Merlin

U knjizi Kralj Arthur: Istinita priča Graham i suautor Martin Keatman otkrivaju povijesnu osobu koja kako se čini stoji iza mita o kralju Arthuru. Razlog zašto Arthur prije nije bio otkriven, kako predlažu autori, je bio taj što on ne dolazi iz jugozapadne Engleske kako je smatrala popularna legenda, već iz grofovije Shropshire u centralnoj Engleskoj. Na tragu tih istraživanja, Graham sada otkriva povijesno porijeklo druge Arthurijanske osobe – Merlina, legendarnog mentora kralja Arthura i čuvara Svetog Grala.

Legenda o Merlinu

Tijekom srednjeg vijeka priča o Merlinu bila je popularizirana u tzv. Arthurijanskim romansama, romantičarskim pričama koje su prvi puta bile napisane u 12. i 13.st. Te su priče bile nastale mnogo godina ranije, u 5.st., kada je Britanija prolazila kroz nemirna vremena nakon završetka rimske vladavine. Povijesno, nakon kolapsi Rimskog Carstva Britanija je pala u anarhiju; lokalni vojskovođe su ratovali međusobno, a da stvar bude još gora, Anglosaksonci iz Danske i Njemačke počeli su sa invazijom. Prema Arthurijanskim romansama, Merlin je bio taj koji je spasio Britance od toga kaosa. U tim pričama mudri čarobnjak lukavo je smislio kako Arthura učiniti jedinim britanskim kraljem, ujedinjavajući tako zemlju protiv osvajača.

Iako je tamo nastupio kratkotrajan mir, Britanci su na kraju uvučeni u građanski rat nakon što je Arthur obolio a njegovi vitezovi zapali u međusobne razmirice. Kako bi ujedinio zemlju, Merlin je zamislio putovanje u potrazi za pustolovinama. On je čuvar Svetog Grala, svetog kaleža koji, kada se iz njega pije, može izliječiti svaku bolest. Međutim, radije nego da jednostavno dopusti Arthuru da pije iz kaleža, Merlin je poslao vitezove u potragu za njegovim tajnim mjestom, znajući da će u njihovoj potrazi oni morati upotrijebiti mudrost da bi ponovno radili jedinstveno. Sir Perceval je na kraju pronašao Gral; Arthur se oporavio, a zemlja je ponovno ujedinjena. Merlin se tada povukao u tajanstveni Gralski Dvorac gdje je čuvana relikvija, imenujući Percevala novim čuvarom Grala, i konačno je otplovio na tajanstveni otok Avalon.

Iako su Arthurijanske romanse očito bile ukrašene sa maštovitim detaljima, u tim romansama ima dokaza koji pokazuju da je, u osnovi, priča o Merlinu bila utemeljena na životu jedne povijesne osobe.

Dva zmaja

Od vremena kad je Rimsko Carstvo kolapsiralo u petom stoljeću, pa sve do normanskog osvajanja 1066., zamrla je civilizacija u Britaniji, i zemlja je MerlinTijekom srednjeg vijeka priča o Merlinu bila je popularizirana u tzv. Arthurijanskim romansama, romantičarskim pričama koje su prvi puta bile napisane u 12. i 13.st. Te su priče bile nastale mnogo godina merranije, u 5.st., kada je Britanija prolazila kroz nemirna vremena nakon završetka rimske vladavine. Povijesno, nakon kolapsi Rimskog Carstva Britanija je pala u anarhiju; lokalni vojskovođe su ratovali međusobno, a da stvar bude još gora, Anglosaksonci iz Danske i Njemačke počeli su sa invazijom. Prema Arthurijanskim romansama, Merlin je bio taj koji je spasio Britance od toga kaosa. U tim pričama mudri čarobnjak lukavo je smislio kako Arthura učiniti jedinim britanskim kraljem, ujedinjavajući tako zemlju protiv osvajača.proživljavala period kaosa i ratovanja poznat pod nazivom Mračno Doba. Iz tog vremena sačuvano je samo nekoliko pisanih zapisa; kao posljedica toga, 5.st., vrijeme za koje se smatra da su u njemu živjeli Arthur i Merlin, je jedan povijesni period obavijen tajanstvenošću. Zapisi koji su očuvani samo pružaju grube obrise događaja, i najvažnije osobe iz tog perioda ostale su u cijelosti nezabilježene. Ipak, poput Arthura, Merlin se spominje u nekoliko očuvanih manuskripta iz Mračnog Doba u kojima je spomenut samo usputno.

Prvi autor koji pruža nekakav zbiljski detalj vezan uz Merlinov život bio je velški klerik Geoffrey Monmouth koji je pisao 1130-ih. U njegovoj Povijesti britanskih kraljeva Geoffrey predstavlja Merlina govoreći da se on prvo dokazao kao mladić kada ga je britanski kralj pod imenom Vortigern izabrao za žrtvu. Prema Geoffreyu, Vortigern je gradio utvrdu na planini u sjevernom Welsu kako bi zaštitio svoje kraljevstvo od invazije Anglosaksonaca, ali svaki put kad je utvrda bila pred dovršenjem građevina bi misteriozno propala.

