Osvrt na knjigu Hrvatska na mučilištu, autora dr. Rudolfa Horvata

Hrvatska na mučilištu, autor dr. Rudolf Horvat, Edicija Velebit u izdanju Plave produkcije, Zagreb 2023.

I ovu četvrtu, vrijednu knjigu Edicije Velebit, imam čast i zadovoljstvo komentirati. Prva je bila Oživjela Hrvatska (2021.), druga Protokoli velikosrpske ideologije (2021.) i treća Rađanje nacije (2022.). Za autora knjige, dr. Rudolfa Horvata (vidi: Rudolf Horvat) čuo sam posjetivši povijesno pouzdanu i poučnu mrežnu stranicu naslova 'Croatia rediviva', tj. Hrvatska družba povjesničara "Dr. Rudolf Horvat".

Za tekst o autoru ove knjige pobrinuo se dr. Slobodan Prosperov Novak u uvodu knjige, a za Pogovor na kraju knjige urednik Marko Jurič, dok je zahtjevna korektura pripala Domagoju Pintariću, a briga o opremi knjige povjerena je Davidu Iviću. Ovu, ne samo sadržajem interesantnu knjigu, povijesno edukativnu, već i izgledom lijepu, tiskao je Stega Tisak – Zagreb.

Do prije tri godine sadržaj ove knjige mi je bio uglavnom nepoznat. Znao sam za neke bitne događaje koje su znali svi, no kakav je zaista bio život u državi u koju su 1918. prijevarom ugurali Hrvate, uglavnom mi nije bio poznat. Moja se neinformiranost mogla opravdati time da su neke knjige ili teme bile zabranjene, poput ove knjige prvi put tiskane 1942. i nakon Drugog svjetskog rata zabranjene. S obzirom na to da nisam povjesničar, niti sam se koncentrirao na razdoblje koje obrađuje knjiga (1918. – 1941.) koja opisuje povijest nezakonitog braka između Hrvatske i Srbije, promaklo mi je drugo izdanje knjige iz 1992. koje je bio uredio dr. Hrvoje Matković u izdanju Školske knjige. Zbog nedostatka medijske pozornosti, pretpostavljam, knjiga nije stigla do većeg broja čitatelja. No srećom, zahvaljujući Ediciji Velebit i Plavoj produkciji, poučna knjiga doktora Horvata 'Hrvatska na mučilištu' ponovno je dostupna čitateljima, pa s obzirom na to da sam, sad već kao povijesno pismena osoba (vidi: Prva Jugoslavija (1918.-1941.) bila je četnička, a druga (1945.-1990.) partizansko-četničko država), provjerio brojne činjenice iz ove knjige, svakako bih ju preporučio pročitati budućim biračima kako na izbore ne bi odlazili poput 'gusaka u magli' (riječi Stjepana Radića poznate više od 100 godina).

Kao što je poznato, Hrvatska je bila u sastavu Austro–Ugarske, koja je kasno shvatila da je za opstanak morala postati savezna država. Kako do toga na vrijeme nije došlo, Slovenci (2,6 % od 51 milijuna stanovnika Monarhije), Hrvati (5,6 %) i Srbi (4 %) odlučili su 18. listopada 1918. definitivno raskrstiti s Monarhijom. U tom vremenu neizvjesne budućnosti i pravne nedorečenosti glede buduće države, najbolje su se snašli Srbi unutar bivše Monarhije i preko svojeg političara Svetozara Pribičevića manipulirajući s Narodnim vijećem, tj. s njegovim predsjedništvom, prijevarom u Valjevu (Srbija) pozvali srpsku vojsku da uvede red u Hrvatskoj jer nisu vjerovali hrvatskim vojnicima (str. 40.) i tako trajno narušili relativno dobre stoljetne odnose između Hrvata i Srba. Stjepan Radić na čelu Hrvatske pučke seljačke stranke je jasno već krajem studenog izjavio da legitimitet može imati samo Hrvatski sabor, a ne Narodno vijeće i da se protivi stvaranju države SHS kakvu je željelo Narodno vijeće pod kontrolom Srba (Pribičevića). Odabrani članovi Narodnog vijeća (među kojima i oni koji nisu bili izabrani narodni zastupnici) protiv volje velike većine Hrvata i bez blagoslova Hrvatskog sabora, prije kraja studenog otišli su u Beograd i 1. prosinca 1918. kralj je proglasio ujedinjenje Kraljevine Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (str. 46 – 47). Prema tome, sve je bilo neprirodno i nezakonito, protiv volje hrvatskog naroda, ignorirajući stavove važnijih hrvatskih stranaka i bez dopuštenja Hrvatskog sabora koji nije bio raspušten u listopadu 1918. Sve je to ignorirala tadašnja međunarodna zajednica i priznala Beograd kao buduće središte nove države. Ovo je samo najkraći mogući sažetak događaja tog sudbonosnog vremena, no koga zanimaju detalji, može ih pronaći u knjizi.

