Antifašizam i politički antikroatizam – ideologije isključivanja                             

Demokracija, pravna država, pluralističko društvo oblici su ostvarivanja slobode u uvjetima današnjeg vremena. Osjećamo da je to nekako premalo, ako podsjetimo na strahovitu dinamiku koju je razvijala ideja slobode kroz povijest. Ta dinamika nas sve češće dovodi do pitanja kakav sadržaj slobode nam  omogućuje taj povijesni razvoj kojeg sve više doživljavamo kao izvor kretanja u smjeru protiv naše volje. Čak nas to kretanje dovodi do otkrića da „sloboda“ može dobiti proturječni sadržaj u sebi: što je znak ili potvrda slobode jednoga, to isto je znak protiv slobode drugoga. Poznato je pitanje: „za čiju  slobodu i za kakvu slobodu su oni dali svoje živote“?  

Ideal „slobode“ i nacionalna država 

Mi smo ponosni da imamo nacionalnu nezavisnu državu, ali slabljenje nacionalne svijesti i suvereniteta nacionalne države kao da ne možemo zaustaviti. To se događa i drugim nacijama Europe. Postoji čak pojava da velike nacije Europe prihvaćaju s olakšanjem slabljenje nacionalne svijesti i suvereniteta jer su time slobodnije u političko-ekonomskom djelovanju izvan svojih granica. Oni sigurno imaju druga sredstva za obranu nacionalnih interesa.

 Malim nacijama manjkaju takva sredstva. Kako je povijest po koji puta hirovita, a ne samo tragična, ako podsjetim na činjenicu da se istovremeno događaju stvari koje nisu iz istog vremena. Primjerice:  stanje današnje civilizacije zahtjeva da zauzmemo kritični stav prema još uvijek postojećem vjerovanju da je znanost sposobna uspješno rješavati sve probleme koji su nastali zbog tehnike i industrijske proizvodnje. Kod toga zaboravljamo na teorem: uzrok zla ne može biti osloboditelj od zla?

Ima teoretičara s uvjerenjem da međusobno trgovanje između država, usklađivanje materijalnog blagostanja svjetskog pučanstva i uniformiranje proizvodnje i potrošnje istih dobara širom svijeta jesu jamstvo za osiguranje mira i zadovoljstva. Ta materijalistička perspektiva zaboravlja na suštinsko usmjerenje ljudskog bića izrečenog biblijskom rečenicom: „Ne živi čovjek samo od kruha.“

„Smisao“ je duhovna kategorija

Psihologija objašnjava da čovjek može raditi, mučiti se za osiguranje kruha, međutim mora vidjeti u tome i u cjelini svog života smisao. „Smisao“ je duhovna kategorija s izvorom u duhovno-intelektualnoj strukturi ljudskog bića koja je neposredno vezana na nadljudsko, na nadnaravno, na božansko, na religiozno. Čovjek, gladan smisla i osmišljenosti svakog svog poteza u svakidašnjem životu, ne može smireno živjeti pa makar imao kruha u izobilju. To otkriva psihologija koja govori o „vakuumu smisla“ (Frankl) u koji je zapala visoko razvijena zapadna civilizacija.

Zanimljiv podatak: siromašni su gotovo po pravilu zadovoljniji u duši nego bogati, nego oni koji žive u izobilju. „Vakuum smisla“ današnje civilizacije mora postati najozbiljniji poziv na obraćenje u osobnom životu i na kreiranje politike koja nije sluškinja povećavanja materijalnih potrošačkih vrijednosti i time u službi nagomilavanja kapitala. Humana politika mora prvenstveno biti u službi duhovnih vrjednota i time pomoći oblikovanju duhovnog ozračja u kojem svaki građanin može naći osmišljenost svoje svakidašnjice i svog života.   

Legitimitet politike –  izvor humane politike                    

Ove činjenice postuliraju novo razumijevanje politike. Politika ne smije biti utemeljena samo na legalitetu i na formalnim načelima. Legitimitet politike je temelj istinske humane politike. Stoga je zahtjev politološke teorije i socijalne etike da legitimitet politike treba biti ozračje za  legalitet politike. U praksi to znači da stvarnost, oblikovana političkim procesima na temelju donesenih zakona aktualne „političke većine“ te određenih institucija na nacionalnom i internacionalnom području, mora biti podvrgnuta vrjednovanju po kriterijima legitimiteta i moralnog reda, po normama kulture nacije i etike ljubavi bližnjega.

Ovdje vrijedi općenito načelo: nijedan zakon nije dobar već po tome jer je donesen saborskom „većinom“, dakle snagom legalnog formaliteta. U tome postoji suglasnost humanističkih politologa i katoličkog socijalnog nauka. Humanistička politologija preuzela je to klasično načelo političke etike iz povijesnog iskustva koje nam svjedoči o tome da su se počinjali veliki zločini protiv čovječnosti u ime legalno donesenih zakona.

 Sjetimo se samo Hitlera i komunističko-marksističkih režima. Sve što su nositelji fašističkog i komunističkog režima činili, bilo je pokrito zakonom donesenim „narodnom voljom“, tj. voljom partije. Bilo je sve u redu jer je bilo legalno. Legalno je bilo bacati u zatvore i ubijati ljude jer su bili druge rase, jer su bili neprijatelji socijalizma ili radničke klase, jer su bili druge religije, jer su bili druge nacije. Legitimno i moralno to nije bilo. Upravo zbog toga su ti zakoni zločini protiv čovječnosti.

 Tko su „moćnici“ u svijetu i u našoj državi?

