Biti progresivan je u redu - biti konzervativan: razmisli dobro?

Kako bismo opisali svoj profil kao katoličkog vjernika? Što nam naše vrijeme pruža za označivanje profila katoličkog vjernika koji bi bio prihvatljiv za današnju društvenu javnost? Ima li nešto takvog što nikako ne bi trebalo ući u profil katolika, ili čak, što ne bi smjelo krasiti profil jednog katolika našega vremena? Jako je komplicirano na ta pitanja odgovoriti.

Bilo je, u ne tako dalekoj prošlosti kod nas, da je službeno-državnički bilo određeno što katolik nikako ne smije činiti. Bilo je određeno da ne smije politički niti misliti, a kamoli politički djelovati u javnosti. Dopušteno mu je bilo da bude cijelim bićem katolik, ali samo dok se fizički osobno nalazi u crkvi. Tu smije glasno pjevati, pobožno moliti, dragom Bogu se potužiti zbog nepravdi koje mu nanose „Oni gore“... No, mora jako dobro paziti da, čim velečasni župnik dade blagoslova, izgovori riječi „Idite u miru“ i vrata crkve se otvore, ne zaboravi o sebi misliti da više nije katolik, nego drug i drugarica. Katoliku je u ono vrijeme bio njegov profil jednostavan da jednostavniji ne može biti: katolik si samo onda kada si u crkvi - ili u sakristiji - u ostalo vrijeme i na ostalim mjestima službeno si drug i drugarica, a privatno već prema tome: seljak, radnik, kovač, sportaš...

Bilo je i drukčijih katolika

No, cijeloj istini za volju moramo spomenuti one katolike čiji profil je u ono vrijeme izgledao posve drukčije. Bilo je jako mnogo onih koji su bili katolici samo krštenjem. Čim su postigli nešto više u životu, primjerice postali učitelji, profesori u gimnaziji i na sveučilištu, činovnici razne vrste, doktori, oficiri itd., njihov katolički profil morao se službeno na vani izbrisati. Niti u crkvu nisu smjeli ići javno, a kamoli da javno, djelom i riječju, pokažu da su katolici. Postupati suprotno tražilo je hrabrosti. Ta vremena su iza nas. Međutim, pitanje o profilu katolika jako je aktualno i u današnje vrijeme.

Danas može svatko priznati u javnosti da je katolik, a da mu to ne mora na bilo koji način naškoditi. Budući da je danas u društvu svuda prisutna politika, prenesena su politička označivanja za profil pojedinaca i grupa. Tako katolik može biti ocijenjen da je konzervativan, progresivan, lijevi, desni, liberalan, desni centar, lijevi centar i sl. Aktualnost oznaka ovisi o stanju političke svijesti jednog društva. Ima se dojam da se konzervativci moraju opravdavati pred javnošću za svoje idejno-religiozno usmjerenje. Hoće se saznati što oni žele sačuvati i zašto baš to? Progresivni, čini se, mogu lakše s javnošću. Za njih se zna da hoće mijenjati već postojeće i određene grupacije su time zadovoljne i prihvaćaju to usmjerenje bez daljnjih pitanja, iako vrijedi isto pitanje i za njih: zašto hoće mijenjati? Zašto postojeće nije dobro i odakle im sigurnost da će promjene donijeti nešto boljega? Iskustvo nas uči da su se promjene često pokazale lošijima nego ono prijašnje.

Katolici „konzervativni i progresivni“ - neprijatelji jedni drugima?

Ovaj model iz svijeta politike možemo primijeniti na vjernike katolike. Nije tajna da među katolicima ima konzervativnih i progresivnih vjernika. Nije tajna niti to da među spomenutim grupacijama vlada određena napetost pa čak i netrpeljivost. Razlog je očevidan i razumljiv: jedni hoće sačuvati, zadržati ono vrijedno u katolicizmu, dok drugi hoće da na mjesto toga dođe nešto novo za koje ne znaju hoće li biti vrijedno ili ne. Pitanje je isto za jedne i druge: zašto zadržati odnosno zašto mijenjati? Odgovor je logičan u oba slučaja: konzervativni vjernici hoće sačuvati i zadržati dosadašnje u katoličanstvu jer su uvjereni da je vrijedno, da je katolički ispravno, da je u skladu s katoličkom tradicijom i s naukom živućeg crkvenog učiteljstva. Progresivni vjernici hoće mijenjati jer su drugog uvjerenja.