Vortigernovi savjetnici su savjetovali da jedan dječak mora biti žrtvovan čime bi stvari ispale ispravno, i žrtva koju su izabrali bio je mladi Merlin. Međutim, prije samog čina žrtvovanja, Merlin je rekao kralju da probleme uzrokuju dva zmaja koji se međusobno bore u bazenu, u duplji ispod temelja utvrde. Kada je otkriven bazen a zmajevi oslobođeni, Vortigern je bio impresioniran Merlinovim mističnim znanjem tako da ga je imenovao svojim višim savjetnikom i ponudio mu novu utvrdu u vlasništvo. Bez obzira što je ova priča očigledno imaginarna legenda, rukopis iz Mračnog Doba govori o sličnoj priči koja otkriva povijesnu osobu iza Merlinovog mita.

Vortigern je zasigurno bio povijesna osoba: o njemu pišu autori iz Mračnog Doba kao o vladaru velikog dijela Britanije sredinom 5.st. Oko 830. godine kroničar Mračnog Doba piše o kralju Vortigernu kada pripovijeda o istoj legendi koju je napisao Geoffrey o Merlinu i dva zmaja. U svojoj Povijesti Britanaca britanski redovnik Nennius piše o mladom čovjeku koji se spasio od vlastitog žrtvovanja otkrivajući Vortigernu da se dva zmaja bore u duplji ispod kraljeve utvrde. Pripovijed je gotovo od riječi do riječi jednaka Geoffrovoj verziji; jedina se razlika očituje u tome što se mladić ne zove Merlin, već Ambrosius. Budući da su oba izvora praktički identična, može li taj Ambrosius biti čovjek na kojem se temelje priče o Merlinu?

Povijesni Merlin

Priča o zmajevima bila je očigledno izmišljotina; Ambrosius, međutim, to nije bio. Poput Vortigerna, on je jedna povijesna figura spomenuta od drugog pisca iz Mračnog Doba. Iako nije zabilježen kao čarobnjak, Ambrosius se spominje kao čovjek koji je ujedinio Britaniju u post-rimskom razdoblju. Djelo redovnika iz 6. st. pod imenom Gildas svjedoči o Ambrosiusu kao jednom rimskom aristokratu koji je predvodio britanske snage u njihovom ratu protiv nadirućih Anglosaksonaca nedugo nakon Vortigernove vladavine. Usto, engleski povjesničar Bede tvrdi da je Ambrosijanovo obiteljsko ime bilo Aurelius. Obitelj Aurelius je bila moćna rimska dinastija koja potječe od rimskog cara Marcusa Aureliusa koji je vladao u drugom stoljeću, i arheologija je potvrdila da kad su rimske legije otišle članovi njegove obitelji ostaju u Britaniji. Taj Ambrosius Aurelius je stoga nesumnjivo bio jedna povijesna osoba, a radovi Geoffreya Monmoutha i Nenniusa uzeta zajedno kazuju da se za Merlina ispočetka mislilo da je to on.

Zašto, onda, ako je Ambrosius bio povijesna osoba koja stoji iza priče o Arthurovom mudrom savjetniku, je on otišao u legendu pod imenom Merlin? Odgovor izgleda da leži u činjenici da je ime Merlin predstavljalo ustvari titulu. Mnogi britanski ratnici toga vremena prisvajali su borbena imena životinja. Redovnik Gildas, naprimjer, ukazuje na brojne britanske kraljeve svojeg vremena s takvim titulama kao što su Lav, Pas i Leopard. Čak i ime Arthur izgleda da je bila titula koja je dolazila od stare britanske riječi Arth, predstavljajući Medvjeda. Ime Merlin dolazi od starog britanskog značenja riječi „Orao". Brojne pjesme koje potječu iz Mračnog Doba su sačuvane kao kopije u srednjovjekovnim rukopisima poznatim pod nazivom Crvena knjiga Hergesta, sada pohranjenima u Bodleianovoj knjižnici na Oxfordskom sveučilištu. Jedna od tih pjesama jasno pokazuje da je Merlin nazvan po toj ptici: uzimajući u obzir proročanstvo koje je Merlin ispunio, ona je naslovljena pod nazivom Proročanstvo Orla.

