Mogući zaokret k radosti života na putu k Ujedinjenoj Europi

Imati plan i političku volju stvoriti Europsku uniju traži odgovor na pitanje u kakvoj Europi žele živjeti narodi Europe - ljudi i građani Europe? Treba li EU biti savez država ili država nacija ili država građana bez domovine? Ujedinjenje treba trajni duhovni temelj. To pitanje je vrhunski aktualno povodom predstojećih izbora za parlament Europe. Po običaju se prezentiraju programi različitih stranaka koji ciljaju na materijalno blagostanje EU. Premalo se objavljuju programi koji obuhvaćaju duhovno-kulturalni smjer zalaganja pojedinih stranaka u razvoju EU. Birači žele saznati na kojem sustavu vrjednota će politika djelovati i u kojem usmjerenju će se kretati daljnji razvoj „lica i duha EU“.

Kritički duh svakog čovjeka, na poseban način katoličkog vjernika, treba pažljivo otkrivati smjer i brzinu razvoja javne svijesti u društvu, kod kuće, u EU i svijetu. Sve što se događa na tom području ne nastaje slučajno, nego je proizvod ljudi pojedinaca i skupina koji imaju određene interese i ciljeve u svom životu. Jedna od najjačih skupina u određivanju ili barem u vršenju utjecaja na razvoj javne svijesti jesu ljudi od pravnih znanosti, posebno ljudi juristi u državnim institucijama i, naravno, ljudi političari. Katolička Hrvatska duboko je zabrinuta zbog smjera duhovnog razvoja u EU, poglavito kod pitanja prava na život. „Hod za život“ ovih dana je dokaz tome.

Analiza pojedinih koraka ili etapa stvaranja jedinstvene Europe potvrđuje uvjerenje da je razvoj Europe bio učinkovito određivan od takozvanih snaga političke ljevice anarho-revolucionarne naravi. Nakon 1945. vladala je politička volja za tradicionalnim kršćansko-humanističkim vrjednotama. „Kulturna revolucija“ 1968. tu je volju oslabila i zaokrenula daljnje kretanje u duhu laicističko-sekularističkih i neomarksističkih snaga.

Prvi potezi smjera razvoja EU

U preambuli Karte (Nizza 2000.) stoji: „Narodi Europe su odlučni da na temelju zajedničkih vrjednota dijele mirnu budućnost tako da se povežu u sve užu Uniju. U svijesti njezine duhovno-religiozne i moralne baštine Unija se temelji na nedjeljivim i univerzalnim vrjednotama dostojanstva čovjeka, slobode, jednakosti i solidarnosti. Ona počiva na načelima demokracije i državi prava. Ona stavlja osobu u središte svakog djelovanja time da utemeljuje građanstvo Unije i prostor slobode, sigurnosti i prava.“ Kao historijski propust treba gledati činjenicu da se u formuliranju prava i sloboda izbjeglo spomenuti izvor ili izvore po imenu i priznati imenom da sveukupna kulturna baština Europe počiva i na kršćanskoj baštini. Tu je izvor njezinog identiteta. Karta ne ispovijeda niti u preambuli niti u pojedinim člancima pripadnost Bogu, kršćanstvu, kršćanskoj kulturi. Riječi Bog, kršćanstvo, Katolička i Pravoslavna Crkva ne spominju se.

