Slučajnosti koje to nisu

Dojam koji je ostavila haška presuda šestorici Hrvata pojačan je dan poslije, presudom koja svaki komentar koji je bilo tko mogao dati zbog prvog, može jedino podcrtati nakon drugog pravorijeka ''međunarodnog'' haškog tribunala, političke institucije koja s pravdom ima veze, ali samo na jedan osobit i svojevrstan način.

Živimo u eri linkova, pa nije na odmet spomenuti malu poveznicu u liku britanskog ministra vanjskih poslova, koji je na dan druge presude skočio do Zagreba, nakon posjeta Beogradu, ne propustivši priliku prokomentirati i dvije spomenute presude. Obje su dio, na neki način, i njegovog posla, jer povezuju Zagreb i Beograd, sa Sarajevom negdje u pozadini, i Balkanom kao središtem zbivanja, po verziji zemljopisa utisnutoj u glavama zapadnoeuropskih moćnika još pred više od sto godina. Od tada, stalno je u uporabi, sa zadivljujućim kontinuitetom reinkarnacije unatoč habanju i izlizanosti.

Malo se toga slučajno događa, kao što ni 2692 stranice nisu napisane slučajno, da bi se osudila šestorica Hrvata. Unatoč beskorisnom volumenu i količinama tonera, tužilaštvu i dalje nije jasno za što su oni zapravo optuženi, odnosno što je želio pripisani im zločinački poduhvat, zajedno s ''hrvatskom politikom onog vremena'', ambivalentnoj po pravniku Ivi Josipoviću, osvajačkoj po ministrici Vesni Pusić, pogrešnoj po umirovljeniku Stjepanu Mesiću. Proturječnoj po percepciji određenih krugova, i danas vladajućih i upravljajućih hrvatskim medijskim prostorima, ili ako ne u cjelini a ono barem brojnim njegovim šupljinama i prazninama, uključujući domaće, hrvatske tvornice laži i obmane.

Riječju, haškom tribunalu je i dalje nejasno jesu li optuženi Hrvati, uključujući i ostale spomenute u veličanstvenim tomovima presude, htjeli neovisnu Herceg-Bosnu ili pripajanje Velikoj Hrvatskoj? Na kraju im se (i) to prikazalo nevažnim, iako su bili sigurn u nekakvu odgovornost vrijednu 111 godina zatvora za poštene i nevine ljude. Slično, iako su i predobro znali što su sve radili i za što su bili odgovorni dvojica srpskih optuženika, i to im se ukazalo nevažnim, pa su ih oslobodili i ne trepnuvši. Zbog kontinuiteta i konzistentnosti, da ne spomenemo kredibilitet.

Pohvala Srbiji u Zagrebu

William Hague, međutim, zna što radi i što govori. Izrekavši pohvalu Srbiji u Zagrebu, davši punu podržku Haškom tribunalu i njegovim odlukama, s čime se bezpogovorno suglasila M. zajednicaMeđunarodna zajednica, u koju su se Hrvati toliko pouzdavali početkom velikosrpske vojne agresije devedesetih, nikad ni do dan danas nije to baš tako okvalificirala, na nekoj značajnoj ili službenoj razini. Za njih, pa tako i za Sud u Haagu, to je bio i ostao sukob, na razini građanskog rata, a sve formulacije o agresiji ili zločinačkim djelima, kako se danas vidi, rezervirane su, baš kao i na početku sukoba, za Hrvate.ministrica Pusić, koja je zamalo izbjegla pad potrčavši najdražem gostu u zagrljaj s uobičajenim poljubcima, za kamere, britanski je političar spomenuo i pomirbu, koja je recurring theme, iliti Leitmotiv, svega što dosljedna politika Ujedinjenog Kraljevstva ima poručiti (zapadnom) Balkanu. Ma što to bilo, jer geografski zapadni Balkan može se smjestiti jedino u Srbiu, pristanu li Srbi svi i svuda na (zapadnu) nomenklaturu. U suprotnome, termin je neprikladan i besmislen. Baš kao i ICTY u miljama udaljenom Haagu, ali tko mari. Verbalni imperializam prati svaki ostali. Liberalno, izdašno. Uostalom, čak su i u Rusiji u masovnoj potrazi za izvornim govornicima, naravno engleskog jezika.