AmbrosiusAmbrosius Aurelius ima mnogo zajedničkog sa Merlinom iz kasnijih romansa. Poput Merlina, on je ujedinio Britaniju u vrijeme nakon Vortigernove vladavine: obojica Gildas i Bede govore da je on uspješno zaustavio invaziju na Britaniju u posljednjim desetljećima 5. st. Ne postoje takvi zapisi koji bi ukazivali što se uistinu dogodilo u Britaniji odmah nakon Ambrosiusijeve pobjede nad Anglosaksoncima, artru legipak; kako je to vrijeme za koje se smatra da je tada vladao Arthur, moguće je da se ostarjeli Ambrosius odrekao vlasti u korist mlađeg Arthura i da je ostao kao njegov savjetnik. Isto kao i Merlina, Ambrosiusa možemo smatrati mistikom.Ambrosius Aurelius ima mnogo zajedničkog sa Merlinom iz kasnijih romansa. Poput Merlina, on je ujedinio Britaniju u vrijeme nakon Vortigernove vladavine: obojica Gildas i Bede govore da je on uspješno zaustavio invaziju na Britaniju u posljednjim desetljećima 5. st. Ne postoje takvi zapisi koji bi ukazivali što se uistinu dogodilo u Britaniji odmah nakon Ambrosiusijeve pobjede nad Anglosaksoncima, ipak; kako je to vrijeme za koje se smatra da je tada vladao Arthur, moguće je da se ostarjeli Ambrosius odrekao vlasti u korist mlađeg Arthura i da je ostao kao njegov savjetnik. Isto kao i Merlina, Ambrosiusa možemo smatrati mistikom.

Preživjela djela koja spominju Britaniju u Mračno Doba uglavnom su pronađena u velškim rukopisima i na velškom jeziku. Razlog tomu leži u činjenici što su do 7. st. Anglo-Saxonci nastavili svoju ofanzivu i uspješno osvojili ono što je sada Engleska. Domorodački Britanci bili su prisiljeni na povlačenje na zapad, na područje koje danas poznajemo kao Wales. Stoga je baš ovdje preživjela većina zapisa koji govore o ranijem periodu Mračnog Doba. Velški jezik se razvio izravno iz izvornog britanskog, jezika kojim se govorilo u većem dijelu Britanije odmah nakon rimske vladavine, dok se engleski razvio iz jezika kojim su govorili Anglosaksonci.

Budući da velški jezik ima vrlo različita moduliranja u odnosu na engleski i latinski jezik, Welšani su imali vlastiti način prevođenja rimskih i engleskih imena, kako bi ih jednostavnije izgovarali. U velškim zapisima ime Merlin pojavljuje se kao Myrddin, i Ambrosius je preveden kao Emrys. Jedna velška referenca iz Mračnog Doba povezuje imena Myrddin i Emrys zajedno. Na popisu barda (britanskih pjesnika iz vremena Mračnog Doba) koji je pronađen u Crvenoj knjizi Hergesta, jedan se bard spominje pod imenom Myrddin Emrys – Merlin Ambrosius. Ako je to ista osoba kao i Ambrosius Aurelius, onda to znači da su Britanci u to vrijeme gotovo sigurno smatrali da on posjeduje magične moći. Iako se danas riječ bard povezuje jednostavno s pjesnicima, tijekom Mračnog Doba bardima su pripisivane magične moći, kao što je slučaj sa Merlinom u Arthurijanskim romansama.

Merlinovo prebivalište

Pa onda gdje je živio Merlin/Ambrosius ? Prema Geoffreyu Monmouthu, Vortigern je Merlinu dao svoju utvrdu koja se nalazila na planini u sjevernom Walesu. Danas, tamo postoji jedna istovjetna lokacija koja može biti planina koju tražimo. Jedna planina u Snowdoniajinom gorju na području sjevernog Walesa još se zove Dinas Emrys – Utvrda Ambrosius. Tijekom iskapanja koja su vršena 1950 –ih u blizini vrha otkriveni su ostaci post-rimske fortifikacije koja je izgrađena negdje sredinom ili krajem 5. st., upravo u vrijeme Vortigernove vladavine i Merlina za kojeg se smatra da je tada živio. Međutim, postoji još jedna slična lokacija.

Planina naziva Dinas Bran (nazvana tako prema predkršćanskom keltskom bogu) stoji blizu englesko-velške granice nedaleko od sjevernovelškog grada Llangollen. Ostaci dvorca koji su opstali na vrhu datiraju iz 13. st., ali su arheološka iskapanja otkrila da je vrh planine bio utvrđen već mnogo godina prije toga. Najstarija utvrda potječe iz približno sredine 5. st. i, poput one u Dinas Emrys, je vjerojatno izgrađena za vrijeme Vortigerna. Ono što ovu utvrdu čini najvjerojatnijom lokacijom koju možemo povezati s pričom o Merlinu i dva zmaja je to što ona direktno nadgleda srce Vortigernovog kraljevstva na području koje se sada naziva Shropshire, samo nešto više od 5 milja prema jugoistoku. To je strateški gledano mnogo vjerojatnije mjesto: ono stoji na rubu Welških Planina, dok su Dinas Emrys, iako je njih Ambrosius vjerojatno koristio kako bi zaštitio velšku obalu od upada osvajača iz Irske, preko 50 milja dalje na zapadu, na drugoj strani velških planina u području koje Anglosaksonci nikad nisu ugrozili.

Stoga izgleda da se priča o Merlinu temeljila na životu Ambrosiusa Aureliusa, povijesne osobe koja je ujedinila Brite sredinom ili krajem 5. st. On je jednako tako mogao biti savjetnikom njegova nasljednika kralja Arthura i, ako je bio bard, onda su mu pripisivali karakteristike prema kojima je posjedovao dar proroka.

Hrvoje Spajić