Promjene na lošije Hrvati su već osjetili u listopadu i studenom, a u prosincu 1918. godine započelo je vrijeme 'batinanja' i nasilje nad Hrvatima koje je više od dva desetljeća gotovo neprekidno trajalo. U knjizi se spominje oko pet tisuća ubijenih Hrvata (str. 324.) u razdoblju 'mira' bez rata (1918. – 1941.), tj. za vrijeme postojanja četničke države, gdje se ubijanje Hrvata i nagrađivalo (na primjer str. 332. itd.). Koliko je Hrvata bilo ubijeno kroz mučenja, iz zasjede ili nakon pucanja po nenaoružanim civilima itd., nije mi poznato, ali u svim knjigama koje sam o tom razdoblju pročitao spominje se broj od više tisuća Hrvata, te bi, ako već taj podatak ne postoji, izrada doktorske disertacije na temu broja ubijenih, mučenih i politički zatvaranih Hrvata u četničkoj državi mogla biti lijepi doprinos hrvatskoj povijesnoj znanosti u interesu istine. Danas mi je jasno da za neprijateljstvo između Hrvata i Srba nisu odgovorni Hrvati koji su imali plemenite namjere koje je srpska strana zloupotrijebila, a ova knjiga to dokazuje.

Koliko su se interesi Hrvata i Srba razlikovali, odlično svjedoči kratica SHS koju su Hrvati tumačili kao 'Srbin Hoće Sve', a Srbi 'Samo Hrvat Smeta' (str. 91).

Ako dr. Ante Trumbić nije pročitao Načertanije iz 1844. ili ga pak nije ispravno razumio, mogao je kroz Strossmayerovo iskustvo shvatiti kakva se nevolja sprema hrvatskom narodu. Mogao se prije bolje upoznati sa Srbijom boraveći neko vrijeme u njoj, upoznati njenu povijest, kulturu, način života, upoznati se s argumentima s kojima su Srbi tražili nezavisnost u 19. stoljeću prije međunarodnog priznanja. I umjesto da uđe u hrvatsku povijest poput dr. Franje Tuđmana, zbog povijesne nepismenosti svoju je priliku propustio, a nama ostavio breme koje nosimo već više od stoljeća. Premda je već 1921. shvatio da je pogriješio (str. 373.), ni ispravan savjet Paveliću sredinom tridesetih nije mu pomogao iskupiti se za katastrofalni promašaj i grijehe. Naime, bio je predsjednik Jugoslavenskog odbora u Londonu tijekom Prvog svjetskog rata, potpisnik Krfske deklaracije 1917. i kao prvi ministar vanjskih poslova Države SHS jedan je od potpisnika Rapalskih ugovora 1920. kad se 600.000 Hrvata i Slovenaca našlo protiv njihove volje pod Italijom. Zbog posljedica njegovih povijesnih promašaja Hrvati su prošli kroz '100 godina samoće'.

Nije ništa čudno što mnogi Hrvati već nakon 1. prosinca 1918. nisu novu državu osjećali svojom, jer kad za uvredu kralja dobijete 25 batina, kad vas nevine drže u zatvoru dok god se netko od vaših bližnjih osumnjičenih za 'nešto' ne preda vlastima (na primjer vojni bjegunac), kad vam se prijeti ako na izborima ne podržite određenog kandidata, kad za dobiti radno mjesto ili sačuvati ga u državnom aparatu morate pristupiti nekoj od prosrpskih stranaka (na primjer Guske u magliradikalima), kad plaćate poreze znatno više od Srba ili otplaćujete kredite s kamatama znatno višim od onih koje otplaćuju Srbi, kad vas se raseli i naseli istočno od Drine, a na vašu zemlju nasele Srbe, kad vam se zatire sve što je hrvatsko (jezik, škole, društva, zastava...), kad vas se u zatvoru barbarski muči i to bez dokazane krivnje, kad vas se ubija samo zbog toga što ste Hrvat, i štošta još drugo, takvu se vlast ne može voljeti.

