Samo s Crkvom i u Crkvi razumijemo Sveto pismo

Kršćanstvo se razumijeva objavljenom vjerom u određenom času povijesti čovječanstva. Božja objava, kako nam je poznata iz Evanđelja, od prvih je početaka predavana drugim ljudima riječima, molitvom, sabolliturgijom, načinom života Isusovih učenika i mladih kršćanskih zajednica. Usmena predaja stoga je prvo naviještanje Božje objavljene vjere kako su ju učenici Isusovi čuli od Isusa, kako su Isusa doživjeli, kako su ga razumjeli i kako su sve to sačuvali u svome sjećanju. Čisto ljudski govoreći posve je opravdano pomisliti da su Isusov život i nauk mogli biti nepotpuno prikazani u toj usmenoj komunikaciji onih koji su već povjerovali i onih koji su htjeli povjerovati. To se nije moralo dogoditi iz zle volje, nego iz jednostavne činjenice da se radilo o ljudima sa svom ograničenošću u sjetilnoj i teoretskoj spoznaji koja je ljudskom biću kao takvom posve prirodna. Odatle je bilo nužno da se čitavoj predaji morao dati čvrsti oblik i sigurnost da je sadržaj naviještanja Božje riječi i Isusova nauka istinit i cjelovit. Kako to učiniti, tko je pozvan da to učini i kada da se to učini, bila su pitanja koja su postala aktualna na samom početku oblikovanja zajednica vjernika nakon Isusova uskrsnuća, uzašašća na nebo i dolaska Duha Svetoga. Najprije je bila prihvaćena najnormalnija činjenica da su jedino apostoli oni koji imaju pravo naviještati Božju riječ propovijedanjem, pisanjem poslanica, osnivanjem zajednica vjernika, određivanjem pravila ponašanja, discipliniranjem onih koji se nisu htjeli pridržavati nauka, primjerice isključenjem iz zajednice, ekskomunikacijom. Apostoli su tu svoju svijest punomoći naviještanja Božje riječi dokazivali autoritativno čitavim svojim djelovanjem.

Uzmimo za primjer poslanicu Pavla apostola Rimljanima. Pavao je tu poslanicu diktirao svom subratu Tertiusu s namjerom da zajednici vjernika u Rimu navijesti i protumači najdublje istine Isusova nauka i života. Valja posebno naglasiti da u tom času još ne postoje napisana evanđelja, čiji će pisci poslije biti Matej, Marko, Luka i Ivan, ali da već postoje poslanice, dakle napisana pisma upućena na adresu zajednice vjernika u Solunu, u Korintu, na adresu Galaćana. U tim se pismima naviješta istinita riječ Božja i ispravljaju se kriva shvaćanja i krivi postupci.

Nas posebno zanima pitanje: jesu li kršćani Rima bili u stanju razumjeti ono što im je Pavao iznosio u svojoj poslanici? Još više: jesu li oni toga časa bili posve svjesni istine da se tu radi o pismu koje je napisano nadahnućem Duha Svetoga i da je zbog toga ta Pavlova poslanica riječ Božja koju je Duh Sveti kroz Pavla apostola uputio kršćanima grada Rima? Ali ne samo njima, nego kršćanima i svim ljudima svih vremena, na svakom mjestu svijeta, dakle i nama. sveti pavaoSiguran odgovor na ta pitanja ne možemo dati. No mi danas sa sigurnošću poznajemo činjenicu da su kršćani tamo od 2. ili 3. stoljeća prihvatili svjedočanstvo Crkve da je Pavlova poslanica Rimljanima Riječ Božja i da je to svjedočanstvo Crkve nepogrješivo. Tu je istinu potvrdila Katolička - sveopća, jedina - Crkva u 7 sveopćih koncila prvih stoljeća kršćanstva. Tu istu istinu naše kršćanske vjere uči Crkva kroz dvije tisuće godina sve do danas. Druge istine o tome nema i ne može biti. Žalosno je da se u procesu sinodalnosti danas čuju drugi glasovi. Čak se traži da se neke dogme vjere jednostavno ponište.