Moramo jednostavno izgovoriti što se ovdje zapravo dogodilo. Dogodilo se utemeljenje Unije Europe na neistini. Ili drukčije: politička skupina „vjernika“ ateizma uspjela je progurati u dokument svoje neprihvaćanje Božje objave u osobi Isusa Krista. Biblijski rečeno: Europa se odlučila izgraditi i izgrađivati sebe na pijesku s posljedicom: „Tko na pijesku kuću gradi - kod prvog jačeg vjetra će se kuća urušiti“. Kriza EU danas nije ništa drugo nego ispunjenje te Božje riječi. Potrebno je konkretno pitati koje su te snage, te „elite“ Europe koje su uspjele i koje uspijevaju danas progurati svoj koncept, svoju perspektivu ujedinjenja Europe? Gdje su bili predstavnici demokršćanskih stranaka da to spriječe? Znade se da su socijalističke vlade Francuske i Belgije spriječile svako spominjanje „Bog“ u Karti ultimativno. Tragika toga događaja dolazi osobito do izražaja u riječima pape svetog Ivana Pavla II. koje su danas aktualnije nego ikada. U pismu povodom 1.200. jubileja krunjenja cara Karla Velikoga Papa piše: „Odbijanje Boga i njegovih zapovijedi u prošlom stoljeću (20. st.) vodilo je k tiraniji idola. Jedna rasa, jedna klasa, država, nacija, partija bili su čašćeni i postavljeni na mjesto istinitoga i živoga Boga. Iz nesretnih događanja, koja su nasrnula na 20. stoljeće, možemo zaključiti: Prava Boga i prava čovjeka stoje zajedno ili padaju zajedno“. Svijetli umovi to potvrđuju. Njima je poznato da izgradnja na filozofskom i moralnom relativizmu, na temelju neograničene osobne slobode i samoodređenja ne vodi niti k istini niti k pravoj slobodi, nego u duhovno-kulturno lutanje pojedinaca ili skupina moćnika stvarajući nemir i nezadovoljstvo unutar društva i u svijetu.

Europa na prekretnici

Europa je u mnogostrukoj krizi. Započelo je poletno, s idealizmom i entuzijazmom, s optimizmom i samosviješću. Danas se Europa nalazi u posve suprotnom raspoloženju, pa čak i više: nalazi se u strahu pred katastrofom. Možemo tvrditi da pučanstvo nije protiv „Europe“ u kulturno-povijesnom smislu. Neslaganje Europljana jupravljeno je protiv EU s njezinom manjkavom demokracijom, s njezinim birokratizmom s 55.000 činovnika koji imaju zadaću da reguliraju ama baš sve što spada u svakidašnjicu. Birokratizam i centralizam nikako ne mogu biti u skladu s vrjednotama EU na čijem su vrhu prava na slobodu svake vrste, prije svega na vlastitu kulturu. Kakvu EU su htjeli njezini utemeljitelji? Oni su izgradili Europu na univerzalnom sustavu vrjednota koji po svojoj naravi obuhvaća ne samo geografsku Europu, zemlje oko Sredozemnoga mora, nego koji je globalan u tom smislu da Europa želi povezati idejno-politički cijeli svijet.

Europa se utemeljila na takvim državno-društvenim principima i načelima da ih zbog njihove ispravnosti može predložiti cjelokupnoj svjetskoj zajednici kao zajedničkog temelja suživota u svijetu danas i u budućnosti. Veliki političari i državnici: Adenauer, De Gasperi, Schumann, Monnet, Spack, De Gaulle udahnuli su Europi nakon Drugog svjetskog rata stvarno kršćansku dušu, u čiju su univerzalnu istinitost i humanost, oni kao kršćani katolici duboko vjerovali. Kao da su rekli sami sebi: ono što je raslo i sazrijevalo kroz dvije tisuće godina na europskom kontinentu zaista ima veličinu i vrijednost da se stavi na raspolaganje svim zemljama i narodima svijeta, naravno ako one to slobodno žele.

Ta vizija Europe i danas je ispravna kao što je bila ispravna na njezinom početku. Ono, što se danas stavlja u pitanje u vezi s EU, jest njezin nutarnji život, njezina duša, konkretno: odnos građana EU prema njezinim duhovnim vrjednotama. Principi i načela, koji čine temelj EU, nisu više dovoljno jasno i dosljedno poštivani i cijenjeni od samih građana EU. Ušuljala se u duh i dušu EU malodušnost u odnosu prema sustavu vrjednota, stručno rečeno: zahvatio je takozvani relativizam vrjednota „elitu“ i mentalitet građana EU. Iz njega je nastao manjak konsenzusa o političkom, o kulturnom, o duhovnom usmjerenju čitave Europe.