Hrvati su odmah tražili u svijetu one koji bi mogli razumjeti kakva prijevara se dogodila 1. prosinca 1918., pa su zbog takvih pokušaja mnogi završavali u zatvoru. Stjepan Radić je bio među najistaknutijima koji je završio u zatvoru, prvi put već u ožujku 1919. zahvaljujući Pribičeviću. U knjizi se spominje pokušaj atentata na Stjepana Radića već 1920. (str. 73). Premda su Hrvati htjeli svoju nezavisnu državu, bez međunarodne podrške to nije bilo moguće izvesti pravnim putem, pa su bili spremni pristati i na federalizam, no nikako nisu htjeli srpski apsolutizam. Oni Slovenci koji su mogli, glasovali su za pripojenje Koroške Austriji 1920., što je najbolji pokazatelj svijetu kakva je bila četnička država (str. 75). Zbog nezadovoljstva naroda jačao je komunizam (krajem godine 1920.), no znatno više u Srbiji nego u Hrvatskoj (str. 77), pa je vlada iz straha komunizam zabranila (str. 83).

Za jednog zastupnika Srbiji je trebala trećina manje birača nego u Hrvatskoj (str. 78), što je samo jedna od brojnih nepravdi prema Hrvatima. Umjesto da se obuzda inflacija i pad standarda stanovništva, preustroji države, na štetu Hrvata kako bi na izborima više dobile prosrpske stranke, bili su konstanta (str. 88 itd.).

Gdje god je mogla, država je pljačkala. Za izgradnju željeznice Beograd – Kotor uzet je kredit od 100 milijuna dolara uz 8 % kamatu na 40 godina (str. 88).

U jednoj noći znali su stotinu Hrvata na smrt isprebijati i to samo u jednom selu, svlačiti ih do gola i siliti ih ljubiti bajunete govoreći da im je to Bog i kralj (str. 121). Već je početkom 1923. rečeno da je 30.000 hrvatskih seljaka bilo pretučeno i zatvarano, a londonski tisak piše da je Pašić, vodeći srpski političar, Balkanac, nasilnik i da mu nije vjerovati (str.126). Dokaza za tu tvrdnju u knjizi ima koliko hoćete, a sve mogu potvrditi Crnogorci, Makedonci i Albanci. Govorilo se da Europa nikad nije bila tako glupa i tupa kao danas (str. 125.), a da ga ponovo ne uhite, Stjepan Radić je pobjegao iz države u srpnju 1923., a većinu vremena proveo u Londonu ne znajući da ga beogradske vlasti prate preko špijuna (str. 131). Kad je za to doznao, otputovao je u Beč. Tražeći podršku za hrvatsko pitanje, Radić je svoju stranku uveo u seljačku internacionalu, što su Srbi iskoristili i Hrvate prikazali boljševicima, pa su zbog toga u svijetu Hrvate smatrali komunistima (str. 140). Na stranici 177 kaže se da Hrvatska republikanska seljačka stranka nije stupila efektivno u seljačku internacionalu.

Stanje u 'nezakonitoj bračnoj zajednici' nije se promijenilo. Hrvatski su nastavnici gubili posao, bili premješteni u čisto srpske krajeve ili pak prijevremeno umirovljeni (str. 145). Carine su uvedene i za izvoz što je najviše pogodilo stjepan radićrazvijene krajeve, tj. Hrvatsku i Vojvodinu (str. 150). Vrativši se u Hrvatsku, Stjepana Radića su ponovno uhitili 1925., no što su više tlačili Hrvate, to su izborni rezultati bili bolji u korist Hrvata i to pored svih opstrukcija državnog aparata, pa su brojne neuspješne vlade (u osam godina čak 23 vlade), koje su se smjenjivale jedna za drugom, bile očajne, prije svega vlada poznata pod kraticom 'PP'. Narod je bio izvrgnut nasiljem četnika koji su naoružani bombama i puškama krstarili od sela do sela, pogotovo prije izbora, ne bi li stabilizirali izborne rezultate u korist Beograda (str. 161). Birače se nije puštalo na izbore, krale su se biračke kutije, falsificirali rezultati, pa su zbog svega toga i siromaštva uzrokovanim nesposobnošću i korumpiranošću Beograda, Hrvati, kao i danas, odlazili u potragu za boljom i sigurnijom budućnošću. Zabranjivanje hrvatskog tiska bila je karakteristika režima (str. 163. i mnoge druge), pa se zbog balkanizacije izgubio osjećaj za pravdu i nepravdu, za poštenje i nepoštenje, za istinu i laž, a 'beogradska narodna skupština' proslavila se po tučnjavama (str. 170).

