Sjeverno-korejski model demokracije u srcu hrvatskih političara
U demokraciji čovjek uvijek ima pravo izbora i pravo na mišljenje. Premda smo već u NATO savezu, koji promovira demokratske vrijednosti, a za koji mjesec i u Europskoj uniji gdje se demokracija u životu i primjenjuje, naša je zemlja još uvijek daleko od praktičnih vrijednosti demokratskog društva. Razloge zašto demokracija u Hrvatskoj još uvijek nije na razini one zapadno-europske treba tražiti u komunističkom sustavu u kojem smo živjeli nakon Drugog svjetskog rata, u nametnutom ratu 1991.-95., u poslijeratnom nesnalaženju i svakako u izboru političara kojima je sjeverno-korejski model demokracije prirastao k srcu.
Da nismo vidjeli i čuli ne bi povjerovali da nakon više od dva desetljeća od uvođenja višestranačja još uvijek postoje politički izbori u kojima se ne natječu za neku političku funkciju barem dva ili više kandidata. Eliminiranje protivnika ne birajući sredstva je karakteristika totalitarnih režima, i kad u takvim sustavima dugo živite onda s vremenom prihvaćate totalitarne 'vrijednosti'. Tome se oduprijeti nije lako znajući kakva vas sudbina može zadesiti.
Zbog toga danas u strankama imamo poslušnike, koji se vjerojatno u duši ne slažu s političkim vodstvom stranke, no da bi sačuvali privilegije koje većina običnih građana nema, spremni su slijediti svoje vođe sve do trenutka dok se njima ne pruži prilika voditi stranku, tj. doći na mjesto vođe. I umjesto da promijene navike totalitarnog društva, nastavljaju voditi političku stranku kako je i do sada vođena.
Nekad je desetina stanovnika bivše države bila u savezu komunista. Oko njih se sve vrtjelo. Isto kao što se i danas zahvaljujući medijima sve vrti oko desetine građana Hrvatske koji su se učlanili u brojne političke stranke uglavnom komunističkog mentaliteta. Kako taj mentalitet karakterizira laž, krađa, prijevara, što je i temelj praktičnog komunizma, takav je mentalitet osuđen na propast, pa su stoga Sjeverna Koreja i sve manje Kuba zadnji živući dokazi sustava poremećenog uma.
Tuđman i devedesete
Hrvatska je jedna od svega nekoliko država svijeta koje su početkom devedesetih prihvatile demokraciju, a u kojima su u višestranačju svi predsjednici bili nekad članovi 2000.Devedesete prošlog stoljeća bile su godine svih Hrvata (prema tome i komunista) i onih koji Hrvatsku vole. Umjesto da Hrvatska nakon rata i mirne reintegracije okupiranog područja konačno krene k izgradnji demokratskog društva, 2000. na vlast su ponovo došli bivši komunisti, a nakon njih pripadnici isključivo osobnog interesa umreženih s bivšim komunistima koji se ne odriču komunističkog mentaliteta. Ovo što nam se trenutno događa je samo posljedica rečenog.komunista. Istina je da je i doktor Franjo Tuđman bio član saveza komunista no više od dvadeset godina imao je vremena shvatiti sve zablude komunizma i zahvaljujući njegovoj ideji o pomirbi svih Hrvata, u kojima je jedna četvrtina proganjala drugu četvrtinu, a treća tiho živjela, dok je četvrta utočište našla negdje u svijetu, izborili smo se za državu.
Devedesete prošlog stoljeća bile su godine svih Hrvata (prema tome i komunista) i onih koji Hrvatsku vole. Umjesto da Hrvatska nakon rata i mirne reintegracije okupiranog područja konačno krene k izgradnji demokratskog društva, 2000. na vlast su ponovo došli bivši komunisti, a nakon njih pripadnici isključivo osobnog interesa umreženih s bivšim komunistima koji se ne odriču komunističkog mentaliteta. Ovo što nam se trenutno događa je samo posljedica rečenog.
U uvijek zanimljivoj emisiji Bujica (TV Mreža) gospodina Velimira Bujanca neki dan je gostovao ugledni intelektualac, gospodin Ante Glibota, koji je iz osobnog iskustva svjedočio o pretvorbi u Hrvatskoj. Želim reći, što sam već više puta naglasio, da je temelj privatizacije postavljen 1989.-90., tj. prije višestranačja. Prvi je hrvatski predsjednik bio ucijenjen od strane bivših komunista, i da bi sačuvao jedinstvo i ostvario tisućljetni san svih Hrvata prepustio je komunistima pretvorbu za koju će kasnije biti osuđen HDZ.
Mnogi članovi HDZ-a nisu shvatili tu podlu igru, a novac i vlast samo dubokoumne ne kvari. Od prvog se hrvatskog predsjednik nije moglo očekivati da dovede zemlju u red tijekom desetogodišnjeg mandata zbog ratnih uvjeta, no on je u potpunosti ispunio svoju zadatak za koji je rođen. Da danas imamo Hrvatsku, no ne onakvu kakvu smo zajedno s Franjom Tuđmanom željeli, već zemlju komunističkog duha i pokradenu, u kojoj umjesto da predsjednici svojim autoritetom potiču demokratski razvoj države i društva, oni svoje mandate i naš novac uzalud troše. Naime, drugi je predsjednik proveo deset godina u osporavanju prvog predsjednika i njegovog životnog djela, a trećemu je jedini cilj osvojiti drugi predsjednički mandat države koju ne voli.
Dr. sc. Ivica Tijardović