Proteklih dana jedna je kratka novinska vijest podsjetila na bezbrojne, ponekad vrlo žučljive diskusije u Hrvatskoj, glede potrebe ulaska Hrvatske u euroatlantske integracije, NATO i EU. Naime, ova je vijest govorila kako su se predsjednici južnoameričkih država, Argentine, Bolivije, Brazila, Čilea, Kolumbije, Ekvadora, Gvajane, Paragvaja, Perua, Surinama, Urugvaja i Venezuele našli u Braziliji, gdje su, pod vodstvom brazilskog predsjednika Luiz Inacio Lula da Silve, diskutirali ideju i potpisali Ugovor o stvaranju saveza južnoameričkih država, tzv. UNASUR (Unión de Naciones Suramericanas).Cilj saveza je „promocija zajedničke regionalne carinske i obrambene politike“. Nije skrivano, već je jasno izrečeno, kako je uzor najavljenom udruživanju upravo eurozona i njena jedinstvena valuta euro. Preduvjet stvaranja jedinstvene valute jest formiranje Banke Južne Amerike, te udružiti dva postojeća trgovinska bloka unutar Južne Amerike, Mercosur i Zajednicu država Anda, uz provođenje regionalne integracije.

O globalizaciji, nastaloj na ruševinama berlinskog zida, tada politički gledano bipolarnog svijeta, uglavnom se svi slažu, kao „krivog“ smjera razvoja kapitalističkog društva, a koja je izvrsno oslikana u članku „Radno mjesto kao tempirana bomba“, tiskanom u Hrvatskom slovu od 30. svibnja 2008., može i svatko od nas zauzeti stav kako se ona reflektira na Hrvatsku. No, jedno je sigurno: globalizacija se ne može ignorirati, niti se može izbjeći njen utjecaj ma koliko se opirali. Spoznale su to i južnoameričke zemlje, počesto i danas razjedinjene, izuzetno podložne utjecajima sa sjevera kontinenta, te su shvatile da se procesima globalizacije mogu suprotstaviti samo udruženi, ma koliko se međusobno „ne voljeli“. SAD, EU, sada UNASUR, te Azijski tigrovi, dio su globalizacijskog procesa borbi multinacionalnih kompanija za svjetska tržišta.

Maksimizacija profita po jedinici proizvoda ili usluge, temeljna je misao vodilja ove faze globalizacije, što mijenja stubokom cijeli svijet, čineći bogate još bogatijima, siromašne još siromašnijima. To su procesi koji ne djeluju samo zemljopisno, de facto stvarajući „gubitničke“ regije poput Afrike, već i dubinski raslojavaju sama društva tako udruženih okvirnih gospodarskih cjelina. I sami u Hrvatskoj, u „multinacionalno privatiziranim“ firmama, iskušavamo kako radno vrijeme suvremenih zaposlenika traje, formalno 8 sati, neformalno „od jutra do mraka“, uz „raspolaganje“ firme vikendima zaposlenika, te njihovo sve bezobzirnije neadekvatno nagrađivanje. Trendovi preseljenja proizvodnje, iz, gospodarskim savezima zaštićenih zona, u područja gdje je „ljudski rad“ jeftiniji, u cilju maksimiziranja profita i eliminacije konkurencije s tržišta, poprimio je zastrašujuće razmjere. Pri tome se potpuno zanemaruju činjenice da „jeftiniji rad“ često znači i doslovno robovski rad, rad djece, mizerno plaćeni rad, no „događa se nekome drugome“, daleko od nas, pa „nas se ne tiče“. I pri tome rado kupujemo, primjerice, jednu poznatu marku tenisica, pomažući joj (zapravo njenim vlasnicima) u ostvarenju enormnog profita.

To su surove činjenice, ali protivljenje takvom pravcu razvoja svijeta, kratkoročno, ne može zaustaviti utjecaj tog svijeta na Hrvatsku zbilju, pa je potrebno prilagoditi se. Gore spomenutom proizvođaču tenisica, jasno je, cijenom, kvalitetom, snagom branda, se ne može suprotstaviti na hrvatskom, pogotovo na europskom ili svjetskom tržištu, niti jedan eventualni hrvatski proizvođač. Mogao bi, barem u Hrvatskoj, uz enormne carinske barijere ili, u svjetskoj trgovini, nedopuštene, državne subvencije, a to je neizvediv scenarij, zbog reciprocitetnih posljedica. Zapravo, i takav je scenarij, bar teoretski moguć, jer je i prakticiran u zemljama poput Sjeverne Koreje i Kube. No, za takav opisani scenarij, u zemlji je potreban i adekvatan politički sustav, koji sasvim sigurno ne bi bio cilj većine birača ove zemlje. Ekonomski rat što bijesni svijetom i najizraženiji je trenutno u divljanju cijena nafte i te kako utječe na Hrvatsku, pa trpimo i teže posljedice nego bi trebali, uslijed do sada provedene privatizacije i nesretne „rasprodaje“ strateške resursne industrije, financijskih i komunikacijskih subjekata.

Je li je EU idealan okvir u kojem će Hrvatska naći svoj put k prosperitetu i prebroditi put kroz ove gospodarske svjetske oluje? Naravno da nije, ali ima li boljeg rješenja? Odgovor, prije svega trebaju dati makroekonomisti i to vrlo brzo, jer dug Hrvatske raste iz dana u dan, prema granicama koje vode u „partnerstvo“ sa stranim financijskim institucijama. Primjer udruživanja Južne Amerike govori da je tamošnja „politika“ natjerana od strane gospodarstva pokrenuti to udruživanje, kako bi se obranili vlastiti gospodarski interesi, u novom „svjetskom ekonomskom sukobu“. U Hrvatskoj, pak, slijedom „obrnute“ logike, „politika“ iz svojih razloga forsira ubrzani proces udruživanja u EU, što je najvjerojatnije, u konačnici i po stručnjacima najbolje rješenje. Ali ostaje „mala“ ograda glede načina, trenutka, postavljenih preduvjeta, pripremljenosti i brzine provedbe.

Damir Tučkar, dipl.ing.

{mxc}