Vjesnici proljeća

''Spreman sam u onoj mjeri u kojoj se to u ovom trenutku može biti, a to je najviša razina spremnosti'', rekao je Neven Mimica uoči preuzimanja važne i preodgovorne dužnosti povjerenika Europske komisije za zaštitu potrošača. Zaista, ima li ljepše potvrde o neuobičajeno visokom stupnju kvalitete, s kojom ulazimo u Europsku uniju? Euroskeptici će očito biti razočarani.

Vesna Pusić, koja nikad nije viđena ni u jednoj od brojnih povorki nezadovoljnih i povrijeđenih građana RH, koje bi defilirale po centralnim gradskim prostorima, dvaput je međutim prošetala u Splitu, dvaput i u Zagrebu, u povorkama na jednu te istu temu, u svezi sa seksualnom orijentacijom ljudi kojima je to očigledno najvažnija stvar na svijetu. Nejasno je koja je veza njezinog resora vanjskih poslova s povorkama u kojima se ljudi žale zbog toga što su različiti, a tobože nemaju prava koja svi drugi imaju. Još je manje jasno, kad je već toliko socijalno osjetljiva, zašto je onda nema i u povorkama gdje se ljudi ne žale jer su različiti, ali svejedno iz nekog, njima i svima nepoznatog razloga, gube i nemaju prava koja većina drugih ljudi ima. Iako su ta prava tobože garantirana Ustavom. Ovaj se pak mijenja po potrebi i nahođenju, slično stranicama nekog informativnog glasila, brže i lakše od telefonskog imenika. Uostalom, svaki ''hrvatski'' medij ponosno korespondira matrici kakvu vladajući i privilegirani žele čuti ili pročitati. Zašto onda ne bi i taj naš Ustav postao matrica prilagođena potrebama vladajućih. Demokratska stečevina.

Mirela Holy, s kojom se teško mogu složiti glede bilo kojeg od njezinih političkih stavova, osoba je posve različita odKomunisti neoliberaliKomunizam je obećavao raj na zemlji, jednom negdje u budućnosti. Naš domaći priprosti novoliberalizam provodi ta i takva obećanja, a za provedbu su zaduženi isti kadrovi i strukture koje su nekad cvale pod egidom budućeg raja za sve, odnosno njihovi derivati i klonovi. Naime, liberali uživanje nude svima, ali samo kao priliku, zasluže li zemaljski raj svojim sposobnostima i kvalitetama, prije svega onima kakve već mogu imati stube kao dio stepeništa koje nekud vodi ministrice vanjskih poslova. Unatoč razilaženju u svjetonazorima, njoj se mora priznati kako je najbolje što se ikad dogodilo SDP-u, sve do momenta, i uključujući taj posebni trenutak, kada je napustila svoju omiljenu stranku. Dosljedna i nepokolebiva, dala je jednu veliku političku lekciju tako reći cijeloj bivšoj svojoj partiji. Za razliku od predsjednice populističke novoliberalne strančice, koja uz sociologiju strahovito voli vanjsku politiku, neodgovorne izjave i parade po svojem izboru, Holy je osoba s jasnim principima i logikom koja je konzekventna, znači autentična. Kod nje nema skrivenih, ali ima jasnih motiva; gđ(ic)a Mirela zna što hoće i potezi koje povlači putokaz su amoralnom partitokratskom okruženju u kojem se nalazila, ali nažalost, usamljena je bila i ostala u sredini navikloj na neke sasvim druge kriterije, prije svega poslušničke i ulizičke, i sve što s time ide. Uostalom, lučonoša se uvijek nalazi u mraku, čak, i pogotovo ako je pozadina crvene boje.

Da je ta partija na vlasti nasljednica nekadašnje Partije, ne samo po obrascima ponašanja, načinu rada, postupanjima i razmišljanjima kojima očarava ne samo svoje birače, već i većinu građana Republike Hrvatske, ustrajno i nepokolebivo, jasno se očitovalo i proteklog vikenda, prilikom organizirane proslave hrvatskih antifašista u Brezovici, blizu Siska. Hrvatska bi trebala biti ponosna što ima predsjednike br. 2 i 3, avangardne ljevičare, orne i sposobne ponuditi narodu trajne vrijednosti, na kojima je navodno rasla te izrasla i suvremena Europa, kojoj smo neumorno predano težili. Uključujući znači i bivšu Partiju i sadašnju partiju, odnosno jedan te isti vrijednosni sustav, nekad napučen komunističkim a danas novoliberalnim kadrom odanim širem međunarodnom sustavu i njegovim glavešinama, sustav koji se danas nalazi u svim porama hrvatskog političkog života, sa stečevinama koje će uskoro prožeti čitavu Hrvatsku, pod budnom paskom naših političkih čuvara i neimara, odnosno komesara.

