Ljevica, desnica i moral

Nedavno pojavljivanje i likovanje političkog teškaša Radimira Čačića, u gledanom terminu na glavnoj lijevoj dalekovidnici, otvorilo je, zaista, pitanje morala. Iako je politički moral odavno nešto izrazito hlapivo, još iste je večeri Žarko Puhovski postavio tezu o moralu u kontekstu postojanja ili iščezavanja tradicionalne, primitivne jednodimenzionalne podjele političkog prostora na ljevicu i desnicu. Politički analitičar i deklarirani ljevičar misli naime kako ljevica i desnica i dalje postoje, samo što se politička arena premješta u sferu morala.

Tu se već pojmovi lagano počinju miješati, jer riječ je o razinama, zapravo dimenzijama. Iščeznuće klasične ljevice i desnice ne znači, sigurno, da će se istodobno anihilirati i klasični desničari i ljevičari, takvi poput samog Puhovskog. On očito ima na umu nešto drugo, polazeći od hrvatske perspektive u kojoj je ljevica (uvijek bila) u većoj neprilici kad je na vlasti nego bez nje, iako joj je jedini stvarni program (uvijek bio) dobiti izbore.

Ljevica u Hrvatskoj, o kojoj već možemo govoriti kao o reliktu prošlosti ili nekakvoj kvaziljevici, kako je god kome drago, nema već odavno nikakav revolucionarni naboj niti povijesnu perspektivu, kakva ju je resila i nosila od trenutaka porođajnih muka u njedrima tog crnog, reakcionarnog kapitalizma. Socijaldemokratska partija s totalno protunarodnom novoliberalnom politikom bez strategije ili smisla, potpuno nemoćna u gospodarstvu bez vizije ili cilja, leti na krilima savezništva s ostalim izbornim pobjednicima, folkliberalima sa sjevera, lokalpatriotima sa zapada te progresivnom umirovljeničkom frakcijom, s vizijama i strategijama uvjerljivima poput Plana 210.

Ali leti vrlo nisko, ne služeći nikome i ničemu osim tom crnom, reakcionarnom kapitalu i desnici. Kako ljevica lokalno radi za desnicu globalno, za krupni kapital i vječite izrabljivače radničke klase koji provode planove s neke druge, nadhrvatske razine, gubimo i ljevicu i desnicu. S time se, dakako, umovima koji su ne samo rasli i odgajani na marksističkim i hladnoratovskim shemama, nego su na njima izgradili i (ne)zavidne karijere, bolno teško pomiriti.

Novac i lagodan život

Izgubivši omiljeno uporište za svoje neviđeno korisne političke raščlambe, političko tlo pod nogama pronašli su – opet po importiranim direktivama – u moralu. Zaista, osim što su navikli na novac i vole lagodan život, u toj se areni osjećaju nepobjedivi, konstantno potpomognuti medijskim mrežama i konstrukcijama koje se promptno pletu kako bi se održala stara slava i kvazisupremacija ljevičarskog retrointelekta, za koju im je potreban upravo protivnik po mjeri, neki koji apsolutno nema šanse, historijske. Neki tradicionalan, konzervativan, ruralan, desni. Nešto poput ''pokatoličene jazbine''.

LjevičariIzgubivši omiljeno uporište za svoje neviđeno korisne političke raščlambe, političko tlo pod nogama pronašli su – opet po importiranim direktivama – u moralu. Zaista, osim što su navikli na novac i vole lagodan život, u toj se areni osjećaju nepobjedivi, konstantno potpomognuti medijskim mrežama i konstrukcijama koje se promptno pletu kako bi se održala stara slava i kvazisupremacija ljevičarskog retrointelekta, za koju im je potreban upravo protivnik po mjeri, neki koji apsolutno nema šanse, historijske. Neki tradicionalan, konzervativan, ruralan, desni. Nešto poput ''pokatoličene jazbine''.Stoga po medijima sve vrvi moralnom podukom iz tabora ljevičara prekvalificiranih i reformiranih do neprepoznavanja, uz permanentne diskvalifikacije na račun okorjelih domaćih desničara. Koji su nekim čudom preživjeli genocid i pogrome u stoljeću prošlom.

Razina je najčešće trivijalna, iako tonom duboko poučna, moralna, znakovita. Na primjer, da se čuti kako Karamarko kaže ''nama su Belišće i Split jednako važni'', a espedeovac Komadina ga ''citira'' izričući kako je Karamarku Belišće isto što i Split. Da se čuti i to više puta i neumorno, o prljavoj kampanji. Ili niskim udarcima. I s tih se nota kreće i na njoj se, otprilike, zadržava kvalitetno političko promišljanje iliti drugarska kritika hrvatske bivše ljevice, danas na desnici.