Tražeći rješenje za hrvatsko pitanje, Radić se je pokušao sporazumjeti sa srpskim radikalima (str. 182), no bez odobrenja hrvatske inteligencije (str. 184), opozicije (str. 188 – 195), a i mnogih birača. Radić je uvijek sa Srbima htio čiste račune, no možda način na koji je to htio, nije uvijek bio dobro prihvaćen u Hrvatskoj (str. 198, str. 208, itd.). Hrvati su uvijek najbolje shvaćali porez, pa su glasove gubili oni koji nisu bili za smanjenje poreza (str. 225).

Pored svega negativnog, nepotizam Beograda bio je izražajan, pa je i samim Srbima zasmetao (str. 202). Kralo se gdje god se moglo. Zanimljivo je pročitati str. 302, posebno tekst pod naslovom 'Beogradski posrednici'.

Na Radića je ponovno u svibnju 1926. spriječen atentat (str. 206). No splitski 'orjunaši' su se ipak proslavili u Kaštel Sućurcu u lipnju iste godine (str. 207). Orjuna je inače Organizacija jugoslavenskih nacionalista, tj. teroristička organizacija u četničkoj državi koja je podržavala diktaturu kralja. Duhovni nasljednici Orjune su danas oni kojima ništa hrvatsko nije sveto, koji dobivaju financijsku, medijsku i političku podršku iz inozemstva samo da bi Hrvati bili pod kontrolom različitih centara moći. 

Za one koji čekaju smak svijeta treba reći da su se vremenske nepogode, koje se danas događaju, događale i prije (str. 210).

Veliko se iznenađenje dogodilo u listopadu 1927., kada se zloglasni Pribičević odlučio na suradnju s Radićem. To je značilo da će se Srbi u Hrvatskoj, zajedno s Hrvatima, boriti za svoja prava protiv Beograda (str. 231). Naime, Srbi u Hrvatskoj nisu bili tretirani kao Srbi (tj. Srbijanci) u Srbiji (str. 232, 233 itd.). Kao i Trumbić, Pribičević se politički prekasno otrijeznio. Zbog dotadašnjeg izrazito negativnog iskustva Hrvati nisu vjerovali takvoj Hrvatsko–srpskoj koaliciji, a među najnepovjerljivijima bio je budući poglavnik (str. 236). Premda je Radić bio prvi Hrvat koji je od atentatsrpskog kralja dobio mandat za sastav nove vlade, zbog otpora srpskih radikala Radić je odmah bio osuđen na neuspjeh (str. 240). Koliko je nakon toga nova vlada bila prosrpska svjedoči podatak da u njoj nije bio nijedan Hrvat, pa čak nije bilo mjesta za orjunaša Anđelinovića koji se bio proslavio zbog svojih zločina nad Hrvatima (str. 241, 368, itd.).

O organiziranom zločinu (atentatu) Srba nad Hrvatima u Beogradu, kada su ubijeni hrvatski predstavnici (Pavle Radić i Đuro Basariček), može se pročitati u dijelu 'Umorstvo hrvatskih narodnih zastupnika' (str. 246 – 247). To se zbilo u lipnju 1928., a zbog posljedica ranjavanja u spomenutom atentatu u kolovozu umire i Stjepan Radić, kojega je zamijenio Vladko Maček, rekavši da beogradska Narodna skupština nema više nikakva prava zastupati Hrvatsku i hrvatski narod (str. 263). Doktor Maček nije bio odlučan u rušenju četničke države, već je inzistirao da unutar spomenute države Hrvati budu svoji na svome (str. 264).

Jedan svjetski novinar tog vremena i odličan poznavatelj prilika na jugoistoku Europe rekao je da srbijanski državnici nisu iskreno prožeti jugoslavenskim idealima, već velikosrpskim (str. 265), za što nije potrebna inteligencija, ni povijesno znanje da se ispravno shvati poruka. Ovo može biti korisno upornima koji se još nisu upoznali s legendarnim poslom Eolova i Enaretina sina (str. 266).