Iz ove perspektive možemo postaviti još jedno važno pitanje koje nam otvara put razmišljanja o mogućnosti razvoja objavljene Riječi Božje u tijeku povijesti. Pitamo je li sam Pavao apostol već kod pisanja poslanice Rimljanima vidio svu dubinu i širinu naznačenih velikih istina kršćanstva koje je Crkva prvih stoljeća i u tijeku povijesti sve do danas prepoznavala i otkrivala u njegovoj poslanici te ih naviještala kao Riječ Božju? Sveti Augustin misli da je to moguće, ali da to ne moramo primiti kao sigurnu spoznaju. Prema Augustinu Crkva može jednu izreku Svetog pisma dublje i šire razumjeti, nego ju je razumio sam pisac. Razlog tome je činjenica da se okolnosti kako pisanja tako i čitanja mijenjaju. Ne samo vanjske okolnosti, nego i nutarnje okolnosti pisca i čitatelja imaju važan utjecaj na oblikovanje misli. Stoga je moguće, i stvarno se događa, da Crkva u okviru novih okolnosti pod utjecajem i vodstvom Duha Svetoga dublje razumije sadržaj napisane Božje riječi nego su mogli razumjeti sami pisci u okviru svojih okolnosti (Conf. XII, 32; XII, 30). A kako je s pojedinim čitateljima? Jesu li također jednostavni vjernici Rima, primjerice robovi, mogli potpuno i ispravno razumjeti sadržaj poslanice apostola Pavla? Isto pitanje možemo postaviti i sebi: može li svaki od nas, čitajući Pavlovu poslanicu Rimljanima, razumjeti njezin sadržaj i razumije li ga u istom smislu kao i drugi čitatelji? Jedno je sigurno: Sveto pismo napisano je za sve nas, za sve ljude bilo vjernike bilo nevjernike. Svatko ga može čitati, ali bez Crkve ne može nitko Sveto pismo ispravno razumjeti, to će reći otkriti cjelovitu istinu koju je Bog htio objaviti nama ljudima. Jedino Crkva ima poslanje i sposobnost jasnije i dublje prepoznavati sadržanu istinu u Svetom pismu kroz tijek povijesti. Crkva se nalazi u posjedu spoznate objavljene istine. Ona čuva i predaje spoznatu istinu novim generacijama vjernika, ali ona također ide na neki način ususret spoznaji punine božanske istine sve do onog časa, kada će se na njoj konačno dovršiti ta punina Božje riječi. Vjera, sadržana u tradiciji i kroz tradiciju, konačno je objavljena Božja istina pod vodstvom Duha Svetoga u živom organizmu, a to je Crkva kao zajednica svih vjernika.

Važno je napomenuti da Duh Sveti djeluje u svakom vjerniku potičući ga da životom po vjeri sve dublje i jasnije shvaća istine vjere kao Božji dar na putu kroz život. Stoga, crkveno učiteljstvo donosi dogmatske definicije vjere duh svetisnagom i u skladu sa živom vjerom svojih vjernika. Tako i mora biti, budući da hijerarhija Crkve, i s njome znanstvenici teologije, ne čine po sebi ni Crkvu ni cjelokupni život Crkve. Oni su samo s narodom Božjim, to će reći sa svim vjernicima, jedna Kristova Crkva. Oni služe tom narodu Božjem time da službeno oblikuju i definiraju istine vjere koje narod Božji zajedno s njima vjeruje. Svaki vjernik sa svojim životom po vjeri utječe na oblikovanje i svečano određivanje onoga što trebamo svi zajedno kao članovi Crkve vjerovati i što će biti službeni nauk Crkve danas i sutra. Lako je zaključiti da tako dolazi do rasta vjere u vremenu i prostoru. Možemo mirne duše govoriti o razvoju vjere i vjerske svijesti. Naravno, taj razvoj nije neki evolutivni proces koji se događa silom zakona bilo pod utjecajem ljudske volje bilo pod utjecajem drugih kulturalnih čimbenika. Vjera Crkve ostaje uvijek jedna i u biti ista. Mijenjaju se načini naviještanja. Dolazi do jezičnog i izražajnog prilagođivanja stanju aktualne kulture, u kojoj Crkva živi i djeluje. Na taj način Crkva odgovara na česte i raznovrsne krize jednog društva i jedne epohe uvijek imajući pred očima svrhu promjena svoga nauka i svog religioznog života: konkretnom čovjeku određenog povijesnog časa olakšati pristup k crkvenim izvorima vječnih Božjih istina na spas čovjeka. Na svaku krizu Crkva odgovara kao Crkva, kao zajednica vjernika, koja je skupljena u ime Krista Gospodina, primjerice u obliku sveopćeg sabora ili koncila.

