Presuda

Skandalozna presuda jednog koliko perfidnog toliko neozbiljnog suda, sramotno je besmislena. Svi znamo da se mogla očekivati, kako je sladostrasno prokomentirao dežurni tribun hrvatskih Srba i svih koji nariču nad Jugoslavijom, Pupovac, jer svi znamo kako su Gotovina, Markač i Čermak bili samo politički intermezzo, timeout krivosudnog stroja osmišljenog za mirnodobsko nastavljanje ratne politike. Dobre stare, protuhrvatske, i jedino po tome smislene.

Uostalom, radi se o nisci tendencioznih i apsurdnih presuda gdje krvnici ispadaju žrtve, branitelji postaju napadači, silovani i maltretirani ostaju bez prava glasa, a najzaslužniji i najsposobniji Hrvat dvadesetog stoljeća naziva se sudionikom zločinačkog poduhvata!? Da, riječ je o tzv. zločinačkom poduhvatu ''velike Hrvatske'' iz 1939. godine, teleportiranom u 1993.!

I to naroda koji je na pragu iščeznuća u BiH, nakon genocida počinjenih nad njim na tim istim prostorima za Drugog svjetskog, kao i za posljednjeg, Domovinskog rata odnosno srpske agresije. Da se podsjetimo, agresije na BiH kao i na Hrvatsku, agresije kojoj međunarodna ''pravda'' nikad nije kao takvoj sudila, kamoli presudila.

Ma dajte, molim vas. Ni u najcrnjoj mašti normalan čovjek ne može doći do takvih bolesnih retrokonstrukcija stvarnosti koju je odgledao samo u svojoj mašti, na temeljima građenima materijalima Save Štrbca i po društvancima koje ga trebaju koliko i on njih: beznadno i zauvijek. I kod nas, u Hrvatskoj, ima ih koliko god hoćete. Ili bolje reći, koliko god ih nećete i ne želite ni viditi. Ali ovdje oni cvatu, u nebrojenim nevladinim organizacijama i političkim proizvodima čija je provenijencija negdje s one ceste popločane čuvenim dobrim namjerama.

Iako u njih samih, naravno, nema čak ni toga, ni deklarativno, a što se niti ne trude sakriti. Od početka do danas. Naprotiv. Documenta i GOLJP poput su zapetih pušaka, a na dan presude već su spremno odapeli sve što je bilo pripremljeno još u doba izlazka Gotovine i Markača: strelice premazane verbalnim otrovom, omotane slatkorječivom podukom hrvatskom narodu, s podpisom ''govora mržnje'' i potcrtane flomasterima boje osobnog trijumfa.

Biser pun jada i otrova

Haška politička manufaktura izbacila je iz svojih gmazovitih njedara još jedan biser pun otrova i jada. Normalnom čovjeku teško i na trenutak može pasti na pamet sama pomisao kako je BitkaZa takve su, konstrukcije haškog tipa, sposobne samo bešćutne ili zločinačke svijesti, ili umovi koji obje crte objedinjuju u nešto neizgovorivo i ovom svijetu strano. Ali u svakom slučaju kao jedan od sinonima Zla. ICTY u Haagu kreiran je za takve tipove, kako bi osnažio njihov stil razmišljanja i pružio punu podršku svjetonazoru kakav stoji iza takvog djelovanja i postupanja. Bitka protiv Dobra, poput neke mitske priče, odvija se danas pred našim očima, u realnom, ne u onom popularnom, virtualnom prostoru.general Praljak, na primjer, zločinac, poznaje li ga bar malo, ili ako ga je ikad čuo zboriti par rečenica. Iako zločinac po Haagu već odavno znači toliko nešto drugo i strano zdravoj pameti da čovjek ne može biti siguran više niti za one prave i teške zločince koji su kao takvi osuđeni, u slučaju da je takva osuda stigla iz grada u Nizozemskoj.

Takva pravda vodi ka kreativnom cilju svojeg nastanka: simetrizaciji krivnje te razdiobi odgovornosti na djeliće i na komadiće. U paramparčad. Nakon toga, moguće je pisati povijest kakvu god netko hoće, ovisno o tome gdje je i što želi. Spomenuti Savo Štrbac, avangarda suvremene srpske povijesti, kao i njegovi duhovni oci iz stoljeća prošlih, odavno je shvatio tehniku i metode. Hrvatska povijest toga tipa danas, pa čak i u školskim udžbenicima, obiluje baš kao i u doba samoupravnog socijalizma, besmislicama i konstrukcijama koje samo povjesničari od (pre)poznatih formata mogu rekonstruirati. Retrospektivno i retrogradno, avangardno i retardirano. Samo njima svojstveno.