Katolički princip: vjerovati što se uvijek, po svuda, od sviju vjerovalo

Oni moraju donijeti dokaze u dva smjera: jedanput dokazati što je u postojećem nevrijedno, što nije u skladu s tradicijom i crkvenim učiteljstvom, i drugi smjer: moraju dokazati da je ono što umjesto „staroga“ treba donijeti, katolički ispravno, u skladu s objavom, tradicijom i crkvenim učiteljstvom. To je jedan od bitnih principa katoličanstva koji glasi: mora se vjerovati jer je objavljeno, jer je u skladu s tradicijom i jer je u skladu s crkvenim učiteljstvom. Dakle: katolički vjernik je načelno i principijelno konzervativnog mentaliteta. Ako želimo ovdje govoriti o napretku, o progresu, onda on može značiti još veću ljubav, još čvršću vjernost Kristu u nasljedovanju. Zaključujemo da korištenje političkih pojmova na Crkvu i vjernike - konzervativan, progresivan – nema neke vrijednosti.

To vidimo i na slučajevima gdje nedavna reforma može brzo zastarjeti. Traži se „reforma reforme“. Progresisti mogu kod toga reagirati tako da se usprotive reformi reforme jer su oni reformu sproveli. Konzervativni, pak, mogu biti za reformu reforme jer se pokazalo da je reforma bila protiv katoličkog mentaliteta te logika stvari zahtjeva „ići nazad“ da bi bilo istinito, ispravno.

Sigurno je za katolike ono što traži Pavao Apostol u Rim 12,2: „Ne uobličujte se ovomu svijetu, nego se preobražujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ Taj nolite conformari – ne uobličujte se - znači najprije: kršćani katolici nisu konformisti; oni se ne prilagođuju samo tako onome što „duh vremena“, tj.progresisti, proizvedu.

Razlog te katoličke „nesuvremenosti“ – zaostalosti - vidi Pavao Apostol u tamnim snagama koje oblikuju naš svijet nakon istočnog grijeha. Taj naš svijet je prolazan i kratak. U njemu djeluju zle snage, u njemu djeluju grijeh i poroci, lakomost i zaslijepljenost. Na to bi trebali uvijek misliti „progresisti“ vjernici i posebno snažno „progresisti“ u Vatikanu.

Zle snage na djelu u povijesnom procesu razvoja

Nije teško nabrojiti djela tih zlih snaga koje vladaju svijetom i ispunjaju svijet: masovno ubijanje nerođene djece, zloupotreba embrionalnih stanica za medicinske svrhe, razvoj ka genetskoj selekciji, legaliziranje homoseksualnih partnerstva s nazivom „brak“, posvuda pornografija, rušenje obitelji i braka, kult nasilja u medijima, teror, rat, siromaštvo, konflikt između generacija, moralni relativizam, legalizacija eutanazije, besmisao i nihilizam u etičkoj refleksiji, širenje duševnih bolesti, strahovanje i beznađe...

O tome malo ili ništa ne govore progresivne snage u svijetu. Katolik sve to vidi.

Stoga je katolik danas pozvan da bude kritičar duha vremena, da prosvjetljuje moderne „prosvjetitelje“, da oslobađa emancipirane od kiselih plodova emancipacije, da kritizira kritičare. I prije svega da praktičnim životom svjedoči Istinu svoje vjere. Katolik nije samo suigrač u svjetskoj igri nego kreator – stvaratelj - osobno zamišljenog djelovanja s vlastitim metodama i programima. Prije svega: današnji katolik osjeća se misionarski jer slijedi Isusovu poruku: „Budite sol zemlje; budite svjetlo u tami; budite kvasac“.

dr. Josip Sabol