Aktualni primjer za to je problem migracije. Trajni primjer za neslaganje u načelnom usmjerenju EU je pitanje demografije, to će reći stajališta prema nastajanju, prema održavanju, prema osiguravanju života svakog čovjeka od začeća do smrti, i time cjelokupnog društva i nacija. Stanovništvo u EU izumire jer je reproduktivna kvota danas kod 1,4, a trebala bi biti barem kod 2,2. EU je već danas „prestara“. Čini se da je volja suradnje stvaranja života iscrpljena. Europa čini danas 12 % stanovništva od svjetske populacije; prema prognozi za 2050. godinu bit će još samo 6 %.. Naravno da ovo brojčano smanjivanje EU ima negativne posljedice za sudjelovanje EU u donošenju važnih političkih odluka za razvoj svijeta. Pad utjecaja EU u svijetu bit će dramatičan za ljude Europe jer se može dogoditi da će Europljani postati manjina u vlastitoj kući.

Obožavanje principa individualne slobode

Mnogi ljudi, osobito od struke, otkrivaju uzroke spomenutih događanja u EU. Najjači uzrok za ovakav dramatičan razvoj EU dolazi od prekomjernog naglašavanja, zapravo obožavanja principa individualne slobode. Na taj način nastaje individualizam i egocentrizam koji su pravi atentat na vjekovnu instituciju braka i obitelji. Sociološki i psihološki gledano stoji: razvoj po principu „čovjek jedino mjerilo“ u odnosu prema svijetu i ljudima je izvor svih nepravilnosti.

Doživljavamo ovdje, a ne samo kod tog pitanja, da se pozitivna vrijednost jednog od ljudskih prava, naime slobode, zloupotrebljava za rušenje vjekovne institucije obitelji, za uništenje životne zajednice između muža i žene, između oca, majke i djece, unučadi. U toj novoj ideologiji protiv braka i obitelji ovi pojmovi i njihov sadržaj nemaju mjesta. Bitnu ulogu u tom projektu uništenja braka i obitelji imaju bezbrojne agencije, institucije znanosti, političke udruge, takozvani pokret feminizma. U toj sredini i od tih, inače manjinskih snaga u modernom društvu, izrađena je specijalna teorija o spolovima „gender-teorija“ s projektom uništenja tradicionalne institucije braka i obitelji. Ovakvo stanje EU traži novo usmjerenje, prekretnicu, povratak na izvorne vrjednote na temelju „kulture života“ koja ima korijene i nadahnuće od kršćanstva.

Europa ne mora „izmišljati“ sustav vrjednota. Ona ga ima od početka jer ga je primila od Grčke, Rima i kršćanstva. Bez te uspješne sinteze ne bi bilo građanskih i ljudskih prava kao univerzalnog duhovnog dostignuća. Europska kultura sinteza je grčkog, rimskog i kršćanskog duha. Ta stvorena harmonična sinteza primila je od grčkog duha ideju slobode, istine i ljepote; od rimskog duha primila je ideju prava i države i od kršćanskog duha primila je vjeru, nadu i ljubav. Za kršćansku filozofiju i teologiju vrijedi istina da je Božji Duh izvor grčkog duha slobode, istine i ljepote, i da je izvor rimske ideje države i prava. Po kršćanskoj vjeri i ljubavi dobiva duh Atene i Rima trajnost i blagoslov Božji za sva vremena. Ideja istine i slobode, kao i ideja države i prava imaju svoju snagu jedino po vjeri u Boga Isusa Krista i u ljubavi Boga i bližnjega koju ostvaruju kršćani živeći svoju vjeru. Dakle: zajedništvo iz židovstva, grčke i rimske antike i kršćanstva je pozadina na kojoj i iz koje je proizašlo kroz dugih dvije tisuća godina povijesti ono što nazivamo europskim duhom, europskim vrjednotama, Europom. Zar da se moderna Europa svojevoljno odreče toga duhovnoga blaga? To bi bilo duhovno „samoubojstvo“. Izgleda da postoje takve političke snage danas koje imaju baš to za cilj.

