„Program zdravstvenog odgoja“ - ideološki pristup odgoju

Rijetko koja riječ se toliko spominje ama baš svuda kao „ljubav“. Rekli bismo da se ponavlja ono što je dobro poznato ili, pak, da se ponavlja ono što je slabo poznato pa se ponavljanjem želi upoznati. Prema porukama iz znanosti dolazimo do saznanja da riječ „ljubav“ nije baš dobro poznata kod mladih. To bi trebali znati pedagozi, stručnjaci za kurikulum i za novi projekt odgoja i obrazovanja u školama. Na osnovi znanstvene spoznaje sve govori o tome da je „ljubav“ predmet odgoja i poučavanja. Dakle, u projekt treba uvesti predmet „učiti i poučavati ljubav“. Konkretno rečeno: mlade odgajati „ljubiti“. Može li se to činiti i kako? Nije li ljubav nešto spontanoga što se događa po sebi i što ima jaki utjecaj na nas?

Ljubav stvara zajedništvo

Najprije, ljubav nije neka ideja niti neka etička odluka. Ona je prije svega iskustvo, susret s jednom osobom koja našem životu daje novi horizont i time odlučujuće usmjerenje. Iskustvo ljubavi je jedan rizik. Ljubav nas izvlači iz ravnoteže našeg osamljenog života jer nas nužno povezuje s nekom drugom osobom koja time ulazi u naš život. Nastaje nova stvarnost za dvije osobe koje hoće ili koje moraju krenuti zajedničkim putem kroz život, putem koji je najprije velika tajna, putem koji je možda već na početku težak, kamenit, strm i nepoznat. Taj put je zahtjevan, traži dijalog sa suputnikom.

Već ova slika govori o tome da treba na tom putu posjedovati određene sposobnosti kako bi se moglo ići naprijed. Treba naučiti određene oblike ponašanja, dijaloga i, prije svega, sposobnost drugoga poštivati kao osobu, za drugoga moći i htjeti živjeti. Duh vremena nije baš naklonjen razvoju istinske ljubavi. Susresti „pravu ljubav“ i učiti ljubiti je danas osobito teško za mlade. Duh vremena postavlja mnoge i teške zaprjeke za uspješno učiti ljubiti. Zadaća je svih dobronamjernih ljudi stvarati takvu „kulturu ljubavi“ koja će se uspješno oduprijeti postojećoj anti-kulturi ljubavi koja postoji u današnjem društvu. Znanost govori o analfabetizmu osjećaja kod današnjeg čovjeka, specijalno kod mladih. To se vidi iz ankete među mladima u kojoj se traži od njih da opišu pojam „osjećaj“. Jedva deset riječi se navode koje imaju neku vezu s osjećajem, s afektivitetom. Riječi su vulgarne, jedva se jedna razlikuje od druge kada anketirani trebaju opisati svoje emocionalno stanje. To je alarmantno.

Znanost nas poučava

Naime, nesposobnost biti u kontaktu s vlastitim osjećajima onemogućuje istovremeno komunikaciju s drugima i izgradnju istinskih odnosa. Taj fenomen označavaju sociolozi i psiholozi kao jednu vrstu nesposobnosti čitati i pisati. Mladi čovjek ne zna „čitati“ vlastite osjećaje, a kamoli da ih razumije. On ih jednostavno „proguta“ i „sakrije“ u dubinu duše ne znajući da time osjećaji nisu nestali nego da djeluju u tajnosti. Kad tad će doći do njihove erupcije, i to nekontrolirano.

Unutarnji život, dakle, mladih ljudi se ne zapaža, ne tumači se niti se otkriva njegov širi smisao. Stoga je mladi čovjek nesposoban „pisati“ svoju egzistenciju s pomoću svojeg nutarnjeg života osjećaja. Njegova biografija je siromašna i suha. Naravno da je on nesposoban stvarati neko zajedništvo s drugima. Fenomen osamljenosti se javlja u društvu. Odatle manjak orijentacije na životnom putu i pojava besmisla.

Obitelj oca, majke i djece je nezamjenljiva

Bez vokabulara, bez gramatike i pričanja u živoj zajednici nema pravog razvoja mladih. Treba učitelja za savladavanje tog žalosnog fenomena. Boljeg učitelja za emocionalno odgajanje mladih nema od obitelji. Na žalost, upravo obitelj - zajedno s brakom – je ona institucija koju hoće određene grupacije iz rodne ideologije uništiti, likvidirati. Na toj točki moramo se duboko zamisliti i upitati što se zapravo ovdje događa s našom kulturom? Ne radi se samo o nekoj krizi obitelji i njezinoj tradicionalnoj ulozi u odgoju, nego se ovdje radi o pravom proturazumnom napadu na obitelj s dobro promišljenom i organiziranom strategijom likvidacije najpotrebnije naravne i time izvorne božanske institucije: obitelji kao trajne bračne zajednice između muža i žene u zajedništvu s djecom.

Moderno društvo je u prvim koracima imalo idejni projekt stvaranja pravednog društva. Danas je ideal upravljen na ljudska prava koja se odnose na prava pojedinih građana kao sredstvom razlikovanja jednog od drugog, i ispunjenja njegovog zahtjeva na osobnu sreću i osobni stil života. Prema mišljenju analitičara ovdje se radi o „površnoj moderni“ - moderni u nervozi - koja ne podnaša ništa stalnoga, ništa čvrstoga niti apsolutno važećega. Sve se nalazi u kretanju, u promjenama, sve teče poput bujice i čini sve događaje prolaznima i time ne bitnima. Nastaje društvo nestabilnosti. Odatle slijedi da obitelj kao trajna zajednica - samo smrt ju prekida – nema vrijednosti koja joj pripada po važnosti za čovjeka. I upravo to žele postići spomenute grupacije aktivista.

Naravno da je time pogođeno ono bitno za čovjeka, za obitelj, za zajednicu: ljubav. Trajna bezuvjetna volja biti u službi života. Stvarati radi toga protukulturu apsolutne autonomije je posve promašeno jer je taj projekt protivan ljudskoj naravi – čovjek je, naime, društveno biće po naravnom zakonu.Taj projekt je neprijatelj čovjeka i čovječanstva. Kultura apsolutne autonomije čovjeka vodi u nemiran život. Tu se radi o pravoj revoluciji koja je uvijek bila rušenje, a ne izgrađivanje. Svaki pokret s ciljem rušenja - tobože za volju bolje budućnosti - jest prvotno i izvorno pobuna čovjeka protiv Boga Stvoritelja. Tko se odlučio za nepoštivanje Božjih zapovijedi, taj se odlučio za uništenje postojeće kulture kako je zamišljena po naravnom zakonu i po Božjem određenju. Posljedica te odluke jest: sprječavanje obnove kulture i daljnjeg razvoja čovječanstva...

Trebamo se vratiti k „srcu“ da bismo ponovno našli „razum“. Čovjek bez srca i vođen samo praktičnim razumom u službi interesa pretvara se nužno u biće nemira i nezadovoljstva za sebe i druge.

dr. Josip Sabol