Duhovi prošlosti

Povijest je ne jednom svjedočila kako se neki događaji, posebno zločini počinjeni iz ideoloških razloga, bolje rečeno zabluda, ako povijesno u smislu struke nisu ispravno valorizirani vraćaju kad-tad , te vladajućim garniturama predstavljaju „vrući krumpir“. Tog „krumpira“ svi se klone ili imaju tumačenja kojima se zbivanja iz prošlosti „lakiraju“. No, i tada se problemi uporno vraćaju sve dok se u povijesne knjige ne ubilježi istina o prošlim zbivanjima. Naravno, sud povijesti nije i sud pravde, pa se oni koji su stradali u bližim ili daljim povijesnim zbivanjima rijetko kada dobiju zadovoljštini, no povijesna osuda za krivce je zbog svog bezvremenskog roka trajanja višestruko teža od osude ovozemaljskih sudova. Izvještajne su agencije ovog tjedna donijele dvije nepovezane vijesti, s raznih strana svijeta, u kojima su zbivanja od prije nekoliko desetaka godina ponovno aktualizirana, upravo zato što su bila povijesno neispravno valorizirana. Poveznica između ovih zbivanja vremenski i zemljopisno udaljenih jest propala ideologija komunizma i tragična zastranjena njene nasilne provedbe. Trebali bi to imati na umu svi sljedbenici i branitelji komunističke ideologije i u našoj zemlji, jer duhovi prošlosti s ovih naših prostora i te kako opterećuju našu svakodnevnicu.

Katinska šuma 

Ruski je Vrhovni sud odbio pokretanje istrage o pokolju kojeg je sprovela sovjetska tajna policija u proljeće 1940. godine nad zarobljenicima poljske vojske. Vjerojatno uslijed mnogobrojnih reformi školstva, promjena programa, ali i zbog „lakiranja“ povijesti iz perspektive i danas moćnih ideoloških simpatizera, vrlo mali broj mladih u Hrvatskoj danas uopće ima saznanja kako su II svjetski rat započeli Nijemci i SSSR sinkroniziranim napadom na tada suverenu Poljsku državu. Učinile su to obje države, svaka iz svojih razloga, no ova se činjenica kolaboracije socijalizma i nacionalsocijalizma, desetljećima prikrivala s ciljem nekaljanja jednog totalitarnog režima prakticiranog u ovim našim prostorima.

Malo današnjih Hrvata uopće zna da je Katinska šuma, tada bila u Poljskoj, a da je nakon završetka rata to područje anektirano i pripalo tadašnjem SSSR-u - možda upravo i zbog tajne koju je skrivalo. Grobova, prema nekim izvorima, poljaka, uglavnom časnika, intelektualaca, svećenika ima 25.700 . Ukratko, elita jednog naroda koja je predstavljala tek moguću prijetnju nakon kraja rata u obliku opozicije režimu kojeg je SSSR kanio uspostaviti na tom području. Danas, Katin je u Bjelorusiji, a tek 1990. sovjetske vlasti u raspadajućoj imperiji zla smogle su snage priznati kako je ubojstva naredio Staljin. No, i pored toga, 2004. godine rusko je tužiteljstvo zatvorilo proces pokrenut od strane poljskih obitelji što su željele povijesnu osudu i pravi termin počinjenog zločina: genocid. Svjesno težine povijesne osude rusko pravosuđe odbilo je priznati da se radi o „sovjetskom“ genocidu i „zadovoljilo“ se „samo“ priznanjem kako se radilo o „masovnom ubojstvu“.  

Neminovno se nameće paralela sa nama vremenski i prostorno bliskim „masovnim ubojstvom“ u Srebrenici i izbjegavanju korištenja ispravne pravne terminologije u institucijama što dobro pokazuje današnju razinu međunarodnog pravosuđa. Budući da međunarodne renomirane institucije oklijevaju s točnom kvalifikacijom zločina, pitamo se kako možemo očekivati da simpatizeri, praktikanti, partijski nasljednici bivše svemoćne KPJ, danas moćno društveno pozicionirani i ideološki i institucionalno povezani smognu snage i priznaju kako su u ime klase počinili zločin nad vlastitim narodom u razdoblju II svjetskog rata i poraća, brojčano višestruko veći u odnosu na Katin,?

No, „duhovi prošlosti“ vraćati će se dok se istina ne zapiše, barem nas je tome povijest Hrvatske imala priliku bezbroj puta poučiti.  

Slučaj Battisti 

Italija je povukla svog veleposlanika iz Brazila na konzultacije u Rim, kako se to diplomatski lijepo kaže, a zbog brazilskog odbijanja izručenja Cesarea Battistija. Spomenuti je 13. siječnja dobio politički azil, a bio je još u ožujku 2007 uhićen u Rio de Janeiru gdje je došao nakon skrivanja po Francuskoj između 1990. i 2004. godine. Italija je Battistu osudila na doživotni zatvor 1993. zbog četiri ubojstva počinjenih u 70-im godinama prošlog stoljeća, počinjenih u akciji militantne organizacije „Oružanih proletera za komunizam“. Bilo je to vrijeme vrhunca „hladnog rata“ kada je SSSR uvelike organizirao i pomagao stvaranje militantnih grupa poput RAF-a (Rote Armee Fraktion) u Njemačkoj, te sličnih skupina u Italiji s ciljem da terorom stvori kaos u zapadnoeuropskim državama.  

Protagonisti terora su po obavljenim zadacima ili pohapšeni ili u doživotnom bijegu, no svakako napušteni od komunističkih „mentora“, koji pred poviješću nikada ne bi priznali organiziranje zločina. "Druga" Battisttu sustigao je duh prošlosti, no neke druge su okolnosti uvjetovale da ne će odgovarati za počinjeni zločin. Ipak, njegovo je nedjelo stavljeno u ispravan povijesni kontekst, dodajući još jedan dokaz za osudu ideologije komunizma. Lakiranje povijesti, ovaj puta nije uspjelo, a sam Battista, iako „slobodan“, u Italiju nikada više za života vratiti se ne će.

Pouka za sve nas u Hrvatskoj jest kako se ne smije stati s naporima uklanjanja recidiva komunističke ideologije iz svakodnevnice, jer je upravo ona svojim krivim moralnim porukama i instrumentima provedbe glavna prepreka razvoju istinske demokracije i prosperitetne Hrvatske.  

Damir Tučkar, dipl. ing.

{mxc}