu zakona donosi po ubrzanom postupku, a bez ikakvog pozitivnog rezultata po kvalitetu života hrvatskog čovjeka. Ima li bolje potvrde od beživotne ''proslave'', do bola birokratizirane i shematizirane, prilikom ponoćnog dokinuća hrvatske suverenosti, s prelaska lipnja u srpanj? Na Trgu Bana Josipa Jelačića bio je na djelu koncept, dok se na splitskom Poljudu istodobno odvijao koncert. Konceptom je narodu zapravo pristup bio ograničen i zapriječen, kao što će biti i pristup EUropskom tržištu rada, a na Poljudu je svatko bio dobrodošao, u duhu stare navade, i najbolje tradicije hrvatskog naroda. Kakav kontrapunkt: s jedne strane patetični, beživotni koncept, s druge strane pravi hrvatski koncert.

U tome i leži bitna razlika između EUropskog, birokratskog ali i nasilničkog, okvira, spram autentičnog, pučkog i prirodnog, događanja gdje se stvari razlikuju koliko je to uopće i moguće, po prirodi stvari. I po zdravom razumu. U Zagrebu je dominirao besmisao, u Splitu se pjevalo s Hrvatskom.

I tako će to ići i dalje. Medijske su trube spremno odtrubile već par dana nakon UuEU-a (Ulaska u EU), kako se UuEU ''već isplatio''. Odobrena su, naime, dva projekta, slavonski i istarski. A uskoro će i mnogi drugi. Medijska močvara, međutim, zaboravila je pritom procijeditii kako je s prvim srpnjem, pa do kraja godine, Hrvatska dužna uplatiti oko 2G, iliti 2,000,000,000 kuna, u EUropski proračun.

Financirat ćemo i UK, Nizozemsku, Švedsku, koji uplaćuju previše, te su se izborili za povrat nešto novca. Ni mediji, ni vlada, ne podvlače kako sve što plaćamo u EUropsku kasu, plaćamo tvrdom gotovinom, instant, kao na bankomatu. Ali za svaki € iz fondova koji su nam ''na raspolaganju'', moramo se boriti pa izboriti, i svaki će potrošeni € biti nadziran. Accounted for, suvremenim rječnikom.

Zakoni i pravna država

Kako nam se ulazak ''već isplatio'', (uz pitanje: kome točno?) očito je poruka da moramo biti sretni (svi), a guverner HNB-a (gdje li ih samo pronalaze?), oglasio se prigodnom porukom kako u Eurozonu moramo ''što prije'' HNBKako nam se ulazak ''već isplatio'', (uz pitanje: kome točno?) očito je poruka da moramo biti sretni (svi), a guverner HNB-a (gdje li ih samo pronalaze?), oglasio se prigodnom porukom kako u Eurozonu moramo ''što prije'' (sic!). Kako se malo toga na ovom svijetu baš mora, pogotovo ako to kaže guverner neke banke, bila to i vrhovna HNB, ostaje nam i ovo pripisati nasilju. U ovom slučaju, nad zdravim razumom, koji u HDS-u, ili u HS-u, ili HNS-u, nije baš na nekoj cijeni.(sic!). Kako se malo toga na ovom svijetu baš mora, pogotovo ako to kaže guverner neke banke, bila to i vrhovna HNB, ostaje nam i ovo pripisati nasilju. U ovom slučaju, nad zdravim razumom, koji u HDS-u, ili u HS-u, ili HNS-u, nije baš na nekoj cijeni.

U RH su, naime, cijenjeni zakoni. I pravna država. Koja je navodno najjača u suradnji s međunarodnim pravom. Kako pak izgleda međunarodna pravna stečevina na djelu, vidjeli smo u najnovijem izdanju nedavno, kad je u Beču prizemljen avion s bolivijskim predsjednikom. Ne zna se po kojem je to zakonu obavljeno, ali zna se da su Portugal i Francuska odbili predsjedniku Moralesu prelijetanje njihovog zračnog prostora. I to diskrecijsko ''pravo'', iako čisto i nepatvoreno nasilje, ostaje bez posljedica. Iako je sam čin bio potpuno amoralan, k tome nelegalan.

Uopće, suvremena demokracija funkcionira, pa tako i u nas, tako da vlada izglasuje što god treba provesti, bez i najmanjeg problema. Njih to, međutim, ne zadovoljava. Oni bi sve htjeli čuvenim consensusom, zato stalno krše ruke nad tom povampirenom, nekim čudom prisutnom, zloglasnom, oporbom. Imaju većinu u Saboru, svojoj legalnoj, demokratskoj glasačkoj mašini. Jedini izgovor za nerad i nesposobnost su (ne)uspjesi prethodne vlasti, bez obzira na dubinu vlastite nesposobnosti, i nerada.

Ali kad stigne viša direktiva za provođenje bilo čega za što unutar zemlje jednostavno nema nikakve većine, već relativno simbolična podrška, to treba početi – u pravilu nasilno – sprovoditi, i onda je to prebačeno u sferu ''ljudskih prava'', ili čisto vladinih ingerencija, te preko medijskih trubača i raznoraznih glasnogovornika ovih ili onih tobože ljudskih prava a u stvari apsolutnih besmislica, u startu na uštrb i protiv demokratske većine, otpočinje haranga koja provodi što god i gdje treba.

Provjerenim partijskim stilom. S provjerenom aparaturom. Jugoslavenskim stilom, ali i potpuno EUropski, sasvim u skladu s pravnom stečevinom, acquis-em i čime god se već slaže, Europske unije. Naizgled demokratski, a u stvarnosti do bola lažno, i realno posve antidemokratski. Birokratski, onako čistokrvno, ležerno, uporno, nadmoćno i bespogovorno. Legalno, kao i promjena zakona dva dana prije svečanosti. I nikom ništa, UuEU je tu. Što je još važnije, EU je odavno tu...

I to je to, rekao bi Z. Milanović. Idemo dalje. S Unijom kao i bez nje. U državi, kao uostalom i vani, vlada nasilje. Metode nisu više grube, više su softveraške, ali djelotvorne. Učinkovite. Nismo pali u ratu, ali u ovakvom miru nema nam spasa. Predsjednik RH I. Josipović oglasio se povodom davanja autocesta u koncesiju: on je za. Treba li reći: njegova izborna kampanja već je počela, a hrvatska se omča i dalje zateže, što će biti dio spomenute kampanje. Milanovićev koncept i Josipovićev koncert u suradnji. HNS kaže kako žele ''narodu vratiti optimizam''. U tom slučaju, najbolje bi bilo raspustiti tu besmislenu stranku, ali nismo (ni) te sreće. Ništa od optimizma.

dr. Slaven Šuba