Hague je svratio do Zagreba sve samo ne slučajno, povezavši ga s posjetom Beogradu. Planirano? Ne, tempirano. Baš kao i priopćenje lokalnih (hrvatskih, zapadnobalkanskih) nevladinih organizacija dano na bivši Dan hrvatske državnosti. Sljedećeg, 31. svibnja nije bilo priopćenja, iako bi razuman čovjek mogao očekivati, poneku riječ probranog neovisnog, nevladinog, stručnjaka za pravo, povijest, ili neku drugu vrst ekspertize. Začudo, Documenta i GOLJP valjda su se iscrpili dan ranije. Ili nisu imali što za reći? Dvojba ostaje, baš kao i prilikom svih haških presuda.

Dvojbe zapravo teško da ima, pratimo li tu pomirbenu nit, odnosno osnovni stav haškog tužilažtva, što ne će reći da tamo uopće nema raznih mišljenja ili ''faktora''. Međunarodna zajednica, u koju su se Hrvati toliko pouzdavali početkom velikosrpske vojne agresije devedesetih, nikad ni do dan danas nije to baš tako okvalificirala, na nekoj značajnoj ili službenoj razini. Za njih, pa tako i za Sud u Haagu, to je bio i ostao sukob, na razini građanskog rata, a sve formulacije o agresiji ili zločinačkim djelima, kako se danas vidi, rezervirane su, baš kao i na početku sukoba, za Hrvate.

Zapadni tisak

Čovjek bi se mogao prisjetiti mnogo čega o čemu je čitao u zapadnoeuropskom, ili ''zapadnobalkanskom'', ili ''zapadnom'' tisku s početka devedesetih. Tekstovima su dominirale nebuloze o građanskom ratu, u kojem Srbi žele sebe zaštititi, i odvratiti opasnost od svojih domova i dječice, pred Hrvatima zločinačkih namjera, u svakom tekstu povezanih s ustaškim pokretom ili fašizmom koji ih je nemilice uništavao tijekom Drugog svjetskog rata. A oni su se samo branili, ceo dvadeseti vek. Prouče li se relevantni popisi stanovništva?

I tako, gap od pedesetak godina, niti je značio nešto onda, niti znači bilo što danas. Haag je kontinuitet, Haag je servis. Politika kojoj služi ima uvijek isti zajednički nazivnik, u brojniku se uvijek nalazi pomirba, ili regija, ili brisanje tih mrskih granica, koje će doći. Jednog dana, ponovno će Vukovar biti dvojezični, multikulturalni, višenacionalni, regionalni centar po ukusu i želji međunarodne zajednice. Granica će biti nevažna, putovnice bespotrebne, a zločini?

Je li ih uopće bilo, ako za njih, u Vukovaru, nitko nije odgovoran. Izgleda da ne, važno je samo dokazati ''zločinački poduhvat''. A je li ga bilo, to najbolje znaju oni koji tamo nisu nikada ni bili. To je ta snaga globalizacije, koja prodire lokalno, ne samo u prostoru nego i u vremenu. Ne samo u gospodarstvo, već i u povijest. Haag je, u svakom slučaju, od svog osnutka bio jedino za povijest. Ali nikako u funkciji pravednih prosudbi o događajima, već jedino u smislu opravdavanja sile i nasilja koje je svojim presudama podupro i ovaj put, na sramotu ''međunarodne zajednice'', i svih koji s takvom vrstom manipulacia imaju veze, odnosno interesa. Haag je od početka utemeljen radi selektivne distribucije odgovornosti za zločine kojima formalno sudi, ali konstantno u funkciji interesa određenih krugova.

dr. Slaven Šuba