Zbog potpuno neuspješne zajednice neravnopravnih naroda (četničke države), a sad i zbog uspjeha Seljačko–demokratske, tj. Hrvatsko–srpske koalicije, srpski kralj je uveo diktaturu 6. siječnja 1929. (str. 270), koju su u svakodnevnom životu Hrvati već 10 godina trpjeli. Na čelu prve diktatorske vlade bio je srpski general i kad su Hrvati pomislili da ne može biti gore, srpski teror ih je uvjerio u suprotno. Pojava ustaškog hrvatskog oslobodilačkog pokreta dan kasnije nakon uspostave diktature bio je prirodan i ohrabrujući proces za ugnjetavane Hrvate (str. 274). Shvativši da će mu doći glave (str. 282), dr. Pavelić je pobjegao iz Hrvatske (str. 276). Svaki je pravi hrvatski rodoljub iskreno želio da Pavelić u stranom svijetu izmakne ubojicama koje će za njim poslati beogradska diktatura (str. 283). Već se u rujnu 1929. dr. Pavelić obratio Društvu naroda sa sjedištem u Genevi (danas UN) glede hrvatskog pitanja (str. 284), no bez uspjeha.

Ni Pribičeviću nije bilo lako, jer su ga 'njegovi' za kaznu premjestili u Srbiju gdje je obolio, pa je iskoristio priliku otići kraljevina shsna liječenje u inozemstvo (str. 279), te se nikad više nije vratio. Ni njegovo djelo o diktaturi kralja iz 1933. ne može ga osloboditi odgovornosti za prijevaru koju je učinio Hrvatima i dugoročno naštetio hrvatsko-srpskim odnosima.

U četničkoj državi su nastavili dijeliti državu, sad pod nazivom Kraljevina Jugoslavija, ne više na oblasti, već na banovine, ponovno u interesu Beograda (str. 286). Naime, i dalje je ostalo centralističko uređenje države, jer su banovine bile samo ekspoziture beogradske vlade (str. 289). Tko nije izvjesio državnu zastavu na određene datume na svoju kuću, bio je progonjen i kažnjen (str. 290). Mučeništvo Hrvata se nastavilo, a da shvatite što to konkretno znači, pročitajte Mučeništvo Stipe Javora (str. 291 – 292). U knjizi su mučeništva poredana po godinama (str. 318, 323, itd.). Kraljeva (četnička) diktatura se nastavila kad se raspustio Hrvatski sokol u kojemu je bilo 40.000 Hrvata i Hrvatica. Zabranjeni su hrvatski grb i zastava, zabranjena hrvatska kulturna i znanstvena društva. Istisnut je hrvatski jezik iz škola, krivotvorena hrvatska povijest, sudovi su sudili po direktivi Beograda, nevine se ubijalo u zatvorima, itd. (str. 293 – 294, itd.). Ukinute su brojne hrvatske škole, a mnoge hrvatske nastavnike zamijenili su srpski (str. 323). U zatvorima je samo nakon 18 mjeseci od uspostave diktature ubijeno 76 osoba i vođeno 69 političkih parnica (str. 299).

S obzirom na to da je bilo riječ o dva temeljito različita naroda s posve oprečnom kulturom i civilizacijom, pa stoga i različitim mentalitetom (str. 300), bilo je jasno da dvojica istaknutih predstavnika dvaju starih, ali različitih naroda (vidi knjigu Dominika Mandića iz 1990.), nisu bila svjesna posljedica iznenadne i nepromišljene odluke o udruživanju 1918. nespojivih. Trumbić zbog povijesne nepismenosti, Pribičević zbog zabluda i iluzija. Tko razumije zakonitosti kemije, bolje shvaća sve rečeno.

Najveću korist od diktature imala je beogradska 'Čaršija' (str. 306), pa bih molio Srbe da pažljivo pročitaju ovu knjigu, jer sve tekstove koje pišem u kojima se spominju, pa i ovaj ovdje, ne pišem protiv njih, već im želim otvoriti oči kako bi vidjeli i shvatili da im mitovi donose bol i patnju i da se u civiliziranom, pravednijem i boljem svijetu može samo istinom doći do uzajamnog poštovanja. Bez spoznaja istine i svega što su svojim neznanjem, vođeni velikosrpskom ideologijom, Srbi učinili drugim narodima, do uzajamnog poštovanja između Hrvata i Srba nikada neće doći.