Stoga je politički životno važno da mi građani, birači, neprestano postavljamo pitanje, tko su ti moćnici u današnjem svijetu, u našem društvu koji ugrožavaju našu slobodu: našu političku slobodu, slobodu naše savjesti i naše vjere, slobodu naše hrvatske nacije kao većinski katoličke nacije? Moramo znati da ti subjekti direktno i indirektno utječu na naš svakidašnji život s namjerom da nam nametnu njihovo shvaćanje života, njihovo gledanje na svijet i budućnost. To su one snage, ima ih mnogo na nacionalnoj i internacionalnoj sceni, koje imaju moć vladanja iza „kulisa“ a da ih nismo birali, a da im nismo dali mandat da vladaju nad nama. Ako je tako, smijemo li još govoriti o političkoj slobodi i demokraciji?

Politička ljevica i model politike „Ili mi ili oni“

Što nam poručuje smotra političke ljevice okupljene prije kraćeg vremena na Markovom trgu s mnogobrojnim plakatima „dignute pesnice“ kao simbolom revolucije komunista u Španjolskoj pod imenom „Podemos“, što znači „Možemo“? Najprije im treba čestitati na političkoj volji i požrtvovnosti. Nastupili su kao jedna nogometna momčad – njih 11 –  s ciljem: mi hoćemo pobjedu, „zlato“, i to odmah bez kompromisa po treningu i treneru: Ili mi ili oni.

Sviđa mi se ta odlučnost, ta borbenost uz molbu: recite nam tko ste Vi u tom „Mi“, i tko su „Oni“ u tom „oni“? Koje boje su vaši dresovi: crveni s petokrakom ili bez nje? Tko je vaš duhovni trener, kako se zove vaša životna filozofija – dijalektika? Je li vaša momčad dio jedne nacije? Smatrate li druge momčadi vašim neprijateljima ili samo protivnicima s kojima treba fer postupati za vrijeme igre? Kako ćete postupati prema onima koji su u  „ili Oni“ kada završi igra i Vi dođete na vlast? Trebate znati da je politika vašeg modela „Ili mi ili oni“,   politika prošlosti koju je osudila  današnja EU i svjetska zajednica.

 Tko je u Hrvatskoj politička desnica? Tko politički zastupa katolike?

Objektivno gledajući ne bi trebalo biti onih u hrvatskom društvu koji ne bi mogli vidjeti da je katolička vjera i pripadnost Katoličkoj crkvi jedan od bitnih izvora jamstva nacionalnog identiteta. Ozbiljna politika i humano istinoljubivo orijentiran političar ne može htjeti previdjeti da se 86 % hrvatskog pučanstva smatra katoličkim vjernicima.

Stoga je opravdano tvrditi da je čisto sociološki  gledano hrvatski narod zaista katolički narod. U  svjetlu i snagom principa legitimiteta, to znači da ne bi smjelo biti niti jedne političke stranke ili partije koja ne bi trebala uzimati ovu činjenicu u obzir u njezinom političkom djelovanju, pogotovo u kreiranju zakona. Isto tako u svjetlu principa legitimiteta je posve politički legitimno da katolički narod želi imati na čelu svog političkog bića – države – ličnost koja je, ako ne baš katolik, barem ličnost koja nije agresivni ateist; koja je, ako ne baš veliki domoljub, barem ličnost koja rado živi za opće dobro hrvatskog naroda.

Naravno, katolička etika i politički katolik ne zastupa tezu da ateist ili agnostik ne smije postati predsjednik ili premijer ako je na legalni način izabran. Tu „ dogmu“ su zastupali marksistički komunisti na svoj način za svoje vladavine. Nitko, tko se nije odrekao svoje vjere, nije mogao postati član saveza komunista. Nitko, tko nije bio član partije, nije mogao zauzimati važnije pozicije u državnom aparatu, u školstvu, na sveučilištu. Nitko, tko je javno isticao da je Hrvat, nije mogao biti na višem položaju ili uopće na nekoj višoj stepenici vladavine.

Potrebno je na to podsjetiti jer nije tajna da ima u našem društvu ljudi na položajima koji su zastupali taj svjetonazor, od kojeg se nisu još uvijek oslobodili, te izgleda zbog  toga provode antihrvatsku politiku iz čisto afektivnog kompleksa –  antihrvatstva. Ako nisu Hrvati, a što su onda?

 Model politike „Mi ili Oni“ je totalitaristički

Potrebno je o tome govoriti jer ima danas saborskih zastupnika koji javno ispovijedaju svoj antikroatizam (Hrvat= ustaša, fašist) i koji u Saboru izjavljuju da se njih ne tiče, što o pojedinom nacrtu zakona misli Katolička crkva, Papa , katolički vjernici, Hrvati. Dobro bi bilo čuti što je to „što se njih tiče“ i što žele postići politikom?

 Saborski zastupnici ove vrste vjerojatno ne žele poštivati princip legitimiteta jer su vjerni modelu „Ili mi ili oni“. Trebaju znati: poštivanje principa legitimiteta je jamstvo uspješnog  i dugotrajnog funkcioniranja demokracije. Vladati samo na temelju saborske većine oblikovane ispunjavanjem  vlastitih interesa pojedinih skupina je suprotno  principu općeg dobra i  idealima demokracije. Graditi svoj život na temelju ideologije antifašizma, a zapravo antihrvatstva, znači živjeti na temelju principa isključivosti, nepodnošljivosti i namjernog rušenja države hrvatskog naroda. Ljudi takvih namjera nemaju naravno pravo – isto je s Božjim pravom – doći na vlast.                                     

       dr. Josip Sabol