OK, reći će novopečeni novoliberali, liberalno nije desno nego centar!? U tome i jest poanta. Ovako ili onako, ljevica pripada prošlosti. Dovoljno je primijetiti što se događa u sferi politike i gospodarstva, gdje strani interesi dominiraju. To bi još za SFR Jugoslavije značilo izdaju i veleizdaju, jer i centar se nalazi desno od lijevog. Nikad se naši ujedinjeni ljevičari nisu odrekli nasljeđa i stečevina bivšega režima. Ali danas je poveznica upravo žestoka borba protiv nacionalnog, hrvatskog interesa, i to unutar nacionalne države hrvatskog naroda. Jasan primjer moralnoga, novoliberalnoga stava. Dovoljan je primjer Vukovar, odnosno rezultati prvog izbornog kruga uspoređeni s onima iz drugog. Szabo je trijumfirao po Sanader-Kosor formuli, pametnome dosta.

Jasno je, stoga, zašto Puhovski požuruje izmještanje političke utakmice u sferu morala, već dobrano eksploatiranu po brojnim i nebrojenim nevladinim udrugama raznoraznih provenijencija, s još nejasnijim izvorima financiranja, uz neizbježne državne jasle. Jednu stvar vladajući ljevičari, koji ljevica više ni po čemu nisu, nikako ne mogu pojmiti, kako se čini: u zemlji od nekog vremena rastuće plime problema, prvenstveno u političkoj i ekonomskoj sferi, koje može rješavati samo kompetentna vlada s jasno definiranom dugoročnom strategijom, realističnim ciljevima na kraće rokove te programom kojem je ideja vodilja inkrementalno ali održivo poboljšanje položaja hrvatskog državljanina unutar hrvatske države, osnovni problemi su većinski problemi. Zašto je tome tako? Tko to ne razumije, taj niti ne želi niti zna što je dobro za njegovu, ili ''njegovu'' zemlju.

Švicarski model „tiranije"

U zemlji gdje se poništavaju, krše, zanemaruju ili ne priznaju pitanja koja svakodnevno rješava većina, manjine će teško ikad doći na red prirodnim putem, osim nasiljem nad zdravim razumom i spomenutom, sustavno obespravljenom većinom. Nema ostvarenja manjinskih prava na uštrb većinskih; to jednostavno ne vodi ravnoteži u društvu, već stvara klice daljnjih još većih razilaženja i nesporazuma. Njihovo se razrješavanje jednostavno ne može i ne smije prepustiti međunarodnim faktorima. Između ostalog i zato što smo vidjeli kako van hrvatskih granica pravo i pravda imaju veze ništa više nego unutar RH, te kako i u sferi ostvarivanja i pozivanja na osnovna ljudska prava konstantom možemo okvalificirati jedino njihovo neprekidno i nepregledno kršenje.

ŠvicarskaKod nas u Hrvatskoj, već odavno vlada teška korupcija, nepotizam, neodgovornost za izjave i postupke, što su sve karakteristike nemorala. Amoralnost vladajuće, uhljebljivačke koalicije, kojoj bokove čuvaju adekvatna medijska falanga te nevladin sektor i/ili organizacije financirane od novca koji pritiče izvana, samo podcrtava potrebu za uvođenjem švicarskog modela tiranije.Naravno, Puhovski to možda ne vidi na taj način, on čak poantira izjavom kako ''referendum predstavlja tiraniju većine nad manjinom''. Zanimljivo. Čudno kako slična filozofija nije registrirana u svezi s jednim prethodnim, istina posve lažnim referendumom, s programiranim 2:1 izbornim rezultatom [66.28%:33.14%]. Ponese li nas korak dalje raščlamba takvog stava, uz primjedbu kako je izrečeno zapravo oksimoronična stilska figura bez smisla i sadržaja, jer se referendum provodi jedino u demokraciji (makar i pseudodemokraciji kakva je u nas na snazi) dok se tiranija nikad ne vezuje uz demokraciju, već uz vlast i samovolju baš manjine (pojedinac, grupa, partija, itd) nad većinom, jasno je kako su Švicarci u historijski podređenom položaju, izuzetno teškom.

S više od 500 provedenih referenduma na svom povijesnom kontu, tiranija većine je svakako poprimila već odavno biblijske razmjere. To Švicarce svrstava po stupnju demokracije negdje uz bok Saudijske Arabije, jer narod u obje zemlje zasigurno neizmjerno trpi. Osobno očekujemo poziv Puhovskom s neke švicarske televizije. Bilo bi ga interesantno čuti, a Švicarci bi sigurno profitirali.

Kod nas u Hrvatskoj, već odavno vlada teška korupcija, nepotizam, neodgovornost za izjave i postupke, što su sve karakteristike nemorala. Amoralnost vladajuće, uhljebljivačke koalicije, kojoj bokove čuvaju adekvatna medijska falanga te nevladin sektor i/ili organizacije financirane od novca koji pritiče izvana, samo podcrtava potrebu za uvođenjem švicarskog modela tiranije.

dr. Slaven Šuba