More, ljudi i obala

Imao sam priliku dva mjeseca raditi na svjetski poznatoj „elitnoj“ destinaciji na dijelu „naše“ jadranske obale i mogu Vam kazati kako gorčinu onoga što tamo vidjeh i doživjeh nije isprala nti veličanstvena pobjeda Hrvata na svjetskom nogometnom prvenstvu, niti „velebni“ doček vatrenih, a ni satnica od 20 kuna po satu za koju smo ja i moji momci radili po 10-12 sati dnevno kako bismo zaradili za školovanje naše djece, jer nam naše, kako neki kažu „povlaštene“ mirovine, nisu dostatne.

A, kazuju neki, branitelji ne rade, mi radili za vrijednost kave i cedevite na sat.. Nema veze, i to je lova. Barem nam dežurni „levičari“ ne mogu imputirati kako smo neradnici ili kako visimo po birtijama i kladionicama. Ne bismo morali raditi kad bi si Hrvatska naplatila ratnu odštetu od Srbije i time se riješila unutarnjeg i vanjskoga duga. Tada bi se u Hrvatskoj promjenilo gospodarsko stanje pa bi naših iz države iseljavalo manje. Bilo kako bilo, valjda će se i to jednom naplatiti, jer, sve se vraća, sve se plaća.

Ljeto je gospodnje 2018., more, ljudi i obala. No čije je sve to? Iako je zemljopisno smješteno u lijepoj našoj Hrvatskoj, vlasnički, kulturološki, financijski, a čini se i zakonski, po mojim saznanjima nije.

Na ulici masa ljudi, raznoraznih jezika i rasa jedu, leže, spavaju, da prostite seru i pišaju po javnim površinama, glasni su, tuku se, maltretiraju domaće ljude, bacaju smeće gdje god stignu, drogiraju se, voze skutere bez vozačke, bez kacige, po dva tri na istom skuteru, maloljetnici voze automobile, one najskuplje, rentane, crnoputi, tamnoputi „reperi“ koji danju hodaju naokolo javno po kvartu goli k'o od majke rođeni, a noću između dilanja i šmrkanja ili snifanja jedni druge bodu noževima, devastiraju apartmane, prijete i mlate tko god bi im na put stao.

Svi su oni svoji, samo mi Hrvati nismo

Englezi ne dolaze ovamo samo zbog glazbe, jer znaju kako ovdje mogu jeftino bančiti, naokolo pišati gdje stignu, snifati NOX kroz balone, piti, izbljuvati se, posrati i popišati nekažnjeno na nečiju terasu, palmu ili automobil potpuno nekažnjeno. Raditi što žele i kako žele za malu lovu. All inclusive, tako im je od agencija obećano, to su platili i tako se ponašaju. I ne samo oni, svi koji su na taj dio obale došli. Uz časne iznimke koje osobno ne sretoh.

Hrvatski zakoni za njih ne vrijede, ni zakon o prometu na cestama, ni zakon o javnom redu i miru, ni zakon o vlasništvu, drogama, ma za njih ne vrijedi ni Istanbulska konvencija dok svoje tamnopute „priležnice“ ili „djelatnice“ vuku po asfaltu za kosu.

Policija ne reagira na sve to jer ih nema dovoljno, kažu, ili ne smije. Po načelu, j... ga sve za lovu „jarane“. Al' zato naše kažnjavaju koji si koru kruha tamo zaraditi nastoje, za naše traže ugovore, licence, prijave. 'ko će kome, ako ne svoj svome.

Vlasnici apartmana na našem moru nisu „naši“ nego stranci, ponajviše Slovenci i Srbijanci, zatim Mađari, Englezi, Česi, Slovaci i ponešto Talijani. Svaki od njih renta apartmane svojoj naciji ne plaćajući Hrvatskoj ništa, ni porez, ni prirez, a sve kupuju u svojim trgovčkim lancima, ne plaćaju takse ni parkiranje, ništa, oni su svoji na VlasniciVlasnici apartmana na našem moru nisu „naši“ nego stranci, ponajviše Slovenci i Srbijanci, zatim Mađari, Englezi, Česi, Slovaci i ponešto Talijani. Svaki od njih renta apartmane svojoj naciji ne plaćajući Hrvatskoj ništa, ni porez, ni prirez, a sve kupuju u svojim trgovčkim lancima, ne plaćaju takse ni parkiranje, ništa, oni su svoji na svome u zemlji našoj na ognjištu mome. Svi su oni ako dođe kontrola rođaci, svi su oni svoji, samo mi Hrvati nismo...svome u zemlji našoj na ognjištu mome. Svi su oni ako dođe kontrola rođaci, svi su oni svoji, samo mi Hrvati nismo...

U prosjeku rad na crno, do jučer su eksploatirali naše, naši pobjegoše od bijede i jada u Europu pa sad dovukoše svoje, brekće se, štekće na sto jezik,a a sve to prati u pozadini glazbena ćirilica. Nisam ni mogao zamisiliti kako će crnci napasti Srbijance i kako ćemo mi hrvatski branitelji, ne znajući braniti i obraniti obitelji i vlasnike apartmana iz Čačka, Beograda i Valjeva, braniti od crnih narko kraljeva koji su ih pokušali prebiti, osakatiti i uništiti im dom, njihov dom na hrvatskom ognjištu mom.

Od Bajage do Lepe Brene

A klubovi na obali da te glava zaboli, vlasnici iz sjene od Bajage do Lepe Brene koji kroz naše „momke“ hrvatske kune u Begeš odvoze iz sjene. U prosjeku pet silovanja dnevno, na desetke nasilja i tuča, dva tri smrtna slučaja, al' lova vrti gdje burgija ne će, pa javnost neće saznati kakvo u Hrvatsku dolazi smeće. Možda je važna zarada, možda nekima pa čak i mnogima nije važno, no meni jest, kad mi netko piša po Domovini, kad za njega zakoni i zakoni i regule ne vrijede, kad može raditi što želi i hoće, sve ono što kod sebe ne smije. Možda je nekima novac važan, iako, znajte, ponajmanje koliko vidjeh od tog novca ostaje u mjestu i u Hrvatskoj uopće.

Domoljub sam i nacionalist, a od ovoga ljeta sam i „rasist“, ne zbog boje nečije kože nego zbog iskorištavanja tog pigmenta kože ili podrijetla nacije kako bi bili iznad hrvatskih zakona i načela demokracije.

Kad nam turizam nekog mjesta u Hrvatskoj zavisi od delikvenata, dilera, narkomana, najnižeg i najneprihvatljivijeg ponašanja, kad lokalne i državne vlasti dopuštaju zbog novca uništavanje i degradiranje hrvatskih normi ponašanja i zakona. Čije su onda more, ljudi i obala? Naša ili njihova?

Kad bi vidjeli u što su pretvorili našu Hrvatsku, ustali bi iz grobova, naši subrabnitelji, potjerali ih štiteći dignitet naše žrtve i naših mrtvih. Kad mi živi na našu sramotu i žalost, za to nemamo muda.

Budite blagoslovljeni Hrvatice i Hrvati i svi kojima se tako osjećate i tako živite, budite Bogu i Domovini vjerni!

Jer samo to će nas Hrvate od zlog obraniti i očuvati, baš kao stoljećima do sada.

Mario Maks Slaviček