Prvi sabor u Jeruzalemu - autentični model do Istine

Kako se to događa, najuzornije nam predstavlja prvi sabor Crkve u Jeruzalemu koji je postao autentičnim modelom za sve kasnije sabore u povijesti Crkve. Mladu Crkvu zahvatila je velika kriza, a tek je prošlo 20 godina nakon Isusova uskrsnuća. Iz Djela apostolskih doznajemo točno o čemu se radilo. Suvremenim jezikom bismo rekli da se radilo o sveto pismonajozbiljnijem sukobu između tradicionalista i progresista, između „konzervativaca“ i „liberalaca“ Crkve. Jedni i drugi imali su ozbiljne razloge za svoju poziciju. Činilo se da sve činjenice govore u korist tradicionalista kod načelnog pitanja, trebaju li poganski obraćenici na kršćanstvo, dakle ne Židovi, najprije postati „Židovi“ ritualnim činom obrezanja ili pak to nije potrebno. Ljudski i logički govoreći, razumije se po sebi, da učenik treba postati sličan ili jednak svom učitelju u vladanju i oblikovanju svog života. Tko je htio postati Isusov učenik, taj je prema tome trebao preuzeti način života i ponašanja Učitelja. Isus je bio obrezan; Isus je hodočastio u Jeruzalem; platio je hramski porez; sudjelovao je na bogoslužju u Sinagogi; slavio je blagdan Pashe i druge tradicionalne blagdane; obično je održavao Sabbat i druge ritualne propise. Jednom riječju: Isus je bio religijski, kulturalno pa i politički potpuno Židov. Dakle, stvar je jasna i zapravo riješena snagom činjenica protiv kojih nema argumenata. U ime i na osnovi kojeg su principa „progresisti“ mogli tražiti da ove činjenice nemaju obvezujuće značenje kod pitanja kako se postaje Isusovim učenikom ili, za nas razumljivije, kako se postaje članom Crkve, članom kršćanske zajednice? Ovdje se zbilja radilo o definitivnoj odluci kojim putem će Crkva Kristova krenuti kroz povijest: putem židovsko-religijskog usmjerenja na principu nacionalnosti ili putem općeljudsko-religioznog usmjerenja na principu kulturalne slobode stvaranja i slobode savjesti čovjeka osobe. Jednom riječju: odlučivalo se o tome hoće li Kristova Crkva postati sveopća, nadnacionalna, nadreligijska, nadkulturalna – dakle katolička - ili pak će ostati vezana uz naciju, uz izabrani narod Izraela, uz Sinagogu. Odlučivalo se o teološki najvažnijem pitanju vrijedi li ljubav Boga, koji si je dao ime Jahve, izravno samo izabranom narodu Izraela i preko njega posredno svim ostalim narodima, ili pak ljubav Boga vrijedi za svu budućnost ljudskog roda neposredno svakom pojedinom čovjeku bez obzira na njegovu nacionalnu, rasnu ili spolnu pripadnost.