EU prožeta kršćanskim duhom ili je više neće biti

Šefovi država i vlada imali su probleme s Bogom. 2004. godine nisu se mogli nagoditi na odnos Boga u nacrtu europskog ustava. Kasnije je došlo do „Ugovora u Lisabonu“ umjesto ustava. Rezultat pregovora bio je kompromis bez pozivanja ili spominjanja Boga. Spominjala se samo „kulturna, religiozna i humanistička baština Europe“. Niti da se izričito upotrijebi „kršćansko“, nego umjesto toga „religiozno“ kao da je to isto. Biti religiozan nešto je drugo nego biti kršćanin. Očito je većina prihvatila filozofsku formulu o „smrti Boga“ i kod toga osjećala veliko oslobođenje. Što je najvažnije, osjećala se slobodna i autonomna u svim pitanjima morala i etike u smislu izreke Dostojevskoga: Ako Bog ne postoji, sve je dozvoljeno. Bilo bi jako korisno da su se te laicističke, ateističke snage Europe sjetile tom zgodom i jedne druge izreke: „Gdje nije Bog, tu vladaju demoni.“ (Novalis). Posljedice te odluke brzo su se događale u svakidašnjici Europe. One se događaju i danas u jako zaoštrenom obliku.

Kršćanski simboli, običaji, tradicije počeli su se najprije ignorirati u javnom životu, a kasnije jednostavno zabranjivati ili izbacivati iz službenih institucija zbog tolerancije naspram drugim religijama, zapravo naspram muslimanima koji su sve više dolazili u Europu. To se osobito prakticiralo u Njemačkoj gdje su vlasti zabranjivale slavljenje kršćanskih običaja u dječjim vrtićima, u školama, na javnim mjestima. Europske „elite“ ili bolje rečeno europski moćnici politike i kulture dali su se na posao s planom: uništiti svijest kršćanske baštine, naravno u mladoj generaciji, i stvoriti novu Europu, ne više na temeljima načela i principa kršćanske kulture, nego na aktualiziranim i revitaliziranim vrstama ateizma, prije svega neomarksizma. Teorija ili bolje rečeno rodna ideologija je samo jedan od plodova neomarksizma.

Stanje duhovno-kulturalne zbunjenosti u EU

Europa danas ima malo toga zajedničkog s Europom u polovici 20. stoljeća. Nakon velikih nacrta života i kulture snagom ideologija - socijalizma, komunizma, liberalizma, nacionalsocijalizma, humanizma, kapitalizma, multikulturalizma - i njihovog pada odnosno oslabljenja do neprepoznatljivosti, u Europi vlada danas duboka duhovna zbunjenosti ili čak kaotičnost. Europa je postala kontinent mnogih mogućih i nemogućih religija. Zavladao je sinkretizam svih boja koji povezuje i ujedinjuje sve suprotnosti: reinkarnaciju s kršćanskim uskrsnućem, astrologiju s kozmologijom, zen, budizam, ezoterija, magijske i okultne djelatnosti, sotonizam. Za mnoge je postao socijalni aktivizam prava religija u obliku antiatomskog,ekološkog, antireligijskog pokreta. To osobito vrijedi za marksističko-feministički pokret genderizam koji ima gotovo sve značajke jedne od čovjeka stvorene religiozne ideologije. Sve ovo i tome slično događa se u Europi zato što se Europa oprostila od kršćanske vjere.

Gdje ne vlada više prava istinska vjera, ljudi ne postaju oslobođeni od religije nego padaju u ropstvo kvazi-religija. „Gdje ne vlada ljudskom sviješću Bog, vladaju demoni, utvare“, rečeno je malo prije. Čovjek bez religije ne može živjeti jer svaka vrsta religije stvara osjećaj kod čovjeka da ipak nije sam i izgubljen na ovom svijetu i Svemiru, nego da je povezan s „višom silom“ - Bogom.

Nakon pada i neuspjeha socijalizma njegovi „vjernici“ postali su „ideološki, religiozni siromasi“, bez cilja i smisla života. Oni sigurno neće htjeti živjeti bez cilja i smisla, nego će tražiti drugu „religiju“, drugu mogućnost integracije i uniforme u nekom novom pokretu ili nekoj novoj „religioznoj“ ideologiji. Najvjerojatnije to neće više biti zastave komunističke internacionale nego neke druge zastave... U svakom slučaju istina je da čovjek ne može smireno i zadovoljno živjeti bez religije u izvornom smislu riječi: bez povezanosti s višim idealnim svijetom koji nadvisuje život običnog normalnog čovjeka. Zašto to ne bi mogao ponovno biti život po Duhu Svetom i u duhu kršćanske vjere i kršćanske religije? Po mom bi uvjerenju to bio zaokret k radosti života za Europu.

dr. Josip Sabol

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.