Da se izbornim zakonom manipuliralo i 1931., može se pročitati u tekstu naslova 'Novi izborni zakon' (str. 315 – 317). A što reći kad na izborima morate javno glasovati! (str. 318). O nepravednoj diktatorskoj vlasti prema Hrvatima Karađorđevićpročitajte na strancima 320 i 321. U ministarstvu prosvjete bilo je 96 % Srba, u Narodnoj banci 94 %, u ministarstvu unutarnjih poslova 89 % itd. 

U zatvor je završio i Vladko Maček (str. 327), pa su se Hrvati ponadali da ih od srpskog terora mogu spasiti jedino ustaše. Znajući kako se postupa s Hrvatima, srpski se kralj njih opravdano bojao (str. 331). Nezadovoljstvu Hrvata nije bilo kraja, pogotovo kada se ubijalo najbolje među njima (Šufflay, Pilar i mnogi drugi) i mučilo mnoge (na primjer Juraja Rukavinu; str. 335). I na kraju srpskog su kralja u listopadu 1934. ubili oni koje je njegov režim nemilosrdno mučio i ubijao (str. 342).

Konačno je i zagrebački nadbiskup stao u obranu svoga naroda 1935. (str. 344), pa je vjerojatno to razlog zbog kojega je odmah nakon toga, te iste godine, potpisan konkordat između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije (str. 351), uz prigovore SPC .

Obični građani nikad nisu znali koliko će poreza morati platiti što potvrđuje činjenicu da ta četnička država nije mogla funkcionirati ni opstati (str. 352). Samo je u 1934. provedeno blizu dva milijuna zapljena zbog neplaćanja poreza. 

Zbog neprekidnog ubijanja Hrvata od strane četnika bez posljedica, Hrvati su bili prisiljeni shvatiti da bez primjene sile neće uspjeti (str. 353). Godine 1936. inozemni tisak piše da se u 'kaznionicama Kraljevine Jugoslavije nalaze tisuće političkih osuđenika' (str. 357).

Dr. Artukovića nisu uspjeli ubiti u četničkoj (str. 359), no ipak je u zatvoru umro u partizansko-četničkoj državi 1988. Ubijanje Hrvata se nastavilo i 1937. i gotovo 100 % na način da četnici, žandari, vojska i svi koji su zagovarali četničku državu, bez obzira na to kako se ona zvala, ubijaju nenaoružane Hrvate i to gotovo 100 % bez posljedica za zločince (str. 362). Dok se u Beograd ulagalo, stagnirala je Dalmacija, Primorje, itd. (str. 363).

Godine 1938. od 165 generala, samo dvojica su bili Hrvati, Srba 161 (str. 371), a ubijanje Hrvata se nastavilo, na primjer u Primoštenu (str. 373), tako da su hrvatske liste ponovo polučile dobar rezultat (str. 374), a srpski su političari i dalje radili po 'njihovu' (str. 376), pa su lažne vijesti bile dio svakodnevnog života, poput one kad je javljeno da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac dao svoj glas srpskom kandidatu. Ne znam što reći na izborni zakon koji kaže da listi s najvećim brojem glasova pripadaju i tri petine mandata u svakom izbornom okrugu (str. 377).

U godini 1939. osniva se Banovina Hrvatska (i dalje u sklopu četničke države), no počinje i Drugi svjetski rat. U 1940. najpopularnije slovo postaje slovo U, a nakon slavlja 10. travnja 1941. prestaje pozitivna uloga ustaša. Kao i dr. Trumbić, i dr. Pavelić je propustio iskoristiti povijesnu priliku. Zbog zabluda i iluzija tijekom sljedeće četiri godine nije shvatio da se Hrvatima sprema pakao. Prema tome, njegova povijesna odgovornost za sudbinu Hrvata je golema.

Ovim osvrtom moja je misija glede hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća završena, pa bih na kraju htio reći da ne očekujem da svi Hrvati budu povijesno pismeni, no zabrinjava činjenica da je vjerojatno 99 % hrvatskih političara povijesno nepismena jer ne poznaju bitne činjenice 20. stoljeća pa sve neispravno interpretiraju (vidi: Esther Gitman o blaženom Alojziju Stepincu) na štetu Hrvatske i hrvatskog naroda. A da se povijest ne ponovi, pročitajte ovu poučnu knjigu dr. Rudolfa Horvata 'Hrvatska na mučilištu', u interesu svoje djece.

Dr. Ivica Tijardović
 

Pon, 22-07-2024, 22:22:56

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.