Za takve su, konstrukcije haškog tipa, sposobne samo bešćutne ili zločinačke svijesti, ili umovi koji obje crte objedinjuju u nešto neizgovorivo i ovom svijetu strano. Ali u svakom slučaju kao jedan od sinonima Zla. ICTY u Haagu kreiran je za takve tipove, kako bi osnažio njihov stil razmišljanja i pružio punu podršku svjetonazoru kakav stoji iza takvog djelovanja i postupanja. Bitka protiv Dobra, poput neke mitske priče, odvija se danas pred našim očima, u realnom, ne u onom popularnom, virtualnom prostoru. Filmovi i imaginarno rezervirani su za pobjedu dobrih momaka u pričama koje su, ipak, sve za malu djecu.

U stvarnom životu Zlo je nadmoćno, i uvijek ide dalje. Tko ne vjeruje, neka počne čitati Kafku. Majstor pera svojedobno je prepoznao moć birokratskog monstruma koji plete ljepljivu, paukovu mrežu iz koje izlaza nema, nikako tu na ovome svijetu. Sile Mraka su, konačno, oduvijek jače u kaosu u kojem vlada pravo jačega, a danas ga najviše promoviraju upravo ''meke'' sile poput nevladinih organizacija i manjinskih udruga. Tko njih plaća?

Nevladine udruge

Kad GONG traži od inicijative ''U ime obitelji'' da objavi izvore financiranja, čovjek se mora pitati, zašto GONG to ne traži od Documente ili GOLJP-a? I to nikad. Zašto ne od LGBT udruga ili Građanske akcije, i zašto takav njihov zahtjev ne bi dobio, posve sigurno, automatski prostor koji ovom prilikom, i to ekspresno, uživa? Da, i to je refleks kafkanske stvarnosti koja nas okružuje i prožima, dok uživamo u plodovima ove napredne EUropske demokracije, u kojoj vladaju apologeti protunarodnog režima i svjetskih sila nasilja, aparat sazdan od činovnika i lakeja koji bezpogovorno izvršavaju i još bolje slušaju. Za šaku €€.

Jer, živimo u svijetu prepunom nasilja svake vrste, u svim prostorima i na svim koordinatama. Nebranjene su točke posvuda, a uskoro neće ih više ni biti obranjivih. Postoje oaze poput Kube, Islanda, Švicarske, Norveške ili Rusije. Da, unatoč svemu tamo je bolje. Jednostavno, jer su svoji, i ne dozvoljavaju da im itko drugi kroji sudbinu. I dalje postoje ljudi koji ne misle ovako nego onako, i kojima smetaju priopćenja ljudi koji sišući razne izvore financiranja parazitiraju na raznoraznim jaslama, globalno i lokalno, radeći zdušno. Više ne mora biti u ime naroda, ali protiv naroda jednostavno jest.

Uostalom, kad je presuda od summa summarum cigle 2692 stranice (Koliko je danas papir jeftin, u eri informatike!? Konzultirati neku od teorija relativiteta, puno su kraće...) već spomenula 1939. godinu u svezi s BiH, pitam se je li i jednom rečenicom ocrtala kontekst, i dvadesetogodišnju borbu protiv mirnodobske, zovite je vanjskom ili unutarnjom, psihološkom ili specijalnom, ali u svakom slučaju žive, prave, objektivne velikosrpske agresije koja je svoj – trenutno – završni čin dobila upravo devedesetih. Govoriti na taj način o 1993. godini, to je više od neznanja.

To je ciljana opstrukcija istine, u svrhu konstrukcije pravde kakva je potrebna, da bi se ciljevi ostvarili. A ti su, od 1919. naovamo, više nego razvidni, iako su naravno postavljeni i davno prije. U tim vizijama neovisne Hrvatske nikad nije ni bilo. Pa čak ni Hrvata, baš kao što ih uskoro praktički neće ni biti u BiH. Suverena Hrvatska odlazi u povijest s prvim danom srpnja, ali kako će to završiti, sile Mraka tek će morati proračunati u svojim robotiziranim tvornicama biološkog i računalnog otpada. Jer, povijest nas uči, osude nevinih kao i krvoprolića nad narodima, nikad ne donose sreću. One samo odgađaju obračun sa zasluženom budućnošću. Perspektivom koja završava u točci zvanoj kraj.

dr. Slaven Šuba