Praksa evangelizacije Pavla apostola, Tita, Barnabe i drugih bila je očiti znak pristanka posljednjem shvaćanju. Pavao osniva zajednice - Crkve - među poganima ne tražeći od njih prakticiranje propisa židovske vjere. Je li on to činio svjesno kao suprotnost jeruzalemskoj zajednici kršćana, koja je zastupala „židovsko“ rješenje, i tako prejudicirao novo usmjerenje Crkve, ne možemo sa sigurnošću reći. Sigurno je samo to da je praksa Pavlove evangelizacije izazvala duboku krizu mlade Crkve. Pavao apostol imao je sve sociološke uvjete da osnuje svoju „crkvu“, koja bi se bitno razlikovala od Crkve u Jeruzalemu. Mogao je postati vjerojatno najznamenitiji osnivač vlastite „crkve“, koja bi prije ili kasnije doživjela istu sudbinu, kakvu su doživjele na sličan način osnovane „crkve“: sudbinu male ili nikakve važnosti u tijeku povijesti; sudbinu „biti sekta“, biti partikularnost izražaja života na osnovi nacionalne kulture, a ne križnositelj cjelovitosti oblikovanja života; nositelj spasa i ljubavi za svaki pojedini narod, za svako stvorenje na svijetu. Ni u kojem slučaju Pavao ne bi mogao nazvati tu svoju „Crkvu“ Katoličkom Crkvom. On sam ne bi se nikada mogao zvati katoličkim, svjetskim apostolom Isusa Krista s jedinstvenom porukom u čitavoj povijesti ljudskog roda koja glasi da je Bog Ljubav i da je jedino Križ Kristov nada i izvor spasa svakog čovjeka.

Iz Djela apostolskih znamo da do toga nije došlo. Od najveće je važnosti i aktualnosti uvidjeti i razumjeti zašto nije došlo do te tragedije za čitavi ljudski rod. Da damo odmah kratki odgovor na to pitanje: do tragedije nije došlo samo zato što je Bog po Duhu Svetom intervenirao na način koji možemo nazvati čudesnim. Da je Pavao bio spreman bez oklijevanja poći u Jeruzalem i u dijalogu s vodstvom Crkve Jeruzalema tražiti izlaz iz teške situacije, to je djelo Duha Svetoga. Obični naravni čovjek u njegovoj situaciji to ne bi tako učinio. Isto tako se dogodilo pravo čudo na prvom saboru Crkve u Jeruzalemu u Petrovu nastupu. Njegov su govor shvatili svi nazočni govorom po Duhu Svetom. Svi su priznali da tu govori prvi među njima i da je njegova mudra riječ prava izvorna riječ Duha Svetoga.

Riječima Pavla u poslanici Galaćanima to zvuči ovako: „I tako su Jakob, Kefa (Petar) i Ivan - ti stupovi - pružili meni i Barnabi ruku kao znak zajedništva“. (...) Sabor u Jeruzalemu određuje za sva vremena da je Kristova Crkva jedna i da kao takva mora biti katolička. To će reći: otvorena za svakog čovjeka da ju, slobodno tražeći ju, može uvijek naći, i krštenjem postavši njezinim članom, može imati jamstvo vječnoga spasa. Sabor u Jeruzalemu unosi u povijesnu svijest čovjeka do tada nepoznatu istinu da svi stanovnici Zemlje imaju jednog nebeskog Oca; da je Jahve taj Otac sviju i da svi imaju istu vjeru i nadu u uskrsnuće, jer su svi bez razlike otkupljeni krvlju Isusa Krista i pomireni s Ocem. Čovječanstvo nije do tog časa prije dvije tisuće godine pa sve do naših dana poznavalo jaču ideju integracije i ujedinjenja svih naroda i svih ljudi svijeta, nego je poruka: svi mi imamo jednog nebeskog Oca, dakle svi smo braća i sestre, za koje postoji samo jedan zakon: zakon ljubavi. Jeruzalemskim saborom Crkva je stvarno dobila novo lice kroz novo usmjerenje. Samo Crkva s vjerom u jednoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga može biti uspješni temelj jedinstva čovječanstva u kojem su svi braća i sestre pod jednim jedinim zakonom: zakonom ljubavi.

dr. Josip Sabol

Pon, 15-07-2024, 01:25:44

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.