Miljenko Jergović, pisac i poznati kolumnist Jutarnjeg lista, u najnovijem uratku od 24.ožujka, doista je nadmašio sebe, komentirajući novootkriveno mjesto komunističkog zločina u Hudoj jami. Od ovog, u nekim krugovima intelektualaca i političara Hrvatske, izuzetno cijenjenog i nagrađivanog pisca, imali smo priliku, u redovno izlazećim kolumnama, pročitati mnoge osvrte i tvrdnje na aktualne ljude i događaje, najblaže rečeno vrijednih polemičkih odgovora. S vremenom, navikli smo da je takva, „literarna“, vrsta komentiranja dnevnopolitičkih zbivanja ovog autora, u skladu sa svjetonazorom vlasničke strukture ovog lista. Kako demokratska društva karakterizira sloboda izražavanja i u pisanim medijima, čitatelji bi svoje eventualno neslaganje s uredničkom politikom i političkom obojenošću dnevnih novina, trebao lako razriješiti na novinskom kiosku, odabirom nekih drugih, njemu svjetonazorski bliskijih novina.

Specifičnost je Hrvatske da malobrojnim i redovnim konzumentima dnevnih novina mogućnost odabira baš i nije prevelika, pogotovo ako zaželi redovnu informiranost o zbivanjima u najvećem gradu. Zbog toga je i utjecaj spomenutog lista, na čitatelje, nezanemariv. A među istima, osobne stavove formiraju i mlađi čitatelji Jergovićevih kolumni, prihvaćajući izrečeno, bez dubljeg poznavanja okolnosti o kojima Jergović zbori. No, u ovom članku, iako sam znao kakvu vrstu komentara mogu očekivati, ipak me iznenadio Jergovićev cinizam nad žrtvama neopisivo okrutnog zločina. Niži izvadak neka ilustrira misao vodilju ove kolumne:

“Čovjeka mora uhvatiti jeza dok gleda te ljude, danas hrvatske a jučer srpske patriote, kako slavodobitno mašu butnom kosti nečijega oca ili brata, nastojeći dokazati da upravo oni nad tom koskom imaju moralno pravo. Tisuće staraca, katolika, muslimana i ateista, u zemljama koje su nekada činile Nezavisnu Državu Hrvatsku, ovog su se ožujka ponadale svojoj mrtvoj braći i očevima. Većina njih dat će kap krvi iz domalog prsta, ako se doista bude tražilo tko to leži u Hudoj jami. Nekima od njih bit će lakše ako na groblju pokopaju davno osušene kosti, a drugima neće. Onima koji ovom prigodom ostanu bez groba moglo bi biti lakše u duši jer će znati da nitko njihov nije umoren na tom strašnom mjestu. Možda se na onom drugom ubijalo s više milosti, a manje pobjedničkog zanosa. Svakako treba suditi pobjednicima, jer pobjeda ljude čini zlima. Neka tako bude s onima iz 1945, kao i s onima iz 1995. Možda je, ipak, bolje ne pronaći svoje kosti, nego ih naći na takvome mjestu kakvo je Huda jama.”

Jergovićev uradak, osvrt na stravičan zločin, počinjen idejom, metodom i provedbom „savršenije“ od nacističkih i staljinističkih zločina iz tih nesretnih vremena, upravo je besramno ciničan spram žrtava. Vrlo pažljivo birajući riječi, u čitavoj kolumni ne spominju se riječi ja, Tito ili odgovornost za zločin. Ne spominju se niti „antifašisti“, no, zato spomenuta je NDH, ustaše, domobrani, a nemjerljivu uvredu iole zdravorazumskim hrvatima izgovara u pretposljednjoj citiranoj rečenici, koju moram ponoviti: „Svakako treba suditi pobjednicima, jer pobjeda ljude čini zlima. Neka tako bude s onima iz 1945, kao i s onima iz 1995.” Drugim riječima, onima koji su stvorili 1995. Hrvatsku, a to su pobjednici Domovinskog rata, od predsjednika Tuđmana i vojnog vrha, do posljednjeg Hrvata koji je, direktno ili indirektno, kroz hrvatsku vojsku ili radnim angažmanom, sudjelovao u stvaranju neovisne Hrvatske – treba suditi, jer “..pobjeda čini ljude zlim “!

I taj i takav, kolumnist Jergović, doslovno pljujući u lice svim hrvatskim domoljubima i žrtvama u borbi za Hrvatsku, u cijelom XX stoljeću, usred Zagreba, mirno živi i djeluje, duboko nesretan što pobjednici iz 1995 nisu još osuđeni! Nije mi poznato da li je itko od zvaničnih institucija ili pojedinaca našao za shodno redakciji Jutarnjeg, njihovoj vlasničkoj strukturi i samom autoru, uputiti riječi osude o izrečenim stavovima i uvredama u kolumni, uz zahtjeve za isprikom stotinama tisuća hrvatskih građana, koji su i te kako osjetili posljedice ratova i komunističke diktature. Vjerojatno, za glavnog urednika i redakciju Jutarnjeg, to ionako ne bi značilo ništa, ponajmanje da pomisle na uskraćivanje suradnje ovom kolumnistu. Autoru spornog teksta svaki bi suprotstavljajući komentar ionako bio dokaz koliko je on „u pravu“, pa nama, običnim čitateljima, ne preostaje drugo doli prestati kupovati ove novine. Bar ćemo, u ovim vremenima krize, ostvariti „financijski dobitak“ i sačuvati zdravlje.

Damir Tučkar, dipl. ing.

{mxc}