Vjerujem kako je danas u Hrvatskoj svakome tko pročita naslov ovog priloga prva asocijacija Sud u Haagu i optužba protiv Hrvatske i njenih generala, za uporabu „prekomjernog granatiranja“ Knina u danima oslobađanja zemlje. Iako je apsurdnost ove optužbe vidljiva svakom dobronamjernom i objektivnom promatraču, očito je nastojanje da međunarodna politika odredi što je bila istina u olujnom Kninu kao što i tu istu politiku ne zanima je li bilo prekomjernog granatiranja u drugim slučajevima ovog strašnog rata, na pr. Vukovaru. Tzv. „topnički dnevnici“ koji nedostaju tužiteljstvu imaju jasno je to i neku drugu ulogu, u „širem pogledu na Hrvatsku“ osim ove sudske. No, namjera mi je bila podsjetiti na jednu drugu obljetnicu koja je također, s raznih političkih strana bila punih 64 godine propagandno iskorištavana zamagljujući suštinu, a to je nekažnjeni zločin protiv civilnog stanovništva. Iako su direktni krivci za II svjetski rat iskusili međunarodni sud za brojne počinjene zločine, tzv. „međunarodna pravda“ locirana „ad hock“ u Nurnbergu i te kako je žmirila na barem jedno oko amnestirajući pobjednike, antifašističku koaliciju, od bilo kakve odgovornosti za također brojne počinjene ratne zločine.
Kao primjer nekažnjenog nesumnjivo groznog ratnog zločina II svjetskog rata, poslužiti će događaji zračnih napada na grad Dresden, od 13. do 15. Veljače 1945. Glavni grad Saske do tada očuvan i namjerno neizvrgavan bombardiranjima zbog brojnih remekdjela arhitekture, umjetnina, bez vojne industrije i značaja, tih je dana bio prepun tisućama izbjeglica s istoka pred nadirućim sovjetskim trupama. Grad je u tri glavna vala zračnih napada jednostavno rečeno sravljen sa zemljom, a saveznici dugo vremena nisu željeli javno priznati kako su sasipali oko 5000 tona bombi svih vrsta u ta tri dana, u komociji, ničim ometanih letećih „skladišta eksploziva“, isključivo sa svrhom stvaranja što većih ljudskih gubitaka. Oko broja stradalih, a to su bili uglavnom žene i djeca, kao i brojni izbjeglice prijepori se vode do današnjeg dana te su i nacisti, ali i saveznici brojeve civilnih žrtava propagandno eksploatirali. Dok su nacisti govorili o 500.000 žrtava, prvenstveno britanskih bombardera, grada koji je prije rata imao oko 750.000 stanovnika, neposredno nakon rata, baratalo se brojkama od 35.000 do 150.000 žrtava.
Dok su „zapadni!“ saveznici, Britanija i USA nastojali prikazati što manji broj žrtava Rusiji je posebno nastupom „hladnog rata“, ali i činjenicom da je Dresden pripao ruskoj okupacijskoj zoni, kasnijoj DDR odgovaralo manipulirati brojem žrtava radi propagandnog učinka. Bezobzirnost „kapitalizma“, na primjeru Dresdena poslužilo je u istočnoj Njemačkoj u tim „hladnoratovskim“ desetljećima za održavanje poželjnog nivoa „nesnošljivosti“ prema Britaniji i USA! Po mnogim elementima, s današnje pozicije sagledano, ova je nepotrebna akcija, što je u zadnjim tjednima rata trebala „slomiti moral“ njemačkih ljudi, nije ništa drugo već teški ratni zločin, na tragu optužbe za genocid. Uvidio je to i predsjednik britanske Vlade, čuveni Winston Churchill, pa je, da bi sprao odgovornost sa sebe osobno, i napisao ovo Top secret izvješće (slika 1). U njemu naglašava kako je potrebno koncentrirati se na vojne ciljeve, a „civilnu infrastrukturu“ ostaviti u stanju da je se, uskoro, iskoristi u vremenima vojne okupacije. I ne bez razloga, stavlja rečenicu kako je razaranje Dresdena dovelo u pitanje savezničke direktive glede zračnih bombarderskih akcija. Ovu mrlju na savjesti saveznika, čak 60 godina nakon potpunog razaranja 35 km2 grada, utvrđivanjem „konačnog broja“ poginulih, pokušala je izbrisati grupa povjesničara, Nijemaca.
Krajem 2008.g. objavljeno je, kako je poginulo između 18 – 25.000 ljudi, a jasno je kako prava istina nikada neće biti ustanovljena. Tisuće ljudi nepotrebno su izgubili živote, u podrumima kuća ili u ruševinama na plamtećim ulicama, uzročno najčešće od visokih temperatura do 2000 stupnja C ili ugušeni, zbog bombi usisanog kisika. U tim danima užasa piloti su izvještavali o plamenim jezicima i dimu što se uzdiže do samih aviona na nekoliko kilometara visine. Nedvojbeno rat nije ništa kraće trajao zbog razaranja Dresdena, ali je isto tako nedvojbeno desetljećima otežao život preživjelim stanovnicima nikada zadovoljavajuće obnovljenog grada. Desetljećima je DDR obnavljao Dresden, baštinu cjelokupne Njemačke no zbog pripadnosti „istočnom bloku“ i dobro poznatim „gospodarskim“ problemima svih komunističkih režima skupi restauratorski zahvati arhitektonske baštine, prekinuti su 1986. Iz perspektive Hrvatske kada se Međunarodni sud trudi dokazati, što žive oči ne vide, kako je „prekomjerno ispaljeno valjda 4 umjesto potrebnih 3 granata“ na Knin, uz sve ostale presude procesuiranih ili uopće tužbama neobuhvaćenih velikosrpskih zločinaca kredibilitet ovog suda, ali i projekta ujedinjene Europe ravnopravnih članica, javnost Hrvatske ozbiljno dovodi u pitanje.
Besramni i nekažnjeni zločin nad golorukim stanovnicima Dresdena doslovno ženama, djecom i izbjeglicama, izveden je po planu Britanaca, kao plod tadašnje protunjemačke mržnje s isključivim ciljem generiranja što većih civilnih žrtava i „slamanja morala“. Komisije koje se problemom utvrđivanja broja žrtava bave 60 godina nakon rata, upozorenje su Hrvatskoj da je uspostava međunarodnog prava i pravde, ali i povijesne istine daleki cilj. U svijetu kojim dominiraju pobjednici treba biti jak i pametan, ne snishodljiv, naivno vjerujući u dobrohotnost drugih. Hrvatska je prošla „višestoljetno školovanje“ u svojim odnosima sa Europom, pa bi današnje političke garniture trebale znati kako se odnositi prema pritiscima pa zvali se oni ZERP izručenja i suđenja pobjedničkih generala, teritorijalne pretenzije, pisanja „pogodne“ povijesti ili brodogradnja.
Damir Tučkar
{mxc}