Komunizam je obećavao raj na zemlji, jednom negdje u budućnosti. Naš domaći priprosti novoliberalizam provodi ta i takva obećanja, a za provedbu su zaduženi isti kadrovi i strukture koje su nekad cvale pod egidom budućeg raja za sve, odnosno njihovi derivati i klonovi. Naime, liberali uživanje nude svima, ali samo kao priliku, zasluže li zemaljski raj svojim sposobnostima i kvalitetama, prije svega onima kakve već mogu imati stube kao dio stepeništa koje nekud vodi. Kako danas u Hrvatskoj stubišta ne vode nikuda osim u tmurnu svakodnevicu, posve je logično da je narod, koji je tobože demokratskim putem izabrao najbolju vlast od svih mogućih vlasti, kriv odnosno odgovoran, jer je previše trošio, nije dovoljno pazio i tako dalje. Sada je pred narodom, logično, period preuzimanja odgovornosti, u duhu liberalne doktrine, a za provedbu su ponajviše zaduženi udarni elementi iz segmenta riječkog uporišta, mogli bismo ih od milja nazvati riječkom falangom. Mrsić, Linić i Jovanović očaravaju svojom domišljatošću, izravnošću, ustrajnošću.

Najsvježija, duboka zamisao stiže iz ministarstva rada, s tom znalačkom kvalifikacijom rada na crno kao jednog od najvećih problema države. To naprosto fascinira, jer u zemlji rastućeg broja nezaposlenih koji nezaustavljivo ošamućuje, ideja o nekakvim ''vaučerima'', te uvođenju reda u tržište čišćenja s pročišćavanjem kao i raznoraznih popravaka kojima se ni broja ne zna, jednostavno prisiljava pohvaliti Miranda Mrsića kao lučonošu napretka, u skladu s nekom od vladajućih europskih, novoliberalnih doktrina i metoda, s ciljem daljnjeg oporezivanja odnosno cijeđenja novca iz pretjerano rastrošnog biračkog tijela. Kao što je poznato iz povijesti, ovakve su, revolucionarne zamisli, redovito vodile k oduševljenju glasačke mase, te pobjedi na izborima. Tko bi to bolje sprovodio od spomenutih riječkih ministara, teško je i zamisliti. Socijalna demokracija cvate na sjeveru hrvatskog priobalja, a gdje bi drugdje, te bez obzira na sve moguće prigovore pruža privlačna rješenja. Za liberalnu svakodnevicu, cjelodnevni san svakog poštenog druga, bivšeg komunista. Narod je ionako razdragan, već samim činom skorog ulaska u Uniju. Nekad u partiju, danas u uniju, gordo zvuči. I odzvanja Hrvatskom. Budi se istok i zapad.

Osobito je oduševio Tomislav Nikolić, po zanimanju predsjednik Srbije. On kaže kako Hrvatska i Srbija neće moći jedna bez druge. Vesna Pusić, poznata po dalekosežnim idejama i postupcima, poput vjesnice proljeća, dalekovidno je prigrlila temu odbacivanja međusobnih tužbi, između dvije zemlje. U ime naroda, odnosno HNS-a, što je za nju otprilike isto.

Vesna, Neven, Mirando, Slavko i Željko, cvijeće su hrvatske demokracije, s kojim ulazimo u europsko proljeće. Uz privlačni miris EU fondova, raznoraznih poticaja i pogodnosti, tzv. ''benefita'', te uz prigodne elitističke priredbe po Bruxellesu, Zagrebu ili gdje god treba. Vrijeme je za slavlje i proslave mogu početi. Dok Mirando radi na vaučerima (!), dok narod defilira po ulicama, dok vlada ne zna što će sa sobom, a još manje s narodom koji bi radio i zarađivao. To je ta snaga Partije, skrenute s historijskog kolosijeka, ali preusmjerene prema europskim vrijednostima. Hrvatska ponovno gleda u svijetlu budućnost, pogotovo u zagrljaju sa Srbijom. Srbija je već tu, na Mediteranskim igrama, kao i Makedonija. (Zašto nema i Mađarske, potpuno je nejasno.)

Partija je nekad znala bolje; sve što danas nudi trula je i raspadajuća se importirana ideologija, karakterizirana servilnošću prema vanjskim gospodarima, te s odriješenim rukama za neograničenu uporabu biča, za domaće potrošače, odnosno birače. Partija je nekad znala ponešto; danas ne zna ama baš ništa, i tako se i ponaša. Nikad gore. Sva sreća, Mimica je spreman zaštićivati fiskalizirane potrošače, na najvišoj razini. Vjerojatno po Planu 21.

dr. Slaven Šuba